Rev-1184/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1184/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšić, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak Radej, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzović i mr. sc. Jasne Brežanski, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. P. iz Z., koju zastupa F. K., odvjetnik iz Z., protiv tuženika C. o. d.d., Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gžn 3392/05 od 5. lipnja 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu br. Pn- 4642/01 od 21. travnja 2005., u sjednici održanoj dana 20. veljače 2008.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gžn-3392/05 od 5. lipnja 2007. odbija se.

Obrazloženje

Pravomoćnom drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu br. Gžn- 3392/05 od 5. lipnja 2007. odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda Općinskog suda u Zagrebu br. Pn-4642/01 od 21. travnja 2005. s kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete na ime troškova tuđe pomoći u mjesečnim iznosima specificiranim u izreci, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa.

Protiv te pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava – odredaba čl. 188, čl. 195. st. 2. i čl. 277. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO), navodeći, u bitnom, da su tužiteljici pomoć pružali ukućani besplatno, pa da šteta nikad nije poprimila oblik novčane materijalne štete i da tuženik nije mogao doći u zakašnjenje prije donošenja prvostupanjske presude kad je utvrđena njegova obveza, te da se ni zatezne kamate ne mogu dosuditi za vrijeme prije donošenja prvostupanjske presude; da se naknada nije mogla odrediti po neto plaći NKV radnika u Republici Hrvatskoj, jer su pomoć pružali ukućani besplatno, zbog čega je od netto iznosa trebalo oduzeti 75% na ime troškova koje ukućani nisu imali (prijevoz, prehrana…). Predlaže da se drugostupanjska i prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije ili da se ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Osporena presuda ispitana je u granicama iz čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03; dalje: ZPP) i utvrđeno je da ne postoje razlozi određeno navedeni u reviziji.

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

U ovoj parnici radi naknade materijalne štete s naslova troškova za tuđu pomoć sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su o osnovanosti glavnog tužbenog zahtjeva odlučili primjenom odredbe čl. 195. st. 2. ZOO i tu su odredbu, kao i odredbu čl. 277. ZOO (koja uređuje obvezu plaćanja zateznih kamata) pravilno primijenili kada su tužbeni zahtjev prihvatili. U skladu s odredbom čl. 195. st. 2. ZOO pravo na naknadu materijalne štete s naslova troškova tuđe pomoći zbog djelomične nesposobnosti za rad povrijeđenom pripada i kad tu pomoć pružaju besplatno ukućani odnosno članovi domaćinstva povrijeđene osobe. U takvom slučaju naknada se određuje u visini netto zarade osobe koja bi u mjestu u kojem je tuđa pomoć pružena bila sposobna pružiti takvu pomoć (pravno shvaćanje Građanskoprivrednog odjela Vsrh od 15. lipnja 1992.).

U postupku je (vještačenjem) utvrđeno koliko iznosi mjesečna netto zarada NKV radnika u Republici Hrvatskoj u vrijeme kada je tužiteljici pružena tuđa pomoć, pa je u tom iznosu pravilno dosuđena naknada štete.

U slučaju kada su troškovi tuđe pomoći utvrđeni prema cijenama, odnosno netto zaradi u vrijeme kada je pomoć pružana, onda zatezne kamate teku od dana kad su ti troškovi nastali.

Tuženik se neosnovano poziva na ustavnosudsku praksu izraženu u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-737/1996 od 1. srpnja 1998., jer se ta odluka odnosi na slučaj kad je visina naknade materijalne štete na ime troškova tuđe pomoći određena prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, što ovdje nije slučaj.

Revizija se neosnovano poziva i na odredbu čl. 200. ZOO. U toj odredbi propisani su kriteriji za odlučivanje o visini naknade nematerijalne, a ne materijalne štete.

Revizijski prigovor glede obujma trajno povećanih potreba za tuđom pomoći (broja sati potrebne tuđe pomoći) tiče se nedopuštenog revizijskog razloga pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa taj prigovor nije potrebno ocijeniti. Međutim, ipak se ističe da je netočan revizijski navod da je osporenom presudom potvrđeno da je tuđa pomoć potrebna kroz 56 sati mjesečno, a ne 60, 67 sati. Na strani 2 obrazloženja osporene presude navedeno je da je vještak „matematičkom radnjom utvrdio prosječni mjesečni obim od 60, 67 sati“. Ocjenjujući zbog ovih razloga da revizija nije osnovana, istu je valjalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 20. veljače 2008.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.