Croatian Supreme Court partially allows appeal by correcting drug trafficking charge and sentence under new law.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially allowed appeals against a first-instance conviction for drug trafficking, correcting the legal classification and sentence. Defendants argued for procedural errors and insufficient consideration of mitigating factors, while the prosecution contended the evidence was overwhelming. The court ruled that the first instance failed to apply a specific amendment to the Criminal Law regarding the definition of the crime, necessitating a correction of the charge and penalty to align with current statutory requirements.
Legislator headnote
AI generatedčl. 173 st. 2 KZ; čl. 25 Zakona o izmjenama i dopunama KZ; The court must correct a first-instance judgment if it fails to apply a relevant amendment to the Criminal Law defining the crime, thereby altering the legal characterization and sentencing outcome.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 364/06-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić kao predsjednice vijeća, te Lidije Grubić Radaković i Damira Kosa kao članova vijeća i više sudske savjetnice Aleksandre Holjevac kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika I. Ć. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 173 st. 2 KZ u vezi čl. 25 Zakona o izmjenama i dopunama KZ odlučujući o žalbama optuženika I. Ć., optuženika D. H. i državnog odvjetnika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 24. siječnja 2006 godine, br. K-52/05, u sjednici održanoj 9. svibnja 2006 godine, u nazočnosti braniteljice opt. I. Ć., J. N. odvjetnice iz Z. i z.z. braniteljice optuženika D. H., H. Z. odvjetnika iz Z., te zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Pantlika,
p r e s u d i o j e:
I Povodom žalbi optuženika I. Ć., optuženika D. H. i državnog odvjetnika po službenoj dužnosti preinačuje se presuda suda prvog stupnja u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni, te se izriče da su optuženik I. Ć. i optuženik D. H. djelom opisanim u izreci te presude počinili kazneno djelo zlouporabe droga iz čl. 173 st. 2 KZ u vezi čl. 25 Zakona o izmjenama i dopunama KZ, te se po istoj zakonskoj odredbi optuženik I. Ć. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i devet mjeseci, a optuženik D. H. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Po čl. 63 KZ u izrečenu kaznu optuženiku I. Ć. uračunava se vrijeme koje je proveo u pritvoru od 18. studenog 2003 godine do 24. siječnja 2006 godine, a optuženiku D. H. vrijeme koje provodi u pritvoru od 18. studenog 2003 godine pa nadalje.
II Odbijaju se žalbe optuženika I. Ć., optuženika D. H. i državnog odvjetnika kao neosnovane, te se u nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašeni su krivima optuženik I. Ć. i optuženik D. H. zbog kaznenog djela iz čl. 173 st. 2 KZ, te je optuženik I. Ć. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i devet mjeseci, a optuženik D. H. na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Po čl. 63 KZ optuženiku I. Ć. u izrečenu kaznu uračunato je vrijeme
I Kž 364/06-6
provedeno na zadržavanju i u pritvoru od 18. studenog 2003 godine do 24. siječnja 2006 godine, a optuženiku D. H. od 18. studenog 2003 godine pa nadalje.
Protiv ove presude podnijeli su žalbe optuženik I. Ć. putem braniteljice J. N. odvjetnice iz Z., optuženik D. H. putem braniteljice V. D. L. i državni odvjetnik. Optuženik I. Ć. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da sud drugog stupnja ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Optuženik D. H. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da sud drugog stupnja ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Optuženici su također u žalbama predložili da se njihove braniteljice obavijeste o sjednici vijeća, čemu je udovoljeno, pa su sjednici bili prisutni braniteljica optuženika I. Ć., J. N. odvjetnica iz Z., te u zamjeni za braniteljicu optuženika D. H. H. Z. odvjetnik iz Z..
Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači prvostupanjsku presudu na način da optuženike osudi na kazne zatvora u duljem vremenskom trajanju.
Odgovori na žalbe nisu podneseni.
Žalbe nisu osnovane.
Nije u pravu optuženik I. Ć. kada u žalbi navodi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367 st. 1 t. 11 ZKP, s tvrdnjom da je izreka presude proturječna njenim razlozima, da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te da postoji proturječje između onoga što se navodi o zapisnicima o iskazu svjedoka i samih tih zapisnika.
