Gž-113/2017-2 · Županijski sud u Zadru

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borellia 9

Poslovni broj: 20 Gž-113/17-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovoga suda i to Mirjane Macure, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Sanje Dujmović, članice vijeća, u pravnoj tužiteljice R. D. iz G. K., OIB: …, kao nasljednice pok. D. D., zastupane po punomoćniku Ž. O., odvjetniku iz S., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu poslovni broj Pn-77/15 od 23. prosinca 2016., u sjednici vijeća održanoj dana 25. travnja 2018.

p r e s u d i o j e

1. Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tužiteljice R. D. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, broj Pn-77/15 od 23. prosinca 2016. u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim se nalaže tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: … da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici R. D. O.: …, na ime naknade za pretrpljenu štetu za razdoblje od dana 12. prosinca 2002., pa do 15. ožujka 2011. zbog nemogućnosti korištenja stambenog objekta u G. K., … čest. zem. 6060, ZU 3006 k.o. G. K., površine 81 m2, iznos od 144.423,00 kuna, sve sa zakonskim zateznim kamatama na svaki dospjeli mjesečni iznos kako slijedi:

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. siječnja 2003.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. veljače 2003.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. ožujka 2003.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. travnja 2003.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. svibnja 2003.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. lipnja 2003.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. srpnja 2003.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. kolovoza 2003.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. rujna 2003.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. listopada 2003.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. studenoga 2003.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. prosinca 2003.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. siječnja 2004.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. veljače 2004.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. ožujka 2004.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. travnja 2004.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. svibnja 2004.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. lipnja 2004.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. srpnja 2004.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. kolovoza 2004.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. rujna 2004.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. listopada 2004.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. studenoga 2004.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. prosinca 2004.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. siječnja 2005.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. veljače 2005.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. ožujka 2005.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. travnja 2005.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. svibnja 2005.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. lipnja 2005.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. srpnja 2005.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. kolovoza 2005.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. rujna 2005.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. listopada 2005.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. studenoga 2005.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. prosinca 2005.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. siječnja 2006.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. veljače 2006.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. ožujka 2006.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. travnja 2006.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. svibnja 2006.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. lipnja 2006.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. srpnja 2006.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. kolovoza 2006.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. rujna 2006.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. listopada 2006.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. studenoga 2006.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. prosinca 2006.

na iznos od 1.053,00 kuna od dana 12. siječnja 2007.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. veljače 2007.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. ožujka 2007.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. travnja 2007.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. svibnja 2007.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. lipnja 2007.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. srpnja 2007.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. kolovoza 2007.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. rujna 2007.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. listopada 2007.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. studenoga 2007.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. prosinca 2007.

do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008., pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do dana 31. srpnja 2015., a od dana 1. kolovoza 2015., pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekuće polugodištu za 3 (tri) postotna poena;

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. siječnja 2008.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. veljače 2008.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. ožujka 2008.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. travnja 2008.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. svibnja 2008.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. lipnja 2008.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. srpnja 2008.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. kolovoza 2008.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. rujna 2008.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. listopada 2008.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. studenoga 2008.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. prosinca 2008.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. siječnja 2009.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. veljače 2009.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. ožujka 2009.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. travnja 2009.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. svibnja 2009.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. lipnja 2009.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. srpnja 2009.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. kolovoza 2009.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. rujna 2009.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. listopada 2009.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. studenoga 2009.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. prosinca 2009.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. siječnja 2010.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. veljače 2010.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. ožujka 2010.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. travnja 2010.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. svibnja 2010.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. lipnja 2010.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. srpnja 2010.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. kolovoza 2010.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. rujna 2010.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. listopada 2010.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. studenoga 2010.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. prosinca 2010.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. siječnja 2011.

na iznos od 1.863,00 kuna od dana 12. veljače 2011.

na iznos od 2.106,00 kuna od dana 15. ožujka 2011.,

pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do dana 31. srpnja 2015., a od dana 1. kolovoza 2015., pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekuće polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

2. Preinačuje se djelomično presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu poslovni broj Pn-77/15 od 23. prosinca 2016. tako da se sudi:

Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: … da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici R. D. O.: …, na ime naknade za pretrpljenu štetu za razdoblje od dana 12. prosinca 2002., pa do 15. ožujka 2011. zbog nemogućnosti korištenja stambenog objekta u G. K., čest. zem. 6060, ZU 3006 k.o. G. K., površine 81 m2, iznos od 56.700,00 kuna, sve sa zakonskim zateznim kamatama na svaki dospjeli mjesečni iznos kako slijedi:

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. siječnja 2003.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. veljače 2003.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. ožujka 2003.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. travnja 2003.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. svibnja 2003.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. lipnja 2003.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. srpnja 2003.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. kolovoza 2003.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. rujna 2003.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. listopada 2003.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. studenoga 2003.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. prosinca 2003.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. siječnja 2004.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. veljače 2004.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. ožujka 2004.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. travnja 2004.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. svibnja 2004.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. lipnja 2004.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. srpnja 2004.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. kolovoza 2004.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. rujna 2004.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. listopada 2004.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. studenoga 2004.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. prosinca 2004.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. siječnja 2005.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. veljače 2005.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. ožujka 2005.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. travnja 2005.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. svibnja 2005.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. lipnja 2005.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. srpnja 2005.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. kolovoza 2005.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. rujna 2005.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. listopada 2005.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. studenoga 2005.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. prosinca 2005.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. siječnja 2006.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. veljače 2006.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. ožujka 2006.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. travnja 2006.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. svibnja 2006.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. lipnja 2006.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. srpnja 2006.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. kolovoza 2006.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. rujna 2006.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. listopada 2006.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. studenoga 2006.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. prosinca 2006.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. siječnja 2007.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. veljače 2007.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. ožujka 2007.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. travnja 2007.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. svibnja 2007.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. lipnja 2007.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. srpnja 2007.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. kolovoza 2007.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. rujna 2007.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. listopada 2007.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. studenoga 2007.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. prosinca 2007.

do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008., pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do dana 31. srpnja 2015., a od dana 1. kolovoza 2015., pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekuće polugodištu za 3 (tri) postotna poena;

