I Kž-633/1990-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 633/1990-5

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr. Ružice kao predsjednika vijeća, te Svedrović Marijana, Biondić-Filep mr. Vjere, Primorac Vladimira i Vekić Miroslave kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Š. V., zbog krivičnog djela iz čl. 41. st. 1. i 3. KZH, odlučujući o žalbi optuženika podnesene protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 13. veljače 1990. K-274/89, u sjednici održanoj 31. listopada 1991. , u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Kovačić mr. Vladimira i branitelja optuženika P.-Č. J. odvjetnika iz Z.,

r i j e š i o j e :

Uvažava se žalba opt. Š. V., ukida se pobijana presuda i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom prvostepenom presudom Okružni sud u Zagrebu oglasio je opt. Š. V. krivim, da je u vrijeme i na način opisan u izreci te presude učinio krivično djelo teške tjelesne povrede iz čl. 41. st. 1. i 3. KZH, za koje mu je krivično djelo izrekao kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke suda o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinaci na način, da se optuženik oslobodi optužbe ili da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Javni tužilac Hrvatske, vraćajući spise, stavio je u smislu čl. 370. st. 2. Zakona o krivičnom postupku, koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon

I Kž 633/1990-5

Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP) prijedlog, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostepena presuda.

Na zahtjev stavljen u optuženikovoj žalbi o sjednici vijeća na temelju čl. 371. ZKP osim zamjenika javnog tužioca Hrvatske, obaviješten je optuženik i njegov branitelj, te je drugostepenoj sjednici, uz zamjenika javnog tužioca Hrvatske, prisustvovao i branitelj optuženika P.-Č. J. odvjetnik iz Z., dok uredno pozvani optuženik nije pristupio na sjednicu, te je u odnosu na njega sjednica održana u smislu čl. 371. st. 4. ZKP.

Žalba optuženika je osnovana.

Optuženik je u pravu kad u žalbi ističe da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje. Medjutim, ne stoji žalbeni osnov bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. t. 11. ZKP, tj. da je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi i to stoga, jer je optuženik oglašen krivim zbog krivičnog djela iz čl. 41. st. 1. i 3. KZH što slijedi iz činjeničnog i pravnog opisa djela, a kazna mu je izrečena na temelju čl. 43. st. 3. KZH. Ovdje se radi o očiglednoj omaški pri pisanju otpravka presude, a ne o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka, jer je izreka presude potpuno razumljiva, a niti u njoj postoji proturječje.

Što se tiče pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja valja u prvom redu ukazati, da prvostepeni sud utvrdjuje da je optuženik najmanje četiri puta snažno udario šakom oštećenika po licu za vrijeme dok je oštečenik sjedio u kuhinji na stolici, te da je zbog ambijenta u kojem se je oštećenik nalazio (kuhinjski namještaj i stroj za pranje rublja su mu bili iza ledja) bio svjestan, da zbog toga može nastupiti teška tjelesna povreda, a on je to i htio, što se i dogodilo, kada je od zadobivenih udaraca oštećenik zajedno sa stolcem pao i pri padu zatiljkom glave udario u brid izmedju, prednje i bočne strane stroja za pranje rublja, a potom pao na pod. Pri ovakvom padu oštećenik je zadobio rane nagnječene mekog oglavka i prijelom VI. vratnog kralješka. Od udarca glavom u brid stroja za pranje rublja ili od pada na pod (prema mišljenju vještaka Š. dr. J.) gornja parcijalna proteza se pomakla i zatvorila ulaz u grkljan, kod čega se jedna kukica proteze zabila u sluznicu grkljana, što je izazvalo gušenje oštećenika.

Iz ovakvog utvrdjenja prvostepeni sud izvodi daljnji zaključak, da je teška tjelesna povreda u uzročnoj vezi sa smrtnom posljedicom (gušenje oštećenika), a da se ta smrtna posljedica ima pripisati nehatnom postupanju optuženika.

