I Kr-222/2002-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kr-222/02-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Hajrije Novoselec i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. I. S. zbog kaznenog djela iz čl. 234. st. 1. i 2. KZ, odlučujući o zahtjevu za izvanredno ublažavanje kazne dostavljenom s prijedlogom Općinskog suda u Samoboru od 3. srpnja 2002. god. br.Kv-76/02 (K-14/01), u sjednici održanoj 19. studenog 2002. god.,

r i j e š i o j e:

Odbija se zahtjev za izvanredno ublažavanje kazne os. I.S.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Samoboru od 14. svibnja 2001. god. br. K-14/01, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu od 4. prosinca 2001. god. br. Kž-1361/01, osuđen je os. I.S. zbog kaznenog djela iz čl. 234. st. 2. KZ na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Osuđenik izdržava kaznu zatvora od 19. siječnja 2001 god. do 19. siječnja 2003. god. Zahtjev za izvanredno ublažavanje kazne podnio je osuđenik osobno, te u istom navodi da je otac dvoje djece, bez primanja jer je morao zatvoriti tvrtku radi odsluženja kazne zatvora, te da se primjerno ponaša u kaznionici, da je zaposlen i ima mogućnosti izlaska.

Dostavljajući zahtjev osuđenika Općinski sud u Samoboru predložio je da se isti odbije, jer okolnosti koje ističe nisu takovog značaja da bi u smislu odredbe čl. 414. ZKP dovele do blaže osude.

Negativni su i prijedlozi ODO Samobor kao i Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, koji je u svom dopisu od 15. listopada 2002. god. br.KR-DO-569/02, izrazilo mišljenje da zahtjev osuđenika za izvanredno ublažavanje kazne treba odbiti.

Zahtjev nije osnovan.

Naime, sukladno odredbi čl. 414. ZKP, ublažavanje pravomoćno izrečene kazne dopušteno je kada se nakon pravomoćnosti presude pojave okolnosti kojih nije bilo u vrijeme izricanja presude, ili sud tada za njih nije znao, iako su postojale, a koje su takove prirode da bi očito dovele do blaže osude.

Prema ocjeni ovoga suda, okolnosti koje ističe osuđenik u svom zahtjevu, bile su poznate sudu prvog i drugog stupnja u vrijeme donošenja presude, pa iako nisu izričito cijenjene kao olakotne, iste po svojoj prirodi nisu takovog značaja da bi u vrijeme donošenja presuda bile od odlučnog značaja za blaže kažnjavanje, posebice kada se ima u vidu množina otegotnih okolnosti koje je sud našao na strani osuđenika i njegova djela, te stupanj kaznene odgovornosti i težina počinjenog djela.

Stoga, a kako osuđenik u svom zahtjevu nije istakao okolnosti potrebne kvalitete temeljem kojih bi se izrečena kazna zatvora mogla izvanredno ublažiti, trebalo je na temelju čl. 414. i 416. st. 6. ZKP, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 19. studeni 2002. god.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v. r.

Milan Gudelj, v. r.