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. siječnja 2008.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. veljače 2008.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. ožujka 2008.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. travnja 2008.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. svibnja 2008.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. lipnja 2008.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. srpnja 2008.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. kolovoza 2008.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. rujna 2008.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. listopada 2008.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. studenoga 2008.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. prosinca 2008.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. siječnja 2009.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. veljače 2009.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. ožujka 2009.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. travnja 2009.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. svibnja 2009.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. lipnja 2009.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. srpnja 2009.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. kolovoza 2009.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. rujna 2009.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. listopada 2009.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. studenoga 2009.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. prosinca 2009.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. siječnja 2010.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. veljače 2010.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. ožujka 2010.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. travnja 2010.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. svibnja 2010.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. lipnja 2010.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. srpnja 2010.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. kolovoza 2010.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. rujna 2010.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. listopada 2010.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. studenoga 2010.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. prosinca 2010.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. siječnja 2011.

na iznos od 567,00 kuna od dana 12. veljače 2011.

na iznos od 567,00 kuna od dana 15. ožujka 2011.,

pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do dana 31. srpnja 2015., a od dana 1. kolovoza 2015., pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekuće polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

r i j e š i o j e

1. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice R. D. i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu poslovni broj Pn-77/15 od 23. prosinca 2016. pod toč. I izreke.

2. Uvažava se žalba tužiteljice R. D. i preinačuje rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu poslovni broj Pn-77/15 od 23. prosinca 2016. pod toč. II izreke tako da se nalaže tuženici Republici Hrvatskoj da tužiteljici R. D. naknadi parnični trošak u visini od 9.377,68 kuna u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjevi tužiteljice i tuženice za naknadom parničnog troška odbijaju kao neosnovani.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

''I Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: … da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici R. D. O.: …, na ime naknade za pretrpljenu štetu za razdoblje od dana 12. prosinca 2002. godine, pa do 15. ožujka 2011. godine zbog nemogućnosti korištenja stambenog objekta u G. K., čest. zem. 6060, ZU 3006 k.o. G. K., površine 81,00 m2, ukupan iznos od 201.123,00 Kuna, sve sa zakonskim zateznim kamatama na svaki dospjeli mjesečni iznos kako slijedi:

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. siječnja 2003. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. veljače 2003. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. ožujka 2003. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. travnja 2003. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. svibnja 2003. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. lipnja 2003. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. srpnja 2003. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. kolovoza 2003. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. rujna 2003. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. listopada 2003. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. studenoga 2003. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. prosinca 2003. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. siječnja 2004. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. veljače 2004. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. ožujka 2004. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. travnja 2004. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. svibnja 2004. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. lipnja 2004. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. srpnja 2004. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. kolovoza 2004. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. rujna 2004. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. listopada 2004. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. studenoga 2004. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. prosinca 2004. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. siječnja 2005. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. veljače 2005. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. ožujka 2005. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. travnja 2005. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. svibnja 2005. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. lipnja 2005. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. srpnja 2005. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. kolovoza 2005. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. rujna 2005. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. listopada 2005. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. studenoga 2005. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. prosinca 2005. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. siječnja 2006. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. veljače 2006. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. ožujka 2006. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. travnja 2003. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. svibnja 2006. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. lipnja 2006. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. srpnja 2006. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. kolovoza 2006. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. rujna 2006. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. listopada 2006. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. studenoga 2006. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. prosinca 2006. godine

na iznos od 1.620,00 Kuna od dana 12. siječnja 2007. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. veljače 2007. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. ožujka 2007. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. travnja 2007. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. svibnja 2007. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. lipnja 2007. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. srpnja 2007. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. kolovoza 2007. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. rujna 2007. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. listopada 2007. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. studenoga 2007. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. prosinca 2007. godine

do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 01. siječnja 2008. god., pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do dana 31.07. 2015. god., a od dana 01.08.2015. god., pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekuće polugodištu za 3 (tri) postotna poena;

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. siječnja 2008. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. veljače 2008. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. ožujka 2008. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. travnja 2008. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. svibnja 2008. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. lipnja 2008. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. srpnja 2008. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. kolovoza 2008. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. rujna 2008. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. listopada 2008. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. studenoga 2008. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. prosinca 2008. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. siječnja 2009. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. veljače 2009. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. ožujka 2009. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. travnja 2009. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. svibnja 2009. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. lipnja 2009. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. srpnja 2009. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. kolovoza 2009. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. rujna 2009. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. listopada 2009. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. studenoga 2009. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. prosinca 2009. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. siječnja 2010. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. veljače 2010. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. ožujka 2010. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. travnja 2010. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. svibnja 2010. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. lipnja 2010. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. srpnja 2010. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. kolovoza 2010. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. rujna 2010. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. listopada 2010. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. studenoga 2010. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. prosinca 2010. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. siječnja 2011. godine

na iznos od 2.430,00 Kuna od dana 12. veljače 2011. godine

na iznos od 2.673,00 Kuna od dana 15. ožujka 2011. godine.,

pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do dana 31.07.2015. god., a od dana 01.08.2015. god., pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekuće polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe nadoknadi tužiteljici troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom, počev od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do dana 31.07.2015. god., a od dana 01.08.2015. god., pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekuće polugodištu za 3 (tri) postotna poena.''

Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

"I Odbacuje se prijedlog tužiteljice od 7. prosinca 2016. da joj sud produlji rok određen rješenjem od 8. rujna 2016. za uplatu predujma očevida i vještačenja, kao nepravovremen.

II Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženoj troškove parničnog postupka u iznosu od23.125,00 Kn, u roku od 15 dana."

