Revr-791/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 791/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B. iz O., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici M. R. i N. G. R., odvjetnici u Z., protiv tuženika HŽ I. d.o.o., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku K. B., diplomiranom pravniku zaposlenom kod tuženika, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžr-501/15-2 od 23. veljače 2016. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-703/13 od 12. prosinca 2014., u sjednici održanoj 19. srpnja 2016.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana revizija tuženika u odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje koje se odnosi na primjenu čl. 223. Kolektivnog ugovora za djelatnosti HŽ I. objavljenog u Službenom vjesniku HŽ H. Ž. H. d.o.o., broj 06/07 od 23. kolovoza 2007. godine, za 2011. godinu, s obzirom na čl. 2. III. Aneksa KU-a od 11. veljače 2009. godine, te čl. 5. st. 2. Sporazuma o izmjeni KU-a (IV. Aneksa KU-a) od 11. veljače 2009. godine.

r i j e š i o j e :

U odnosu na drugo i treće postavljeno pitanje: je li nepokretanje kolektivnog pregovaranja o povećanju plaće za 6% izraz volje i namjere ugovornih strana, zbog činjenice nedostatka financijskih sredstava, odnosno podrazumijeva li obveza pregovaranja u dobroj vjeri uvažavanje notorne činjenice da nije bilo financijskih sredstava za povećanje plaća za 2011. godinu, koje potraživanje samim time predstavlja obvezu koja je prestala, jer je njeno izvršenje postalo nemoguće zbog okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara, revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Općinski radni sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pr-703/13 od 12. prosinca 2014. odbio je tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje isplatu 20.958,16 kn sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose pobliže označene u izreci presude (točka I. izreke), djelomično je usvojio kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu 6.925,76 kn sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose pobliže označene u izreci presude (točka II. izreke), odbio je tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje isplatu 3.201,60 kn sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose pobliže označene u izreci presude (točka III. izreke), odbio je drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje isplatu 3.201,60 kn sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose pobliže označene u izreci presude (točka IV. izreke), te je naložio tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 7.331,25 kn (točka V. izreke).

Županijski sud u Zagrebu je presudom poslovni broj Gžr-501/15-2 od 23. veljače 2016. odbio je žalbu tužitelja kao djelomično neosnovanu te je potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. i III. izreke, pod točkom IV. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u bruto iznosu od 3.201,60 kn, te pod točkom V. izreke u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa (točka I izreke), djelomično je preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom II. izreke na način da je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu 6.925,76 kn s pripadajućim zateznim kamatama, pod točkom IV. izreke na način da je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 3.201,60 kn sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose pobliže označene u izreci presude, izuzev kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, te pod točkom V. izreke na način da je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 6.300,00 kn (točka II izreke), odbio je žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu te potvrdio prvostupanjsku presudu pod točkom V. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.031,25 kn (točka III izreke), te je naložio tuženiku naknaditi tužitelju trošak sastava žalbe u iznosu od 234,37 kn (točka IV izreke).

Protiv drugostupanjske presude pod točkom II. izreke (iako je tuženik pogrešno naznačio točku I. izreke) u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 3.201,60 kn sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose pobliže označene u izreci presude izuzev kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, reviziju je podnio tuženik na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11, dalje: ZPP), koji se Zakon u ovom postupku primjenjuje ne temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narode novine“ broj 25/13), u vezi sa čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narode novine“ broj 57/11), jer da odluka u sporu ovisi o rješenju pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni o kojima revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a o tim pitanjima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže preinačiti pobijanu presudu tako da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.

U odgovoru na reviziju tužitelj navodi da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost tuženikove revizije propisane odredbom iz čl. 382. st. 2. ZPP te je predlaže odbaciti kao nedopuštenu.

Revizija tuženika u odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje nije osnovana.

Revizija tuženika u odnosu na drugo i treće postavljeno pitanje je nedopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Odredbom st. 3. istog članka propisano je da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U podnesenoj reviziji tuženik je naznačio slijedeća pitanja:

„1. Da li ugovorne strane obvezuje primjena izvornog članka 223. KU-a objavljenog u Sl. vjesniku HŽ H. d.o.o., br. 06/7 od 23. kolovoza 2007. godine, za 2011. godinu, s obzirom da je predmetni članak u potpunosti izmijenjen člankom 2. III. Aneksa KU-a od 11. veljače 2009. godine, na način da nema obveze povećanja plaće za 6% za razdoblje primjene navedenog KU-a, samim pozivanjem na čl. 223. KU-a, a prema čl. 5. st. 2. kasnijeg Sporazuma (IV. Aneksa) od 11. veljače 2009. godine?