U činjeničnom opisu djela za koje su optuženici proglašeni krivima, navodi se da je postojao dogovor između optuženika I. Ć. i optuženika D. H. o dostavljanju opojne droge u dvorište obiteljske kuće optuženika I. Ć., kako bi je ovaj optuženik preuzeo, što je i realizirano uvoženjem vozila u garažu. Prema tome, ne radi se o nekoj budućoj radnji izvršenja, kako to interpretira u žalbi optuženik I. Ć., nego o realizaciji prethodnog dogovora o načinu preuzimanja opojne droge koju je dovezao automobilom optuženik D. H., što je navedeno u činjeničnom opisu djela sukladno utvrđenju prvostupanjskog suda koji se navodi u razlozima presude.
Nadalje, sud prvog stupnja nakon što je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, u presudi je naveo sve razloge o odlučnim činjenicama, pa tako i činjenicu stupanja u posjed opojne droge po optuženiku I. Ć..
Naime, optuženik I. Ć. po prethodnom dogovoru, dočekao je optuženika D. H. kod naplatnih kućica Lučko kako bi ga sproveo do svoje kuće i uveo zajedno s vozilom u dvorište,
I Kž 364/06-6
a zatim mu omogućio smještaj vozila u kojoj se nalazila opojna droga u svoju garažu, koja je nakon toga zatvorena vratima. Okolnost, da se u trenutku kada su došli policijski djelatnici, marihuana u paketima još uvijek nalazila u vozilu kojim ju je dovezao optuženik D. H., te da je on potpisao potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, ne znači da se on u tom času nalazio i u posjedu ove opojne droge, budući da je njegov zadatak bio da opojnu drogu preveze do kuće optuženika I. Ć., čime je bila dovršena njegova radnja izvršenja. Pohranjivanjem automobila s opojnom drogom u garažu optuženika I. Ć., slijedom volje, naloga i uputa ovog optuženika, a na temelju međusobnog prethodnog dogovora da će opojnu drogu preuzeti u svojoj kući. Opojna droga opisanom aprehenzijom prešla u njegov posjed, pa je nebitno da li se 27 paketa marihuane još uvijek nalazilo u pohranjenom automobilu u kojem ih je dovezao optuženik D. H. ili izvan njega, kada je vozilo s opojnom drogom, već bilo u garaži optuženika I. Ć..
Nasuprot tvrdnji optuženika I. Ć., zapisnici o pretrazi stana i drugih prostorija sastavljeni su sukladno odredbi čl. 214 st. 5 ZKP, dakle uneseni su i točno naznačeni predmeti i isprave koji se oduzimaju, a zapisniku prileže potvrde o privremenom oduzimanju predmeta. Logično je pritom, da je zapisnik o pretrazi vozila s konstatacijom o pronalasku paketa, koji za policijske djelatnike u tom času sadrže tvar nalik na opojnu drogu i potvrda o privremenom oduzimanju predmeta s istim sadržajem, glasi na ime optuženika D. H., jer se on dovezao s tim automobilom. Predmeti navedeni u čl. 218 st. 1 ZKP oduzimaju se od držatelja stvari, koji ujedno ne mora biti u njihovom posjedu, a sigurnosna mjera oduzimanja predmeta po čl. 80 st. 1 KZ primjenjuje se prema optuženiku koji je u času privremenog oduzimanja predmeta bio njegov držatelj, neovisno o tome da li je bio u njegovom posjedu ili bio vlasnik predmeta. Bitno je, da se ova sigurnosna mjera primjenjuje glede predmeta koji je bio namijenjen ili uporabljen za počinjenje kaznenog djela, što se u ovom slučaju odnosi na oba optuženika, budući da je optuženik D. H. neovlašteno radi prodaje prenosio opojnu drogu, a optuženik I. Ć. neovlašteno radi prodaje posjedovao tu istu opojnu drogu, zbog čega je irelevantno za utvrđenje posjedovanja, od koga je ona oduzeta.
Nije također u pravu optuženik I. Ć. kada u žalbi navodi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367 st. 2 ZKP, s tvrdnjom da se presuda temelji na dokazu iz čl. 9 st. 2 ZKP. Naime, izlisti telefonskih razgovora ne predstavljaju sastavni dio nalaza vještaka za telekomunikacije, koji je izdvojen iz spisa, već njegov prilog i predstavlja samo dokaz o broju i vrsti komunikacije među mobilnim telefonima, ali ne i sadržaju tih komunikacija, što je bio predmet vještačenja. Prema tome, sud prvog stupnja pravilno je uzeo kao dokaz izlist dolaznih i odlaznih poziva za utvrđenje činjenice, da je postojala komunikacija mobilnim telefonima između dva optuženika, jer se ne radi o dokazu iz čl. 9 st. 2 ZKP koji bi trebao biti izuzet iz spisa. Osim toga, potrebno je istaknuti da niti sami optuženici ne osporavaju u obranama da su komunicirali mobitelima, pa i iz te osnove ova činjenica uopće nije sporna.