Protiv navedene presude i rješenja žalbu je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijane odluke preinače, podredno ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

U žalbi ističe da je donošenjem pobijane presude prekršeno načelo zabrane reformatio in peius kao temeljno načelo parničnog postupka koje se ima primijeniti sukladno odredbi čl. 374. Zakona o parničnom postupku. Naime, u ovoj pravnoj stvari sud prvog stupnja je dana 26. listopada 2012. donio presudu kojom je naložio tuženici da isplati pravnom predniku tužiteljice iznos od 7.350,00 kuna što iznosi 700,00 kuna mjesečno na ime naknade štete za razdoblje od 14. ožujka 2008. do 1. veljače 2009., a od 1. veljače 2009. pa nadalje iznos od 700,00 kuna mjesečno dok za to bude postojala pravna osnova s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka, dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog do zatraženog iznosa od 52.000,00 kuna te protiv koje prvostupanjske presude pravni prednik tužiteljice je izjavio žalbu pobijajući istu u odnosu na visinu te u odbijajućem dijelu u odnosu na postavljeni pravni osnov, dok je tuženica izjavila žalbu pobijajući istu u dosuđujućem dijelu u odnosu na postavljeni pravni osnov.

Drugostupanjskim rješenjem utvrđeno je da bi prvostupanjski sud u prethodno provedenom postupku počinio apsolutno bitnu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. toč.

11. Zakona o parničnom postupku iz čega slijedi da je u nastavku postupka sud bio vezan svojom prethodnom odlukom u odnosu na dio koji je pobijan samo žalbom pravnog prednika tužiteljice. Teza tužbe i tužbenog zahtjeva je u tome da se tužiteljici kao vlasnici nekretnine nadoknadi šteta zbog prekomjernog i dugotrajnog opterećenja prava vlasništva te je taj zahtjev jasno i precizno postavljen kao i pravni osnov na kome se temelji taj zahtjev. Dana 12. prosinca 2002. podnesen je zahtjev za povrat u posjed predmetne nekretnine sukladno Zakonu o područjima posebne državne skrbi.

Imovina nije vraćena jer je dana 19. srpnja 2004. zaključen pravni posao za koji prednik tužiteljice nije znao, u istom nije sudjelovao, a na temelju tog pravnog posla tuženica se uknjižila kao vlasnica. Prednik tužiteljice je odmah nakon toga pokrenuo sudski spor i dokazao da je riječ o pravnom poslu zaključenom bez njegovog znanja i ovlasti te odobrenja sa lažnim punomoćnikom što je sve pravomoćno utvrđeno u sudskom postupku. Nekretnina je vraćena u posjed dana 16. ožujka 2011. Sud prvog stupnja gubi iz vida ključnu okolnost pa shodno tome potpuno pogrešno tvrdi da je tuženica u jednom razdoblju bila savjestan posjednik, što ona ne može biti jer je Kupoprodajni ugovor utvrđen ništetnim tj. smatra se kao da nije ni zaključen.

Taj pravni posao nikada nije ni proizveo pravne posljedice pa je i tuženica nesavjesna od samog početka držanja nekretnine po tom osnovu. U tom slučaju sukladno odredbi čl. 214. Zakona o obveznim odnosima tuženica duguje traženu naknadu zajedno sa zakonskim kamatama i po toj osnovi. Dakle, od podnošenja zahtjeva za vraćanje posjeda pa do predaje u posjed tuženica niti je bila, niti je mogla biti savjestan posjednik radi čega za to razdoblje duguje naknadu štete tužiteljici. Ništavost predmetnog Ugovora ima višestruko djelovanje na cijeli odnos prava na naknadu štete koji se postavlja.

Ništavost ugovora djeluje ex tunc tj. od samog nastanka pravnog posla, a samim tim i nepostojanje istog pravnog odnosa koji je bez pravnog učinka pa stoga taj Ugovor djeluje i na nastanak i na prestanak savjesnosti tuženice jer je podnošenjem tužbe za utvrđenje ništavosti Ugovora dana 4. listopada 2005. tuženica postala nesavjestan posjednik nekretnine, a utvrđenjem ništavosti Ugovora ta nesavjesnost se proteže i do samog zaključenja istog. Sud prvog stupnja kreće od pogrešnog polazišta jer pravo tužiteljice na naknadu štete temelji se na opterećenju njenog prava vlasništva pri čemu za nju nije relevantno niti da li je tuženica ostvarila neku korist niti da li je izdavala u zakup trećim osobama.

Imajući u vidu odredbu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima (vraćanje stečenog bez osnove) tuženica duguje prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu traženu naknadu štete zajedno sa zateznim kamatama. Ta naknada pripada tužiteljici kao nositeljici prava vlasništva i sasvim je nebitan odnos tuženice i treće osobe, da li je rješenje kojim se to pravo dodjeljuje stavljeno van snage i do kada je bilo na snazi. Tužiteljici nije potrebno dokazivati te činjenice pošto se ničim ne ugrožava njeno pravo na naknadu iz razloga koji su prethodno navedeni.

Za naknadu štete nije relevantno da li je tužiteljica izgubila dobit što bi nekretninu izdavala u zakup i tu činjenicu nije dokazala jer to nije ni potrebno za utvrđenje štete koju trpi zbog trajnog i prekomjernog opterećenja prava vlasništva. Tužiteljica ne zasniva svoj zahtjev na eventualnom izdavanju i najamnini kao osnovu zahtjeva već najamnina služi samo kao mjera za visinu, a osnov je prekomjerno opterećenje prava vlasništva pa nije bitno što bi tužiteljica radila sa nekretninom da je imala mogućnost korištenja svog prava niti kako je ranije koristila svoju nekretninu nego koliku cjelokupnu štetu (stvarna šteta i izgubljena korist) trpi zbog prekomjernog opterećenja prava vlasništva, odnosno nemogućnosti da svoju nekretninu upotrebljava i koristi.

Bitno je da tužiteljica ne traži naknadu od privremenih korisnika kao zakupaca. Stvar je privremenih korisnika što će koristiti a što ne, ali je suštinsko to da su stambeni objekt i ostale nekretnine u njihovom posjedu čime je tužiteljici onemogućeno svako korištenje i uporaba. Nije jasno zašto prvostupanjski sud spominje stjecanje bez osnova jer tužiteljica niti traži niti je predmet spora što je tuženica ili treća osoba stekla bespravnim korištenjem nekretnine nego što je tužiteljica izgubila i koliku je štetu pretrpjela jer joj je bilo onemogućeno da svoju nekretninu koristi i upotrebljava.