2. Da li je nepokretanje kolektivnog pregovaranja o povećanju plaće za 6% izraz volje i namjere ugovornih strana, zbog činjenice nedostatka financijskih sredstava?

3. Da li obaveza pregovaranja u dobroj vjeri podrazumijeva uvažavanje notorne činjenice da nije bilo financijskih sredstava za povećanje plaća za 2011. godinu, koje potraživanje samim time predstavlja obvezu koja ja prestala, jer je njeno izvršenje postalo nemoguće zbog okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara?“

Tuženik u reviziji ističe da je razlog zbog kojeg je prvo postavljeno pravno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, taj da revizijski sud o tom pitanju još nije zauzeo shvaćanje, a da je pobijana odluka drugostupanjskog suda protivna odluci Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž- 5022/2013-2 od 8. svibnja 2014., Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-2628/14-2 od 24. travnja 2015., te Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gžr-21/2015-2 od 21. siječnja 2016. kao i da je u tijeku preko 1800 predmeta o istoj pravnoj stvari po pojedinačnim tužbama pred sudovima u Republici Hrvatskoj.

Ovaj revizijski sud ispitao je stoga pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a) st. 2. ZPP samo u dijelu u kojem se ona pobija i samo zbog prvo postavljenog pravnog pitanja. Ovo stoga što je ocijenjeno da se radi o takvom pravnom pitanju o kojem ovisi odluka u predmetnom sporu, a pobijana je odluka posljedica stava nižestupanjskih sudova u odnosu na to pravno pitanje, o kojemu postoji suprotna praksa drugostupanjskih sudova (presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-5022/2013-2 od 8. svibnja 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-542/2012-16 od 10. listopada 2013., presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-2628/14-2 od 24. travnja 2015. kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2839/14-9 od 29. listopada 2014., te presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gžr-21/2015-2 od 21. siječnja 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Osijeku poslovni broj Pr-4248/12-17 od 8. rujna 2015.) koja se navodi u razlozima revizije. Stoga je takvo pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje valja reći sljedeće:

Predmet spora jest isplata razlike plaće, koju tuženik tužitelju nije isplatio u uvećanom iznosu od po 6% za svaku godinu, iako da takvo pravo tužitelja proizlazi iz odredaba Kolektivnog ugovora djelatnosti HŽ I.. Tužitelj postavlja tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu razlika plaća za 2009., 2010. i 2011. godinu u ukupnom iznosu od 20.958,16 kn. Tom zahtjevu dodaje eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu po istoj osnovi, ali samo za razdoblje 2010. i 2011. godine, te drugi eventualno kumulirani zahtjev kojim također potražuje isplatu po istoj osnovi, ali samo za razdoblje 2011. godine i to do 30. studenoga 2011. kad je na snagu stupio novi kolektivni ugovor. Prvostupanjski sud je utvrdio, a drugostupanjski sud prihvatio sljedeće činjenice:

- Kolektivni ugovor za djelatnost HŽ I. sklopljen je 25. srpnja 2007., a primjenjuje se od 1. siječnja 2008. do 30. studenoga 2011. (dalje: KU),

- 11. veljače 2009. sklopljen je III. Aneks KU kojim je izmijenjen čl. 223. KU,

- 9. prosinca 2009. sklopljen je Sporazum - IV. Aneks KU kojim se mijenja KU i njegovi aneksi (dalje: Sporazum),

- nakon sklapanja Sporazuma od 9. prosinca 2009., odnosno tijekom rujna 2010. nije pokrenuto kolektivno pregovaranje o povećanju cijene sata rada.

