I Kž-385/2002-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-385/02-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Josipa Budinskog, kao predsjednika vijeća, te Senke Klarić-Baranović i Erike Kocijančić, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv mlt. I. K., zbog kaznenog djela iz čl. 91. toč. 1. u svezi 33. KZ, odlučujući o žalbama maloljetnika i državnog odvjetnika izjavljenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 19. veljače 2002. godine, br. Km4/01, u sjednici održanoj dana 13. studenoga 2003. godine, u nazočnosti branitelja maloljetnika, R. O. odvjetnika iz Z. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se žalbe mlt. I. K. i državnog odvjetnika kao neosnovane i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom mlt. I. K. proglašen je krivim zbog učina kaznenog djela teškog ubojstva u pokušaju iz čl. 91. toč. 1. u svezi čl. 33. KZ, pa je na temelju istih zakonskih propisa i uz primjenu čl. 24. Zakona o sudovima za mladež osuđen na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od 10 mjeseci.

Protiv te presude žalbe su podnijeli mlt. I. K. po branitelju R. O., odvjetniku iz Z. i državni odvjetnik.

Maloljetnik se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a zapravo samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni či u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni odnosno, te predlaže, da se pobijana presuda preina

da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i predlaže, da se maloljetniku za počinjeno kazneno djelo izrekne kazna maloljetničkog zatvora u duljem trajanju.

Na žalbe nije podnesen odgovor.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nakon razgledanja spisa pismeno je predložio, da se žalba državnog odvjetnika prihvati i postupi sukladno tom žalbenom prijedlogu, a žalba maloljetnika da se odbije.

Sjednici vijeća bio je nazočan zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorad Cuculić i branitelj maloljetnika, R. O. odvjetnik iz Z., dok uredno izvješteni maloljetnik nije pristupio.

Žalbe nisu osnovane.

U okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja maloljetnik ne pobija objektivni učin djela tj. da je nožem opisanim u izreci, inkriminirane prigode maloljetnog oštećenika ubo u prednji gornji dio desnog dijela trbušne stjenke i pri tomu mu nanio po život opasnu ozljedu, već prigovara zaključku suda prvog stupnja, da su se u njegovom ponašanju stekli svi elementi kaznenog djela teškog ubojstva u pokušaju a ne njegovog privilegiranog oblika tj. pokušaja ubojstva na mah ili pak kaznenog djela teške tjelesne ozljede.

U potvrdi takvog stajališta ukazuje na utvrđene činjenice, da je maloljetnik neposredno prije inkriminiranog događaja normalno komunicirao s oštećenikom da bi iznenada, očigledno nakon vrijeđanja od strane oštećenika, ovoga u pripitom stanju ubo nožem zadavši mu ubodom srednjeg intenziteta, opisane ozljede.

Prema tomu, smatra se u žalbi, maloljetnik je reagirao na mah, doveden bez svoje krivnje u stanje jake razdraženosti teškim vrijeđanjem od strane oštećenika, pa je bilo osnova njegovo djelo pravno označiti kao blaže kazneno djelo.

Međutim, takovo se stajalište ovog žalitelja ne može prihvatiti.

Prije svega treba reći, da se i u slučajevima kada se radi o ubojstvu na mah iz čl. 92. KZ, jednako kao i za obično ubojstvo, traži da počinitelj tog kaznenog djela bude svjestan da može nastupiti smrt te osobe i da on tu posljedicu želi ili da na istu pristaje dakle, da se ispune svi elementi koji su potrebni i za ubojstvo s namjerom, ali do takovog psihičko voljnog stava dolazi upravo zbog toga što je uslijed neposrednih postupaka ubijenog bez svoje krivnje doveden u stanje teške razdraženosti, a bez toga on ne bi želio niti pristao na smrt te osobe. Dakle, razlika između tzv. običnog ubojstva i ubojstva na mah je u tome što kod tzv. običnog ubojstva do svijesti i volje počinitelja dolazi zrelijim i svjesnijim razmišljanjem počinitelja tog kaznenog djela, a kod ubojstva na mah do svijesti i volje dolazi upravo i jedino zbog jake razdraženosti u koju je bez svoje krivnje doveden odgovarajućim postupcima ubijenog. A kada je pak riječ o konkretnom slučaju, nije ni utvrđeno, da je maloljetnik uopće došao u stanje jake razdraženosti a kamoli da bi u takovo stanje došao teškim vrijeđanjem od strane oštećenika i da bi onda uslijed takovog stanja iznenada formirao svijest i volju da oštećenika liši života.

