Rev-86/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 86/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Radomire Felicijan-Maoduš kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Borisa Guttmanna, Stanka Jesenkovića i Stanislava Plazonića kao članova vijeća u gradjansko-pravnoj stvari tužiteljice B. J. iz I. G., ..., koju zastupa pun. M. G., odvjetnik u V., protiv tužene Mjesne zajednice I., koju zastupa Općinski javni pravobranilac Općine V., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužene protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 4. rujna 1990. br. Gž-5134/90-2, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Vrbovcu od 4. rujna 1990. br. P 242/89, u sjednici održanoj dana 16. svibnja 1991,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostepeni je sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tužena naknadi štetu isplatom iznosa od 18,750.000 dinara (1.875,00 k. dinara) sa kamatom.

U povodu žalbe tužiteljice drugostepeni je sud preinačio prvostepenu presudu i obvezao tuženu na isplatu iznosa od 1.875,00 k. dinara sa zakonskom kamatom, koja teče od 23. XI 1989. godine (dan donošenja prvostepene presude) do isplate.

Protiv drugostepene presude tužena je izjavila pravovremeno reviziju, kako se iz sadržaja razabire, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, te predlaže da se drugostepena presuda preinači i odbije žalba tužiteljice te potvrdi prvostepena presuda.

Odgovor na reviziju nije izjavljen, a Javni tužilac Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Utuženi i dosudjeni iznos predstavlja štetu koja je nastala na stablima oraha tužiteljice (gubitak uroda) prilikom izvodjenja radova koje su vršili radnici T. iz B., kao izvodjači na temelju ugovora o izvodjenju radova zaključenog 1. III 1989. godine sa tuženom, kao investitorom.

Prvostepeni je sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice smatrajući da u ovom slučaju nema odgovornosti za štetu tužene, kad tužiteljica nije dokazala da bi štetu počinila tužena ili njezini mještani, a smatrajući da je za štetu odgovorna "Telefonija" u smislu odredaba Zakona o telekomunikacijama ("NN" br. 18/78 - član 20) i Zakona o osnovama sistema veza ("Sl. list " 24/74 - član 6. st. 2.).

Drugostepeni je sud preinačio presudu i udovoljio tužbenom zahtjevu pozivajući se na odredbu člana 207. Zakona o obveznim odnosima ("Sl. list" br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89.

-dalje Z00), jer tužena kao investitor solidarno odgovara za štetu sa izvodjačem radova na nekretnini, koja nastaje trećoj osobi u vezi s izvodjenjem tih radova. Prvostepena je presuda preinačena u smislu člana 373. t. 4. ZPP jer drugostepeni sud nalazi da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrdjeno, ali je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Navodeći u reviziji da je drugostepeni sud utvrdio suprotno (drugačije) činjenično stanje od prvostepenog i preinačio presudu, a da nije proveo raspravu pred sudom, tužena ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 354. st. 1. u vezi člana 373. t. 1. ZPP.

Taj prigovor nije osnovan. Drugostepeni je sud preinačio presudu, a na osnovi istog činjeničnog stanja koje je utvrdjeno u prvostepenom postupku i koje zapravo nije sporno medju strankama.

Naime, tužena je bila investitor radova koje je izvodilo poduzeće T. iz B., što tužena i ne poriče i to proizlazi iz navedenog ugovora o izvodjenju radova u kojem ugovoru tužena nastupa kao investitor, a T. kao izvodjač. Okolnost što je tužena raspolagala sa sredstvima koja su sakupili mještani (da je dakle novac bio od mještana) ne daje drugačiju kvalifikaciju tuženoj u odnosu na izvodjenje radova prema citiranom ugovoru i u odnosu na tužiteljicu kao oštećenu, izvodjenjem radova.

Nije dakle, drugostepeni sud utvrdio drugačije činjenično stanje od prvostepenoga, koji je takodjer smatrao tuženu investitorom (vidi obrazloženje na str. 2) ali je pogrešno smatrao da investitor ne odgovara za štetu (kad njegovi radnici ni mještani nisu obavljali radove) već samo izvodjač, pogrešno se pozivajući na navedene zakone - Zakon o telekomunikaciji i Zakon o osnovama sistema veza, pa je drugostepeni sud imao osnova i ovlaštenja u smislu odredbe člana 373. t. 4. ZPP preinačiti prvostepenu presudu.

Osoba koja je u ugovoru o izvodjenju radova označena kao investitor, iako u radove ne investira svoja (već prikupljena sredstva drugih osoba) smatra se investitorom i u smislu člana 207. Z00 - a solidarno odgovara za štetu, sa izvodjačem, koja nastane u vezi s izvodjenjem tih radova trećoj osobi.

Revizijski prigovor da je - ako postoji - solidarna odgovornost tužene i izvodjača trebalo i T. obvezati na isplatu naknade štete, a kad to nije učinjeno da je povrijedjen zakon, ne stoji, jer sud može obvezati na isplatu i samo tuženika (član 326. st. 1. ZPP), a ne i osobu koja nije utužena iako je odgovorna za štetu. Tužitelj nije tužbom obuhvatio i izvodjača.

Budući da je tužena solidarni obveznik, ona i sama odgovara za cijelu obavezu (štetu) i tužiteljica može samo od nje zahtijevati isplatu (član 414. Ž00).

Iz navedenoga slijedi da nije ostvaren ni jedan od istaknutih revizijskih razloga, pa ni onaj na koji se pazi po službenoj dužnosti (član 386. i 354. st. 2. t. 1O. ZPP-a) pa je stoga revizija odbijena kao neosnovana i presudjeno je kao u izreci (član 393. ZPP).

U Zagrebu, 16. svibnja 1991.

Predsjednik vijeća:

Radomira Felicijan Maoduš, v. r.