Upravo zbog toga razloga tužiteljica nije ni dokazivala niti predlagala dokaze na visinu osnova što je eventualno tuženica neosnovano stekla. Predmet spora je zadržavanje stambenog objekta tužiteljice pod privremenom upravom nakon podnošenja zahtjeva za povrat te imovine čime je tuženica ograničila vlasničko pravo tužiteljice radi ispunjenja svoje obveze zbrinjavanja izbjeglica na području posebne državne skrbi. Stoga da u periodu od podnošenja zahtjeva tužiteljice pa do predaje nekretnine tužiteljici u posjed tuženica upotrebljava njenu nekretninu u svoju korist zbog čega žalba smatra da se na ovaj slučaj primjenjuje i pravilo o uporabi tuđe stvari u svoju korist.

Prema stajalištu Europskog suda za ljudska prava treba primijeniti Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda i Protokol broj 1 uz tu Konvenciju prema kojoj svaka fizička i pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te se nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu i uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Naime, tužiteljica je bila onemogućena u korištenju svoje kuće za stanovanje te je u utuženom periodu zajedno sa obitelji živjela u tuđoj kući pa iz navedenog slijedi da joj je bio nametnut prekomjeran teret.

S druge strane, tuženica je upotrijebila tuđu stvar u svoju korist, a koji institut je reguliran odredbom čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima. Stoga da u konkretnom slučaju nije postignuta tražena i poštena ravnoteža između općeg interesa zajednice i zaštite prava vlasništva tužiteljice te je stoga tužiteljica dovedena u situaciju da mora snositi prekomjeran teret i miješanje u njeno pravo vlasništva koje nije u razmjeru s legitimnim ciljem tuženice kojeg se u ovakvoj situaciji željelo ostvariti pa je to pravni osnov za naknadu štete.

Ovakvo stajalište zauzeto je u sudskoj praksi, kao i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske. Jedan od razloga koji prvostupanjski sud navodi za odbijanje tužbenog zahtjeva je i nedostatak podataka o površini objekta koja je od strane tuženice neprijeporno utvrđena na ročištu 6. veljače 2015. i radi se o 81 m2 predmetnog stambenog objekta. Iz ukidnog rješenja suda drugog stupnja od 24. rujna 2013. izrijekom je navedeno kako bi na jasan i nedvojben način trebalo utvrditi da li doista tuženica osporava površinu objekta i da li je doista potrebno provesti vještačenje na okolnost ukupne površine objekta po sudskim vještacima.

Kako je na ročištu od 6. veljače 2015. izrijekom navedeno od strane tuženice da je u odnosu na površinu objekta sporno to što je tužiteljica u tužbi navela da je riječ o stambenom objektu površine od 947 m2, dok je uvidom u zapisnik o preoblikovanju zemljišne knjige razvidno da kuća u vlasništvu tužiteljice ima 81 m2 to slijedi da se osporavanje površine odnosi na navedenu razliku te kako je tužiteljica prihvatila površinu od 81 m2 slijedi da površina objekta među strankama nije prijeporna te da je nije bilo potrebno utvrđivati putem vještačenja.

Visina naknade po m2 poznata je sudu jer je dostavljena pravomoćna presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1417/15 u kojoj je utvrđena visina naknade za stambeni objekt u istom mjestu i na istoj lokaciji koju visinu naknade tuženica nije osporila. Podredno, imala se primijeniti i odredba čl.

27. st.

4. Zakona o područjima posebne državne skrbi i Odluka Vlade Republike Hrvatske od 17. travnja 2003., a kako je to prvostupanjski sud i naveo u presudi od 26. listopada 2012. i na koju visinu se tuženica nije niti žalila. Svako pozivanje na propuštanje tužiteljice glede dokazivanja je neosnovano te je sud u predmetu raspolagao svim potrebnim činjenicama i dokazima za valjano i zakonito presuđenje. Bitna povreda postupka ogleda se u ocjeni i obrazloženju dokaza te je sud propustio unijeti iskaz tužiteljice u dijelu koji je ključan za utvrđivanje određenih činjenica značajnih za naknadu i njenu visinu, a to je mjesto i lokacija objekta i površina koja je neprijeporno utvrđena.

Odbijanje dokaznog prijedloga zbog propuštanja roka bilo je nepotrebno jer se radilo o opravdanom razlogu te sam predujam nije bio problem s obzirom da je i sud često odlagao svoje radnje iz manje opravdanih razloga. Ali, i bez tog dokaza sud je raspolagao podacima i o površini objekta i visini naknade, koji su manje povoljni za žaliteljicu radi čega je morao presuditi na temelju raspoloživih dokaza. Predlaže da joj se obistini trošak sastava žalbe.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je djelomično osnovana.

Tužiteljica (opisno) ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) jer je sud propustio unijeti iskaz tužiteljice u dijelu koji je ključan za utvrđivanje određenih činjenica značajnih za naknadu i visinu štete.

Međutim, iz spisa predmeta proizlazi da u ovoj pravnoj stvari tužiteljica nije saslušana već je tijekom prvostupanjskog postupka saslušan prvotno označeni tužitelj D. D. na ročištu od 27. siječnja 2012. (l.s. 51), ali ne u pogledu merituma spora tj. površine prijeporne kuće, lokacije iste i slično već je isti saslušan u svezi prijedloga za oslobađanjem od sudskih pristojbi.

S obzirom na činjenicu da je prvostupanjski sud ocjenu dokaza izvršio u skladu s odredbom čl. 8. ZPP tj. izvedene dokaze prosudio je po slobodnom uvjerenju te je stečeno uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičkim razlozima za koje se može provjeriti da ima pravnu i činjeničnu osnovu to znači da je neosnovan navod tužiteljice kako je ostvarena prethodno navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP.

