Revr-601/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 601/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. J. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu E. K. B. i M. B. P. iz S., protiv tuženika O. b. H. d.d., OIB: …, Z., (ranije B. P. C. d.d., Z.), zastupanog po punomoćniku D. P., odvjetniku u Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžrs-102/14 od 27. studenoga 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-708/13 od 10. listopada 2014., u sjednici održanoj 15. rujna 2015.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Splitu broj Pr-708/13 od 10. listopada 2014. utvrđeno je da je nedopušten otkaz Ugovora o radu kojeg mu je tuženik dao Odlukom od 23. listopada 2013. tako da tužitelju nije prestao radni odnos kod tuženika, te je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na rad na radno mjesto voditelja poslova sukladno Ugovoru o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme 1. svibnja 2007., te je ujedno tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos 2.500,00 kn na ime parničnih troškova s pripadajućim zateznim kamatama.

Presudom Županijskog suda u Splitu broj Gžrs-102/14 od 27. studenoga 2014. potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje odbijanjem zahtjeva tužitelja, podredno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj je odgovorio na reviziju tuženika predloživši njezino odbijanje. Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 84/14

– dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tuženika ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Osporavajući pravilnost pobijane presude tuženik u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u smislu da su u presudi izostali razlozi o odlučnim činjenicama, a kao posljedici nepotpune i nesavjesne ocjene iskaza svjedoka N. T., a zbog čega da se pobijana presuda ne može ispitati.

Suprotno takvim revizijskim prigovorima, pobijana presuda je jasna i razumljiva, te sadrži razloge o odlučnim činjenicama te se njezina pravilnost može ispitati.

Ocjenjujući uz ostale izvedene dokaze i iskaze svjedoka saslušanih pred prvostupanjskim sudom pa tako i N. T., prvostupanjski sud je upravo postupajući u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, dakle ocjenjujući svaki dokaz zasebno, sve dokaze zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka zaključio da tuženik u postupku koji je prethodio odluci o otkazu ugovora o radu tužitelju se nije pridržavao kriterija propisanih Programom zbrinjavanja viška radnika (dalje: Program). Kako je drugostupanjski sud odlučujući o žalbi protiv prvostupanjske presude ocijenio pravilnim činjenično utvrđenje, a time i ocjenu izvedenih dokaza, to u takvom postupanju drugostupanjskog suda nema propusta koji bi se mogli podvesti pod bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Predmet spora je dopuštenost poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju Odlukom od 23. listopada 2013., a time i osnovanost zahtjeva za vraćanje tužitelja na rad.

Obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika od 1988., time da je na temelju Ugovora o radu od 1. svibnja 2007. tužitelj radio na radnom mjestu voditelja tuženikove poslovnice u S., … (Poslovnica F.), a po potrebi mogao te poslove obavljati i u drugim poslovnim prostorijama tuženika,

- da je tuženik na području Grada Splita imao tri poslovnice, uz Poslovnicu F. u kojoj je radio tužitelj i Poslovnice: S. C. i S. P.,

- da je u cilju smanjenja troškova poslovanja tuženik donio odluku o reorganizaciji, što je uključivalo i zatvaranje pojedinih poslovnica, od kojih u Gradu Splitu Poslovnicu S.-F., a čiji poslovi su preneseni na Poslovnicu S. P.,

- da je u cilju realizacije te odluke tuženik izradio Program zbrinjavanja viška radnika, a prema kojem

- da pri odabiru radnika koji će se proglasiti viškom se treba provesti uspoređivanje svih radnika koji obavljaju isti ili sličan posao u poslovnici koja se zatvara sa radnicima koji rade u poslovnici na koju su preneseni poslovi ukidane poslovnice, time

- da su Programom zbrinjavanja viška radnika propisani kriteriji kojima se tuženik mora rukovoditi prilikom odabira radnika koji se ukazuju tehnološkim viškom i to: o trajanju radnog odnosa, starosti, obvezama uzdržavanja koje terete radnika, kao i dodatnim kriterijima: uspješnosti u radu,

- da je tužitelj rođen 1974., kod tuženika radio 15 godina i imao obvezu uzdržavanja malodobnog djeteta, te je ocijenjen kao izuzetno uspješan, a da su voditeljice druge dvije poslovnice i baš M. K. rođena 1981., kod tuženika radila 9 godina, a bez malodobne djece, te M. R. rođena 1972., kod tuženika radila 9 godina i bez malodobne djece, a bez da su prikazane ocjene njihove uspješnosti u radu

pravilno su nižestupanjski sudovi prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja ocijenivši da prilikom odlučivanja o pretpostavkama za poslovno uvjetovani otkaz tužitelju je tuženik propustio pravilno primijeniti odredbu čl. 107. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 149/09, 61/11 i 73/13 – dalje: ZR). Pritom pravilno zaključuju da je tuženik bio dužan uzeti u obzir kriterije propisane tom odredbom (godine života, dužina radnog staža, obveze uzdržavanja) pri čemu je njegovo autonomno pravo bilo nekom od tih kriterija dati prednost, odnosno uzeti u obzir i dodatne Programom propisane kriterije (uspješnost u radu). Međutim, kako iz Programa rješavanja viška radnika ne proizlazi da bi nekom od kriterija propisanih čl. 107. st. 3. ZR-a tuženik dao posebnu prednost, a tužitelj u odnosu na obje kolegice s kojima je bio uspoređivan je u odnosu na one zakonom propisane kriterije bio u prednosti (stariji je od njih, ima više godina radnog staža kod tuženika, ima obvezu uzdržavanja malodobnog djeteta, a one nemaju), a vezano uz dodatne kriterije – uspješnost u radu, je priloženom ocjenom: izuzetno uspješan, dokazao da ispunjava i taj dodatni kriterij, dok u odnosu na usporedne radnice takav podatak uopće nije dostavljen, nužno je zaključiti kako prilikom uspoređivanja tužitelja sa ostalim radnicima tuženika ovaj nije postupio u skladu s Programom rješavanja viška radnika, a time ujedno i povrijedio odredbu čl. 107. st. 3. ZR-a, što ima za posljedicu nedopuštenost otkaza.

Stoga je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, slijedom čega je reviziju trebalo odbiti, te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Zagreb, 15. rujna 2015.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.