Nadalje, u razlozima presude citira se navod iz obrane optuženika D. H. o tome da su vrata garaže u koju je smjestio vozilo, bila zatvorena, što je zaista ovaj optuženik i rekao, a vidljivo je i na fotografiji u foto elaboratu, pa nije bilo potrebno u odnosu na ovu činjenicu posebno ocjenjivati iskaze svjedoka. Konačno, sud prvog stupnja ocjenjujući vjerodostojnost obrana optuženika, na temelju fotografija garaže, zaključuje da se radi o vrlo malom i tamnom prostoru u kojem se teško može kretati jedna osoba kraj automobila, zbog čega neuvjerljivom zvuči tvrdnja, kako je optuženik D. H. trebao popravljati vozilo smješteno u takvoj skučenoj
I Kž 364/06-6
garaži, kada se ispred nje nalazi prostrano dvorište, a takvu analizu okolnosti događaja i ocjenu nevjerodostojnosti obrana optuženika prihvaća i sud drugog stupnja. To tim više, što je optuženik D. H. zatečen s alatom koji može poslužiti za demontiranje prostora u vozilu, u kojima se nalazila opojna droga, pa se neuvjerljivom ukazuje tvrdnja da je takvim alatom trebao popravljati automobil.
Nema dvojbe, da je količina od preko 24 kilograma marihuane zapakirane u 27 folija, prevezena iz Bosne i Hercegovine u Zagreb, trebala biti preprodana na ilegalnom narko tržištu, pa da ju je u tu svrhu optuženik I. Ć. preuzeo od optuženika D. H. u posjed, što je i obrazloženo u prvostupanjskoj presudi. S obzirom na navedene činjenice, sasvim je isključeno da je opojna droga trebala optuženiku I. Ć. za vlastitu uporabu, zbog čega su sasvim prihvatljivi razlozi u presudi suda prvog stupnja o potpunom utvrđenju da je optuženik I. Ć. preuzeo u posjed opojnu drogu marihuana od optuženika D. H. radi daljnje prodaje, pa niti iz tog razloga, žalba nije osnovana.
Nije u pravu optuženik D. H. kada u žalbi navodi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367 st. 1 t. 11 ZKP, s tvrdnjom da u odnosu na odlučne činjenice postoji znatno proturječje između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima i samih tih isprava i zapisnika, te da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.
Zakonska odredba iz čl. 63 KZ predstavlja imperativnu odredbu, jer nalaže sudu da u izrečenu kaznu mora uračunati vrijeme provedeno u pritvoru, kao i svako oduzimanje slobode u svezi s kaznenim djelom. Prema tome, dovoljno je da ta odluka bude donesena sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i da vrijeme kada je optuženiku sloboda oduzeta i trajanje takvog lišenja slobode, odgovara konstatiranim činjenicama, zbog čega u tom dijelu nije potrebno posebno obrazloženje. Osim toga, pogrešno navođenje duljine lišenja slobode ili izostanak takve odluke, predstavlja povredu kaznenog zakona, što ovdje nije slučaj, jer je prvostupanjski sud pravilno donio ovu odluku i u potpunosti je utemeljio na čl. 63 KZ.
Nadalje, iz obrazloženja presude u odnosu na utvrđene činjenice, proizlazi da je u odnosu na optuženika D. H. primijenjena sigurnosna mjera oduzimanja iz čl. 80 KZ, iz razloga što se radi o predmetima koji su bili namijenjeni za počinjenje kaznenog djela. Sud prvog stupnja, analizirajući dokaze i na njima utvrđene činjenice, našao je dokazanim da su nađena marihuana, križni odvijač, „gedora“ i mobilni telefon bili namijenjeni za počinjenje kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim, pri čemu je osnovano zaključio da se u odnosu na automobil Audi 100 ova sigurnosna mjera ne treba primijeniti, jer s obzirom na utvrđene okolnosti, ne postoji opasnost da bi se taj automobil mogao ponovno uporabiti za počinjenje kaznenog djela.
