Rev-2340/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2340/1990-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Zlatka Crnića kao predsjednika vijeća, te Ivice Crnića, Miroslave Vekić, Vesne Milošević i Jakoba Miletić kao članova vijeća u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja T. Lj. iz I. G., ..., kojeg zastupa pun. V. A., odvjetnik iz Z., ., protiv tuženice ZOIO C. iz Z., Poslovnica I. G., koju zastupa pun. K. Z., odvjetnik iz I. G., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja, protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 20. veljače 1990. godine posl. br. Gž-1090/90-2, kojom je djelomično potvrdjena a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu, od 5. srpnja 1989. godine posl. br. Pn-1778/82, u sjednici održanoj dana 13. veljače 1991. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostepenom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev i tuženici je naloženo da plati tužitelju 3.402,40 konvertibilnih (ranije 34.240.000) dinara sa zateznim kamatama, te je tuženici naloženo da plaća tužitelju i mjesečnu rentu za tudju pomoć i njegu od 1. travnja 1980. godine pa nadalje, u iznosima navedenim pobliže u stavu I izreke prvostepene presude, te joj je naloženo da tužitelju naknadi i parnični trošak odmjeren u iznosu od 260,30 konvertibilnih dinara. Ostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 6.603,60 konvertibilnih (ranije 66.036.000) dinara zajedno sa kamatama na taj iznos je odbijen. Odbijen je i dio zahtjeva za rentu za tudju pomoć i njegu od 1. travnja 1980. pa nadalje u iznosima navedenim u stavu II izreke prvostepene presude.

Drugostepenom presudom odbijene su žalbe stranaka, time da je prihvaćena žalba tužitelja u dijelu u kojem je zahtijevao pravičnu novčanu naknadu za pretrpljene fizičke boli, te je u tom dijelu prvostepena presuda preinačena na način da je tužitelju dosudjen daljnji iznos od 600 konvertibilnih (ranije 6.000.000) dinara, sa zateznim kamatama od 5. srpnja 1989. do isplate, te je tuženici naloženo da tužitelju naknadi i troškove žalbe u iznosu od 28,60 konvertibilnih dinara.

Protiv drugostepene presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da revizijski sud preinači pobijanu i prvostepenu presudu tako da mu dosudi veće iznose naknade sa pripadajućim zateznim kamatama i parničnim troškom i troškom revizije.

Tuženica nije odgovorila na reviziju tužitelja, niti se Javni tužilac Hrvatske izjasnio o toj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Suprotno tvrdnji revidenta sudovi su proveli postupak i sastavili odluke u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77; 36/77; 36/80; 69/82; 58/84; 74/87 - dalje: ZPP). Za svoje odluke naveli su jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Ne može se, dakle, prihvatiti tvrdnja revidenta da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP, a na koju revident ukazuje. Ne postoji, pak, niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 386. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prvostepeni sud je utvrdio da je tužitelj krivudao cestom upravljajući motorkotačem i to po desnoj strani ceste. Nadalje je utvrdio da je osiguranik tuženice uočio takav način vožnje tužitelja, te da ga je počeo preticati po lijevoj strani ceste, pri brzini od oko 60 km/s. Taj sud je utvrdio da je u trenutku, kad su vozila bila gotovo usporedo, tužitelj iznenada skrenuo motorkotač, gotovo pod pravim kutem, u lijevo, te je tako došlo do naleta na vozilo kojim je upravljao osiguranik tuženice, oko sredine kolnika, ali s lijeve strane središnje linije. Utvrdjenje je tog suda da je osiguranik tuženice mogao nalet motoriste izbjeći da je vozio brzinom manjom od 56 km/s odnosno da se kretao posve uz lijevi rub kolnika. U krivičnom postupku osiguranik tuženice oslobodjen je optužbe.

Polazeći od takovih utvrdjenja prvostepeni sud ocjenjuje da postoji podijeljena odgovornost time da je tužitelj doprinio nastanku štete 60%, a odgovornost osiguranika tuženice prvostepeni sud ocjenjuje sa 40%.

Ova činjenična utvrdjenja i pravnu ocjenu prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud.

Nije u pravu revident kada smatra da je takova ocjena sudova nižeg stepena, u pogledu omjera podijeljene odgovornosti, pogrešna. Tužitelj, naime, smatra da je osiguranik tuženice odgovoran za nastanak štete u omjeru od 70%, a on da je doprinio nastanku štete u omjeru od 30%. Imajući u vidu konkretnu prometnu situaciju, sudovi su pravilno ocijenili da je tužitelj više doprinio nastanku štete. Naime, unatoč činjenici da je osiguranik tuženice uočio tužitelja da upravlja motorkotačem, krivudajući po desnoj strani ceste, za prihvatiti je ocjenu sudova nižeg stepena, da osiguranik tuženice, nije bio dužan predvidjeti, da će tužitelj, u trenutku kad su se vozila našla gotovo usporedo, skrenuti, gotovo pod pravim kutem u lijevo i zapravo prepriječiti put vozilu kojim je upravljao osiguranik tuženice. Takova iznenadna promjena smjera vožnje, bez provjere da li je ona moguća bez opasnosti za druge sudionike u prometu, daje osnovu za zaključak kojeg izvode sudovi nižeg stepena, tj. da je odgovornost tužitelja za nastanak štete, u konkretnoj situaciji, veća.

Drugostepenom presudom prihvaćen je, u pogledu visine, u cijelosti tužbeni zahtjev. No, s obzirom da je utvrdjeno postojanje podijeljene odgovornosti (čl. 192. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - "Službeni list SFRJ" br. 29/78; 39/85 i 46/85), sudovi su zakonito postupili kad su takvu utvrdjenu naknadu, umanjili u omjeru u kojem je utvrdjen doprinos tužitelja na nastanak štete. Zato nije osnovana ni tvrdnja tužitelja da bi mu trebalo dosuditi veću pravičnu novčanu naknadu, odnosno veću rentu.

Zakonito je odlučeno i o zateznim kamatama, te o parničnom trošku u ovom predmetu.

Nije, dakle, osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st. 1. t. 3. ZPP, kojeg takodjer ističe revident.

Zbog tih razloga, a po osnovi čl. 393. ZPP, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

Drugostepena presuda u dijelu u kojem je odbijena žalba tuženice, kao nepobijana nije dirana.

U Zagrebu, 13. veljače 1991.godine.

Predsjednik vijeća:

Zlatko Crnić, v. r.