Istina, sud prvog stupnja je utvrdio, da se oštećenik neprimjereno izrazio za sestru maloljetnika i tako ga uvrijedio, ali je isto tako utvrdio, da takova uvreda po svom karakteru i intenzitetu nije prelazila mjeru njihovih ranijih međusobnih sukoba dakle, nije dosegla stupanj teškog vrijeđanja koje čini element kaznenog djela ubojstva na mah. Sam maloljetnik je iskazao, da se oštećenik na isti, uvredljivi način više puta izrazio za njegovu sestru, da mu je to bilo kao da kaže dobar dan ali na takovu uvredu nije reagirao, pogotovo ne na način na koji je to kritičnog događaja. Stoga se ni objektivno a ni subjektivno ne može govoriti da uvreda od strane oštećenika predstavlja teško vrijeđanje za maloljetnika, pa slijedom toga ni da je maloljetnik bio doveden u stanje jake razdraženosti takovim uvredljivim postupanjem oštećenika. Za takav svoj zaključak sud prvog stupnja imao je potvrdu i u nalazu i mišljenju neuropsihijatrijskog vještaka iz kojeg proizlazi, da je maloljetnik osoba neurotskih obilježja s elementima disocijalnog razvoja i povremenom zlouporabom alkohola kada slabije kontrolira reagiranje. Kako je maloljetnik kritičnog događaja bio pripit, to je ispravan zaključak suda prvog stupnja, da je oštećeni svojom primjedbom samo dao dodatni impuls za reakciju agresijom od strane maloljetnika kao osobe koja se pod utjecajem alkohola oslabljeno kontrolira.

Osim toga, treba reći, da se maloljetnik već prethodno oboružao nožem, ponijevši ga iz svoje kuće, dok još nije imao nikakav povod, pa i ta činjenica otklanja mogućnost da je namjera maloljetnika formirana iznenada i trenutno, uslijed okolnosti koje bi ga dovele u izvanredno stanje jake razdraženosti. Naprotiv, prije bi se reklo da je reagiranje maloljetnika bilo samo iznenadno za maloljetnog oštećenika.

Slijedom svega naprijed iznijetog proizlazi, da je ispravan zaključak suda prvog stupnja o učinu upravo terećenog kaznenog djela, a ne nekog drugog, blažeg kaznenog djela pa ni kaznenog djela teške tjelesne ozljede s obzirom na sredstvo koje je maloljetnik upotrijebio, jačinu zamaha, način i mjesto uboda kao i težinu zadane ozljede. Te okolnosti nesumnjivo ukazuju da je maloljetnik bio svjestan da oštećenika može lišiti života i da je to htio.

Budući da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, valjano ga i argumentirano obrazložio i na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon, to žalba maloljetnika iz navedenih žalbenih osnova nije mogla biti prihvaćena.

Nije osnovana ni žalba maloljetnika zbog odluke o kaznenoj sankciji a niti je u tom pravcu osnovana žalba državnog odvjetnika.

Sud prvog stupnja je odluku o kaznenoj sankciji također valjano i opširno obrazložio te je vodio računa o svim okolnostima koje se u žalbama ponavljaju. Preocjena utvrđenih okolnosti, ni u pravcu u kojem to zahtjeva maloljetnik radi eventualnog izricanja blaže kazne ni u pravcu u kojem to zahtjeva državni odvjetnik, smatrajući, da je maloljetniku izrečena preblaga kaznena sankcija, ne bi bila opravdana.

Činjenica jeste, da su maloljetnik i oštećenik prijatelji od djetinjstva, da je to prijateljstvo grubim postupanjem maloljetnika prekinuto, da oštećenik i dalje ima zdravstvenih problema, međutim, držanje maloljetnika tijekom postupka iz kojeg proizlazi da se za svoje ponašanje kaje i da osjeća duboku nelagodu i stid, da je završio srednje obrazovanje, i po stajalištu ovog suda, daju garanciju da će se maloljetnik ubuduće u potpunosti kaniti inkriminiranog ili sličnog neprihvatljivog ponašanja i da će ovaj, inkriminirani događaj, ostati posve izoliran.

Stoga se i po ocjeni ovog suda kazna maloljetničkog zatvora u trajanju od 10 mjeseci ukazuje dostatnom ali i nužnom, radi ostvarenja opće svrhe izricanja sankcija a posebno svrhe maloljetničke sankcije radi odgoja i jačanja osobne odgovornosti maloljetnika.

Stoga žalbe stranaka ni zbog odluke o kazni nisu mogle biti prihvaćene.

Slijedom svega naprijed izloženog, sa žalbama je postupljeno kao u izreci, na temelju čl. 387. ZKP.

U Zagrebu, 13. studenoga 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v. r.

Josip Budinski, v. r.