Neosnovano optuženik D. H. u žalbi prigovara razlici u količini marihuane u vlastitom izračunu u odnosu na utvrđenu količinu po vještaku toksikologu, koji nalaz je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio. Razlika u količini koja se navodi u žalbi, ne samo da je mala (1, 30 grama), nego je i sasvim neznatna i time nebitna u odnosu na količinu od preko 24 kg marihuane, te stoga kada bi i bila točna, ne bi imala nikakvog utjecaja niti na učin djela, a niti na kriminalnu količinu u ponašanju optuženika, pa se ne može raditi niti o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, kako se to neosnovano tvrdi u žalbi.
I Kž 364/06-6
Neosnovano optuženik D. H. prigovara toksikološkom vještačenju, s tvrdnjom da je uzet premali uzorak na analizu, pa je po žalitelju moguće, da u velikoj količini zelene biljne materije nije sve bila opojna droga marihuana, u sastavu koji je utvrđen vještačenjem. Vještačenje je obavljeno mikroskopskim pregledom i tanko slojnom kromatografijom, koje metode se provode po preporuci United Nations Drug Control Program, pa je osnovano sud prvog stupnja tako provedeno vještačenje prihvatio u cijelosti kao stručno, objektivno i time vjerodostojno, zbog čega ni u tom dijelu žalba nije osnovana.
Suprotno tvrdnjama optuženika D. H. u žalbi u kojoj on ponavlja svoju obranu, sud prvog stupnja osnovano nije prihvatio njegove navode, kako nije znao što prevozi. Ako se uzme u obzir količina opojne droge smještena u skrovišta automobila, zatim ponašanje oba optuženika i neuvjerljivost priče o kvaru i potrebi popravka automobila, te cilju putovanja, onda takva obrana nije prihvatljiva, jer je u suprotnosti s provedenim dokazima, što je u potpunosti obrazloženo u prvostupanjskoj presudi, pa se žalitelj radi nepotrebnog ponavljanja, upućuje na njene razloge.
Nisu u pravu optuženik I. Ć. i optuženik D. H., kada u žalbama tvrde da sud prvog stupnja prilikom odmjeravanja kazne, nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakotne okolnosti i državni odvjetnik, koji u žalbi navodi da su otegotne okolnosti podcijenjene. Sud prvog stupnja cijenio je činjenicu da je optuženik I. Ć. invalid narušenog zdravlja zbog teške prometne nesreće koju je doživio, što on ističe u žalbi, no opravdano je pritom imao u vidu, da ga ta okolnost nije spriječila u kriminalnom ponašanju. U odnosu na optuženika I. Ć. i optuženika D. H., sud je cijenio sve olakotne okolnosti nabrojane u njihovim žalbama, no osnovano je uzeo u obzir količinu njihove kriminalne volje i iskazane aktivnosti pri počinjenju djela, zbog čega je optuženik D. H. osuđen na kaznu zatvora u duljem trajanju. Otegotne okolnosti koje ističe državni odvjetnik u žalbi, sud prvog stupnja također je u dovoljnoj mjeri imao u vidu, pa tako i činjenicu izuzetne društvene opasnosti zbog količine opojne droge namijenjene prodaji, te njen ilegalan prijevoz preko granica dviju država, što ukazuje na visok stupanj kriminalne volje. Stoga se po stajalištu suda drugog stupnja izrečene kazne zatvora ukazuju primjerenima kako utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima vezanim uz svakog od optuženika, tako i težini djela, pa je tako izrečenim kaznama, moguće ostvariti sve zakonom predviđene svrhe.
Međutim, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 379 st. 1 t. 1 i 2 ZKP, sud drugog stupnja utvrdio je da je ostvarena povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, s obzirom na okolnost da prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne optuženicima, nije primijenio odredbu čl. 25 Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (N.N. br. 129/00). Stoga je valjalo povodom žalbi optuženika i državnog odvjetnika, o službenoj dužnosti preinačiti pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela, a slijedom toga i u odluci o kazni, pa je u tom dijelu po čl. 390 st. 1 ZKP, odlučeno kao u izreci pod t. I .
Kako sud drugog stupnja, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 379 st. 1 t. 1 ZKP nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda
I Kž 364/06-6
odredaba kaznenog postupka, a povreda kaznenog zakona na štetu optuženika sanirana je ovom presudom, to je na osnovi čl. 390 ZKP presuđeno kao u izreci.
U Zagrebu, 9. svibnja 2006 godine
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Aleksandra Holjevac, v.r.
Ana Garačić, v.r.