Nadalje, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 220. ZPP budući da iz raspravnog zapisnika od 7. prosinca 2016. (l.s. 126) slijedi da je tužiteljica odustala od dokaznog prijedloga da se provede financijsko vještačenje, kao i da ista nije imala daljnjih dokaznih prijedloga radi čega ne stoji navod tužiteljice da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud određene dokazne prijedloge odbio. Suprotno navodima tužiteljice nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 374. ZPP, a kako to ističe žaliteljica kada tvrdi da je donošenjem pobijane presude prekršeno načelo zabrane reformatio in peius.

Iz spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud donio presudu pod poslovnim brojem P-487/09 od 26. listopada 2012. (l.s. 62-68) kojom je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev dok je pod toč. II. izreke odbio tužbeni zahtjev u preostalom iznosu do zatraženog iznosa od 52.500,00 kuna kao neosnovan, da su protiv navedene presude žalbe izjavili pravni prednik tužiteljice D. D., kao i tuženica te da je rješenjem Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-671/13 od 24. rujna 2013. (l.s. 84-90) u cijelosti ukinuta presuda Općinskog suda u Benkovcu, Stalna služba u Obrovcu poslovni broj P-487/09 od 26. listopada 2012., kao i rješenje istog prvostupanjskog suda u dijelu pod toč. I. izreke te predmet vraćen sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave.

Dakle, kako su u konkretnom slučaju protiv prvostupanjske presude poslovni broj P- 487/09 od 26. listopada 2012. žalbu izjavile obje parnične stranke te kako je povodom njihovih žalbi u cijelosti ukinuta navedena prvostupanjska presuda to znači da nije u pravu tužiteljica da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 374. ZPP jer u ovakvoj situaciji tj. kada su obje stranke izjavile žalbu i to svaka protiv dijela u kome nije uspjela tada se ne radi o povredi načela zabrane reformatio in peius.

Ispitujući prvostupanjsku presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da navedena presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, u obrazloženju iste navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni te nisu u suprotnosti sa sadržajem isprava priloženih spisu radi čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju ukazuje žalba tužiteljice.

Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

Stoga žalba tužiteljice zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženica na ime naknade za pretrpljenu štetu za razdoblje od 12. prosinca 2002. do 15. ožujka 2011. zbog nemogućnosti korištenja stambenog objekta u G. K., čest. 6060, zk.ul. 3006 k.o. G. K. površine 81 m2 naknadi ukupan iznos od 201.123,00 kuna, sve zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos od dana dospijeća pa do isplate.

Prvenstveno valja istaći da je na ročištu od 8. rujna 2016. (l.s. 117) na poseban upit suda da pojasni u čemu se sastojala šteta koju je trpjela tužiteljica istakla da potražuje izmaklu dobit zbog nemogućnosti davanja u najam predmetnog objekta, dok u odnosu na stvarnu štetu ističe kako je trpjela istu zbog nekorištenja objekta te zbog činjenice umjesto da živi u svom objektu da je bila prinuđena živjeti u drugom objektu te zato plaćati određene novčane iznose.

Prvostupanjski sud smatra da se zahtjev za naknadom stvarne štete izmakle koristi u konkretnom slučaju ne mogu kumulirati jer tužiteljica ne navodi da se radi o više zasebnih stambenih jedinica pa da nije izgledno da bi tužiteljica istovremeno mogla živjeti u objektu te ostvarivati dobit iznajmljivanja. Glede zahtjeva za naknadom stvarne štete prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljica nije navela koji je iznos plaćala za stanovanje u tuđoj nekretnini niti je predložila kakav dokaz da je stanovala u tuđoj nekretnini i koliko je za to plaćala pa da posljedično tome nije dokazala visinu stvarne štete koju je pretrpjela zbog toga što je nekretnina bila u posjedu tuženice.

U odnosu na ovaj dio zahtjeva ovaj drugostupanjski sud smatra kako je doista u smislu odredbe čl. 219. st. 1. u svezi čl. 223.a ZPP teret dokaza na tužiteljici pa kako u tom pravcu nije priložila niti predložila bilo kakve dokaze da je stanovala u tuđoj nekretnini, kao ni koliko je po toj osnovi eventualno plaćala to znači da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako u tom dijelu tužiteljica nije dokazala visinu stvarne štete.

Međutim, što se tiče stajališta prvostupanjskog suda da time što tužiteljica nije predujmila sredstva potrebna za provođenje predloženih vještačenja sud nije mogao utvrditi od čega se sastoji stambeni prostor, u kakvom je stanju objekt te stambenu površinu, a što da bi preduvjet bio za utvrđivanje visine štete koja je eventualno nastala zbog nemogućnosti davanja nekretnine u najam, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je ovakvo stajalište prvostupanjskog suda pogrešno.

Naime, spisu predmeta prileži zapisnik Zemljišnoknjižnog odjela prvostupanjskog suda poslovni broj Z-751/2012 od 18. travnja 2013. (l.s. 106-107), koji u smislu odredbe čl. 230. ZPP predstavlja javnu ispravu, te iz kojeg proizlazi da nekretnina oznake čest. 6061 k.o. G. K. u naravi predstavlja dvorište i vrt površine 452 m2, a koja po staroj izmjeri odgovara dijelu čest. 1671/12 k.o. K. površine 947 m2.

S druge strane, u odnosu na površinu kuće tužiteljica tvrdi da se radi o površini od 81 m2 pri čemu valja istaći kako spisu predmeta prileži i zapisnik o uvođenju u posjed od 16. ožujka 2011. (l.s. 79) te da je tuženica na ročištu od 6. veljače 2015. (l.s. 112) navela kako je uvidom u zapisnik o preoblikovanju zemljišne knjige razvidno da kuća broj 6 u vlasništvu tužiteljice ima površinu 81 m2 te da je sporna površina navedena u tužbi gdje se navodi da kuća ima površinu 947 m2.

Međutim, iz tužbe slijedi kako prednik tužiteljice navodi da je izvanknjižni vlasnik obiteljske kuće u K. izgrađene na čest. 1671/12 k.o. K., površine 947 m2, upisane u zk. ul. 367 k.o. K..