Prvostupanjski sud djelomično prihvaća prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev (kojim se potražuje isplata razlike plaće za razdoblje 2011. godine i to do 30. studenoga 2011., s tim da iznos potraživanja za 2011. obuhvaća i povećanje za prethodnu godinu) pozivom na odredbu čl. 223. KU, III. Aneks KU i čl. 5. st. 2. Sporazuma, odnosno na činjenicu da je III. Aneks KU odgodio primjenu čl. 223. KU, odnosno „zamrznuo“ plaću u 2009. godini, a Sporazum od 9. prosinca 2009. za 2010. godinu, ali da odredba čl. 223. KU nije stavljena izvan snage pa se cijena sata za tužitelja od 1. siječnja do 30. studenoga 2011. ima povećati za 6%.

Drugostupanjski sud preinačava prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je djelomično prihvaćen prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev i u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev, te u cijelosti usvaja drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim se potražuje isplata razlike plaće za razdoblje 2011. godine i to do 30. studenoga 2011. u ukupnom iznosu 3.201,60 kn (koji iznos ne sadrži iznos uvećanja za prethodne godine).

U revizijskom stupnju postupka, sporno je tumačenje odnosno primjena odredbe čl. 223. KU, a vezano uz Aneks III. KU i Sporazum.

Odredbom čl. 223. KU navedeno je da su stranke tog ugovora suglasne da se za razdoblje primjene ovog Ugovora cijena sata rada povećava za svaku započetu godinu za 6% (šest posto) te da se takvo usklađivanje cijena sata rada ne smatra izmjenom Kolektivnog ugovora, a obavlja se s prvim radnim danom u započetoj godini.

Odredbom čl. 2. III. Aneksa KU od 11. veljače 2009. ugovoreno je da se čl. 223. Kolektivnog ugovora mijenja i glasi:

„Stranke ovog Ugovora suglasne su da se cijena sata rada utvrđene Prilogom II. Aneksa ovom Ugovoru (sklopljenog 8. veljače 2008.) neće povećavati u 2009. godini.

Stranke su suglasne da se najkasnije u mjesecu rujnu 2009. godine otvore pregovori o povećanju plaće za 2010. godinu“.

Sporazumom od 9. prosinca 2009., u čl. 3. istog, stranke su se suglasile da se plaće radniku u društvu HŽ I. d.o.o., privremeno, u 2010. godini, „zamrzavaju“ na način da se sadašnje cijene sata rada (važeće u 2009. godini) neće mijenjati do kraja 2010. godine, osim povećanja po osnovi navršenog radnog staža.

Nadalje, odredbom iz čl. 5. tog Sporazuma određeno je da poslodavac može tijekom mjeseca rujna 2010. godine pokrenuti kolektivno pregovaranje o povećanju cijene sata rada za 2011. godinu (st. 1.), a ukoliko tako ne postupi, smatrat će se da su ispunjeni uvjeti za potpunu primjenu članka 223. Kolektivnog ugovora objavljenog u Službenom vjesniku HŽ H. Ž. H. d.o.o. broj 06/07 od 23. kolovoza 2007. godine (st. 2.).

Iz navedenih odredaba KU, te III. Aneksa i Sporazuma koji se odnose na izmjene čl. 223. KU, koje su pravna osnova tužiteljevog potraživanja na ime isplate razlike plaće, proizlazi da je pravilan zaključak drugostupanjskog suda o primjeni izvorno ugovorene odredbe čl. 223. KU u konkretnom slučaju, a time i obvezivanje tuženika na isplatu razlike plaće za 2011. godinu i to za razdoblje važenja KU do 30. studenoga 2011., budući da je od 1. prosinca 2011. na snazi novi Kolektivni ugovor HŽ I. d.o.o. sklopljen 20. listopada 2011..

Zbog svega navedenog, nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijanih odluka tuženikove tvrdnje o prestanku važenja odredbe čl. 223. KU kao ni tvrdnje o nemogućnosti ispunjenja obveza zbog financijskih poteškoća.

Stoga je revizija tuženika u odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje neosnovana, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo reviziju odbiti kao neosnovanu i riješiti kao u izreci presude.

Drugo i treće postavljeno pitanje nemaju značenje pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojih se može podnijeti revizija u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP jer se radi o pitanjima činjenične, a ne pravne naravi.

Stoga je revizija u odnosu na drugo i treće postavljeno pitanje nedopuštena, pa je na temelju odredbe čl. 392.b. st. 2. ZPP u odnosu na ta pitanja reviziju valjalo odbaciti i riješiti kao u izreci rješenja.

Zagreb, 19. srpnja 2016.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.