S obzirom da spisu predmeta prileži zemljišnoknjižni izvadak za čest. 1671/12 k.o. K. stare izmjere iz kojeg proizlazi da je ta nekretnina u naravi pašnjak površine 947 m2 to su neosnovani navodi tuženice kako je dvojbena površina stambenog objekta jer se iz sadržaja navoda u tužbi zapravo dade zaključiti da se površina od 947 m2 odnosi na površinu cijele čest. 1671/12 k.o. K., a ne na površinu kuće u vlasništvu tužiteljice.

Kako tuženica na ročištu od 6. veljače 2015. ističe da je iz zapisnika o preoblikovanju zemljišne knjige razvidno da kuća broj 6 u vlasništvu tužiteljice ima površinu 81 m2 te kako iz konačno postavljenog tužbenog zahtjeva slijedi da tužiteljica traži naknadu upravo za površinu od 81 m2 to se ima smatrati kako je navedena površina od 81 m2 relevantna površina stambenog objekta tužiteljice.

Da bi tužiteljica imala pravo na naknadu štete slijedi iz činjenice što je njezina nekretnina bila stavljena pod privremenu upravu Republike Hrvatske temeljem Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom (Narodne novine, broj 73/95 i 7/96) dok je odredbama čl. 9. i čl. 10. Zakona o područjima posebne državne skrbi (Narodne novine, broj 26/03 – pročišćeni tekst – dalje ZPPDS) omogućeno da se naseljenicima na području posebne državne skrbi dodijeli na korištenje obiteljske kuće odnosno stanovi koje su njihovi vlasnici napustili i ne koriste ih u smislu odredbi tog Zakona.

Iz navedenog proizlazi da je prijeporna kuća dana na privremeno korištenje u skladu s tada mjerodavnim propisima i s općim interesom te legitimnim ciljem da se napuštena imovina zaštiti od propadanja i devastacije, kao i da se zbrinu osobe koje su bile raseljene ili su ostale bez domova uslijed rata.

Stoga tužiteljici, odnosno njezinom pravnom predniku, nije bilo oduzeto pravo vlasništva već je postojalo ograničenje u pravu korištenja tim vlasništvom radi čega je odlučna činjenica pitanje je li tuženica odgovorna za prekomjerno ograničenje tužiteljičinog prava vlasništva koje se ogleda u nemogućnosti posjedovanja nekretnine.

Prema odredbi čl. 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a koja je preuzeta Zakonom o njezinom potvrđivanju (Narodne novine, - Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99 i 8/99) svaka fizička i pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva. To znači da se nikoga ne smije lišiti vlasništva osim ako je to u javnom interesu te samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava, kao i da se time ni na koji način ne umanjuje pravo države da primjeni zakone da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom.

Međutim, u situaciji kada dolazi do ograničenja prava vlasništva nužno je uspostaviti ravnotežu između općeg interesa i zaštite prava pojedinca.

Prijelaznim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi (Narodne novine, broj 88/02 – dalje ZID ZPPDS), koji je stupio na snagu 1. kolovoza 2002., bilo je propisano da je nadležno ministarstvo sukladno odredbi čl. 16. st. 2. tog Zakona bilo dužno do 30. listopada 2002. donijeti rješenje o ukidanju rješenja i vraćanju u posjed imovine vlasnika koji je podnio zahtjev za povrat prije stupanja na snagu tog Zakona i to prema redoslijedu zaprimanja zahtjeva, a do 31. prosinca 2002. bilo je dužno donijeti rješenje o ukidanju rješenja i vraćanju u posjed imovine vlasniku koji podnese zahtjev za povrat nakon stupanja na snagu ZID ZPPDS (čl. 16. st. 3.).

Pored toga, prema odredbi čl. 16. st. 4. ZID ZPPDS vlasniku koji je podnio zahtjev za povrat imovine a kojem se imovina u navedenim rokovima ne vrati u posjed, država je zbog toga dužna naknaditi pretrpljenu štetu.

S obzirom da mora postojati ravnoteža između općeg interesa i zaštite prava pojedinca tužiteljica ima pravo na naknadu zbog nekorištenja kuće od dana podnošenja zahtjeva za njezino vraćanje, a to pravo ovisi o tome je li joj zbog duljine razdoblja u kojem je zajedno sa svojim pravnim prednikom bila onemogućena u posjedu nametnut prekomjerni teret u odnosu na legitiman cilj zbog kojeg je kuća bila oduzeta iz posjeda.

Stoga, s pravom žalba tužiteljice ističe da prvostupanjski sud nije trebao ocjenjivati u kojem bi to razdoblju tuženica bila savjesna, a u kojem razdoblju je eventualno bila nesavjesna.

Nadalje, nije prijeporno da je doista postojao legitimni interes tuženice da zaštiti napuštenu imovinu od propadanja i devastacije te da se ujedno riješi stambeno pitanje osoba koje su bile raseljene ili su uslijed rata ostale bez domova, dok s druge strane postoji interes tužiteljice da se njezino pravo vlasništva prekomjerno ne ograničava.

Kako je u konkretnom slučaju prednik tužiteljice dana 12. prosinca 2002. podnio zahtjev za povrat kuće u posjed to je otpala potreba da je država štiti od propadanja i devastacije jer podnošenje zahtjeva podrazumijeva volju vlasnika da se sam brine o svojoj imovini. Od tog trenutka stoga egzistira samo interes tuženice da stambeno zbrine privremenog korisnika kome je kuća dana na privremeno korištenje. Zbog okolnosti da je tužiteljici, odnosno njezinom pravnom predniku kuća vraćena tek 16. ožujka 2011. (l.s. 79) te imajući u vidu duljinu trajanja tog razdoblja ovaj drugostupanjski sud nalazi da je narušena ravnoteža između općeg interesa i zaštite prava pojedinca budući da potreba privremenog zbrinjavanja korisnika nije razlog za ograničavanje prava vlasništva kuće u toj mjeri da se njezinom vlasniku onemogući posjed. Naime, obveza tuženice da privremeno ili trajno riješi stambeno pitanje privremenog korisnika ne može ići na štetu tužiteljice kao sadašnje vlasnice kuće jer je tu situaciju tuženica mogla riješiti na drugi način tj. stambenim zbrinjavanjem korisnika.

Glede okolnosti što je utvrđen ništavim Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 12. srpnja 2004. te okolnost da tuženica niti nakon pravomoćnog okončanja tog postupka, a niti po prijedlogu za mirno rješenje spora nije tužiteljici, odnosno njezinom predniku, vratila u posjed predmetnu nekretninu niti je isplatila nastalu štetu zbog nametanja prekomjernog tereta ukazuje na to da bi tužbeni zahtjev bio djelomično osnovan.

Dakle, iz svega prethodno navedenog proizlazi da tuženica u konkretnom slučaju nije postigla traženu i poštenu ravnotežu između općeg interesa zajednice i zaštite prava vlasništva tužiteljice odnosno pok. D. D., te je stoga tužiteljica dovedena u situaciju da mora snositi prekomjeran teret i miješanje u pravo vlasništva koje nije u razmjeru s legitimnim ciljem tuženice kojeg se u ovakvoj situaciji željelo ostvariti.

Nadalje, a kao što to proizlazi iz odluke Europskog suda za ljudska prava u slučaju R. od 21. prosinca 2006., u takvoj situaciji pravno je odlučna činjenica duljine trajanja ograničenja prava vlasništva kod odlučivanja o naknadi za utvrđenu povredu te je sukladno tom stajalištu (koje je prihvatio i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj UIII- 195/2006 od 18. lipnja 2008. te koje stajalište prihvaća i ovaj sud drugog stupnja) prvenstveno prilikom odlučivanja o naknadi za utvrđenu povredu treba uzeti u obzir ukupno razdoblje od kada je vlasniku bilo onemogućeno korištenje njegove imovine. Kada se uzme u obzir činjenica da je u konkretnom slučaju 1996. prijeporna nekretnina dodijeljena privremenim korisnicima, da je prednik tužiteljice 12. prosinca 2002. podnio zahtjev za povrat te da je tek 16. ožujka 2011. došlo do uvođenja u posjed vlasnika prijeporne nekretnine, to znači da je tužiteljica zajedno sa pok. suprugom D. u duljem vremenskom razdoblju bila onemogućena u posjedu svoje imovine čime joj je nametnut prekomjeran teret u odnosu na legitiman cilj zbog kojeg je nekretnina oduzeta iz posjeda.

Prema tome, u utuženom periodu tužiteljica ima pravo na naknadu štete sukladno odredbi čl. 16. st. 4. ZID ZPPDS, ali je prijeporna visina štete.

Međutim, u odnosu na visinu zatražene štete iz spisa predmeta proizlazi kako je:

- rješenjem prvostupanjskog suda od 15. studenoga 2013. (l.s. 91), prihvaćen dokazni prijedlog tadašnjeg tužitelja D. D. da se provede dokaz očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernika i vještaka građevinske struke,

- da je rješenjem istog suda od 8. rujna 2016. (l.s. 117) određeno provođenje očevida na listu mjesta uz sudjelovanje stalnog sudskog vještaka I. B., dipl. ing. geodezije radi identifikacije nekretnina te stalnog sudskog vještaka graditeljske struke M. B. radi utvrđivanja površine stambenog objekta na čest. 1617/12 k.o. K., kao i da je naloženo tužiteljici da u roku od 30 dana predujmi iznos od 6.000,00 kuna na ime troškova očevida i vještaka te dokaz o uplati dostavi sudu u istom roku jer će u protivnom sud odustati od provođenja očevida,

- da je rješenjem od 25. listopada 2016. (l.s. 118) tj. nakon proteka roka od 30 dana iz prethodno navedenog prvostupanjskog rješenja od 8. rujna 2016., odlučeno da se neće provesti očevid budući tužiteljica nije u ostavljenom roku uplatila potreban predujam niti je zatražila produljenje roka za ispravku,

- da je na ročištu od 7. prosinca 2016. zamjenik punomoćnika tužitelja zatražio da mu se dozvoli da u roku od osam dana uplati predujam za građevinsko vještačenje u ovoj pravnoj stvari nakon čega je uslijedilo prvostupanjsko rješenje kojim je odbačen prijedlog tužiteljice da joj se produlji rok za uplatu predujma građevinskog i geodetskog vještačenja kao nepravovremen i

- da je iz obrazloženja navedenog rješenja razvidno da se prvostupanjski sud pozvao na odredbu čl. 111. st. 3. ZPP koja propisuje da se prijedlog za produljenje roka mora podnijeti prije proteka roka čije se produljenje traži, a da je to tužiteljica zatražila gotovo dva mjeseca po proteku roka radi čega je prijedlog odbačen kao nepravovremen jer je još u tužbi podnesenoj u srpnju 2009. predloženo provođenje očevida uz vještake građevinske i geodetske struke pa da je tužiteljica imala dovoljno vremena osigurati potrebna sredstva.

Iako iz sadržaja žalbe tužiteljice slijedi kako se ista žalila i protiv prvostupanjskog rješenja u dijelu pod toč. I izreke (kojim je odbačen prijedlog tužiteljice za produljenjem roka radi uplate predujma za očevid i vještačenja) u žalbi se ne konkretiziraju nikakvi žalbeni razlozi zbog čega žaliteljica smatra da bi navedeno rješenje bilo nezakonito. Kako u konkretnom slučaju tužiteljica nije tražila produljenje roka za uplatu predujma koje je određeno rješenjem od 8. rujna 2016. sukladno odredbi čl. 113. st. 3. ZPP, to je pravilno stajalište prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju riječ o prijedlogu koji nije pravovremen tj. podnesen je izvan roka čije se produljenje traži pa je slijedom navedenog, a temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP u tom dijelu valjalo odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje u dijelu pod toč. I izreke (toč. 1. izreke ovog drugostupanjskog rješenja).

U svezi toga, tužiteljica u žalbi ističe da je sudu dostavljena presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1417/15 u kojoj je utvrđena visina naknade za stambeni objekt u istom mjestu i na istoj lokaciji te da tu visinu naknade tuženica nije osporila. Kako iz spisa predmeta ne proizlazi da je u isti dostavljena navedena presuda to nije moguće provjeriti navode tužiteljice u pogledu toga da se radi o stambenom objektu koji je u istom mjestu i na istoj lokaciji kao i objekt tužiteljice.

S druge strane, u konačnici tužiteljica ističe da se visina naknade trebala odrediti temeljem odredbe čl. 27. st. 4. ZPPDS i Odluke Vlade Republike Hrvatske od 17. travnja 2003.

Posljedično tome, a kako je tužiteljica odustala i od dokaznog prijedloga za provođenjem financijskog vještačenja, ostalo je dvojbeno na koji način odrediti visinu naknade štete u konkretnom slučaju.

Za ovaj drugostupanjski sud u ovoj fazi postupka nedvojbeno je da stambeni objekt tužiteljice ima površinu od 81 m2.

Pravilno se u tužbi navodi kako je Odluka Vlade Republike Hrvatske o visini naknade vlasnicima za pretrpljenu štetu Klasa: 019-04/02-02/09, Ur. broj: 5030115-03-4 od 17. travnja 2003. (Narodne novine, broj 68/03 – dalje Odluka) općenormativni akt koji nema obvezujući karakter u odnosu na vlasnike imovine kojima imovina nije vraćena u posjed u rokovima propisanim ZPPDS, a kao što je to razvidno i iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-II-1953/03 od 18. lipnja 2008.

Međutim, u situaciji kada je na tužiteljici u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP teret dokaza glede visine pretrpljene naknade štete te kako tijekom postupka nije plaćen predujam za provedbu očevida uz sudjelovanje vještaka mjerničke i građevinske struke, dok je tužiteljica odustala i od dokaznog prijedloga za provođenjem financijskog vještačenje na okolnost visine štete pozivajući se pritom kako u tužbi, tako i u žalbi u pogledu visine štete na Odluku Vlade Republike Hrvatske od 17. travnja 2003., to se ima uzeti, a s obzirom na sve navedene okolnosti konkretnog slučaja, kako tužiteljici pripada pravo na naknadu štete u iznosu od 567,00 kuna mjesečno do kojeg iznosa se došlo umnoškom površine kuće tužiteljice sa iznosom od 7,00 kuna po m2 kao orijentacijskim iznosom po prethodno navedenoj Odluci za razdoblje od 12. prosinca 2002. do 15. ožujka 2011. tj. ukupno 56.700,00 kuna (preko iznosa od 144.423,00 kuna do iznosa od 201.123,00 kuna), sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Slijedom navedenog, odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva do iznosa od 144.423,00 kuna.

Dakle, kako tužiteljica nije dokazala dvije odlučne činjenice tj. koliku je štetu pretrpjela zbog toga što je morala plaćati stanovanje u tuđoj nekretnini te kako nije dokazala ni visinu štete preko iznosa od 56.700,00 kuna u pogledu prijeporne kuće u K. to je slijedom iznesenog, a temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. st. 2. ZPP valjalo odlučiti kao u toč. 1. i 2. izreke ove drugostupanjske presude.

Također je sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP trebalo odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka.

Prvenstveno valja ukazati da se tijekom ovog postupka mijenjala vrijednost predmeta spora te da je ista u prvoj fazi postupka iznosila 52.500,00 kuna, a u drugoj fazi postupka 201.123,00 kuna.

Tužiteljici je u prvoj fazi postupka na ime zastupanja po punomoćniku iz redova odvjetnika sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje Tarifa) priznato po 100 bodova na ime sastava tužbe, prijedloga za mirno rješenje spora, podnesaka od 27. veljače 2010. i 8. prosinca 2014., kao i po 100 bodova za pristup na ročišta od 10. ožujka 2010., 27. siječnja 2012., 18. rujna 2012., 22. listopada 2012., 11. studenoga 2013., 6. veljače 2015. i 8. rujna 2016., a za ročište od 5. srpnja 2016. koje je odgođeno 50 bodova te za sastav žalbe 125 bodova tj. 1.400 bodova što s pripadajućim PDV-om daje iznos od 17.500,00 kuna.

Tuženici je u prvoj fazi postupka priznato po 100 bodova na ime sastava odgovora na tužbu te pristupa na ročišta 27. siječnja 2012., 18. rujna 2012., 22. listopada 2012., 15. studenoga 2013., 16. veljače 2015., 8. rujna 2016. i 15. studenoga 2016., kao i 125 bodova na ime sastava žalbe.

U drugoj fazi postupka tužiteljici je priznato po 250 bodova za pristup na ročišta od 2. prosinca 2016. i 7. prosinca 2016. te za sastav žalbe 312,5 bodova, odnosno, sveukupno 8.125,00 kuna što s pripadajućim PDV-om daje iznos od 10.456,00 kuna.

Nadalje, tuženici je u drugoj fazi postupka priznato 250 bodova za pristup na ročište 7. prosinca 2016., odnosno 2.500,00 kuna.

Kako je tužiteljica u prvoj fazi postupka u cijelosti uspjela u sporu to joj je priznat ukupni trošak te faze postupka u visini od 17.500,00 kuna, dok je u drugoj fazi postupka uspjela sa 28% tako da joj je priznat srazmjerni dio troška u visini od 2.927,68 kuna tj. sveukupno 20.427,68 kuna.

Tuženici u prvoj fazi postupka nije priznat parnični trošak s obzirom da u toj fazi postupka nije uspjela, dok je u drugoj fazi postupka uspjela sa 72% tako da joj je priznat srazmjerni dio troška u visini od 1.800,00 kuna.

Kada se izvrši prijeboj troška tužiteljice s troškom tuženice to je u pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 2. u svezi s čl. 155. ZPP tuženica u obvezi naknaditi tužiteljici parnični trošak u visini od 9.377,68 kuna, dok je u preostalom dijelu zahtjev stranaka odbijen kao neosnovan budući da s obzirom na promijenjenu vrijednost predmeta spora nemaju pravo u prvoj fazi postupka na nagradu u visini od 250 bodova, već u visini od 100 bodova (toč. 2. izreke ovog drugostupanjskog rješenja).

Zadar, 25. travnja 2018.

Predsjednica vijeća

Mirjana Macura