Argumentacija prvostepenog suda, da je optuženik, znajući u kakvom se ambijentu nalazi, udarajući oštećenika postupao s direktnim umišljajem na nanošenje teške tjelesne povrede, neprihvatljiva je.

Kod direktnog umišljaja intelektualna komponenta (svijest, predodžba i znanje) treba obuhvatiti i radnju i

I Kž 633/1990-5

posljedice i uzročnu vezu i sva ostala posebna obilježja djela. Da je optuženikova svijest obuhvaćala u konkretnoj situaciji sve ovo što se traži za direktni umišljaj, lišeno je svakog osnova. Optuženik je prilikom izvršenja djela bio alkoholiziran (popio je to jutro oko pola litre konjaka), a zbog ponašanja oštećenika (psovao mu je ženu i djecu), bio je i u "nekom stanju emocionalne uzbudjenosti" (iz nalaza i mišljenja vještaka za forenzičnu psihijatriju dr. K. P. Z.). Optuženik je reagirao očito spontano (ističe u svojoj obrani "da je izgubio živce"), pa kada je dakle u takvoj_ situaciji i takvom stanju svijesti udarao šakom oštećenika po glavi, kod čega treba imati na umu da su ti udarci po mišljenju vještaka dr. Š. bili srednjeg intenziteta (oštećenik je na mekim dijelovima tkiva glave zadobio lake tjelesne povrede), onda nije valjan zaključak, da je njegova svijest i znanje obuhvaćalo sve ono što se nakon tih udaraca i dogodilo, te nadalje, da je kod toga bila izražena i voljna komponenta tj. htijenje da do posljedice (teške tjelesne povrede) i dodje.

Veliko je pitanje, da li se u konkretnom slučaju može govoriti i o eventualnom umišljaju, tj. da je optuženik predvidio nastupanje posljedice kao moguće i pristao na tu posljedicu (tešku tjelesnu povredu) i to sve zbog prostora u kojem se sve ovo dogadjalo.

Optuženik u svojoj obrani ističe, da nije bio svjestan da od udaraca koje je zadao oštećeniku mogu nastati bilo kakve tjelesne povrede, te da je udarao oštećenika jer je bio krajnje iznerviran njegovim psovkama, a i njegovim ranijim postupcima prema njemu (misli na obećanja oštećenika i njihove homoseksualne kontakte).

Nakon što je kod oštećenika nastupila smrt, optuženik je bio zbunjen, kako to navodi u svojoj obrani, a ne shvaćajući da je oštećenik mrtav, pokušao ga je privesti svijesti polijevanjem vode po licu, a nakon toga ga je odnio u kadu i pustio vodu, misleći da će mu to pomoći. Ovakvo ponašanje optuženika nije tipično za umišljajno vršenje krivičnog djela teške tjelesne povrede.

Posebno treba istaknuti pogrešno utvrdjenje prvostepenog suda, da postoji uzročna veza izmedju teške tjelesne povrede koju je zadobio oštećenik i njegove smrti. Kako je već istaknuto, kod oštećenika je smrt nastupila uslijed gušenja. Gušenje oštećenika je rezultat ispadanja gornje parcijalne proteze, koja je zatvorila gornji dio respiratornog trakta oštećenika, što je vještak kvalificirao kao teško narušenje zdravlja, a što nema nikakve veze sa povredama mekog oglavka i loma VI. vratnog kralješka. Zbog toga se u konkretnom slučaju ne može održati pravna kvalifikacija djela teške tjelesne povrede sa smrtnom posljedicom iz čl. 41. st. 1. i 3 . KZH.

Vodeći računa o svemu navedenom, prvostepeni sud će u ponovljenom postupku pomnom analizom obrane optuženika, a posebno analizom nalaza i mišljenja vještaka za sudsku medicinu S. dr. J., kao i drugih dokaza utvrditi i izvesti zaključak o obliku krivnje optuženika, te konačno da li je optuženik učinio krivično djelo iz čl. 41. st. 1. ili st. 2. ili pak krivično djelo iz čl. 41. st. 4 KZH u vezi sa st. 1.

I Kž 633/1990-5

KZH.

Stoga je iz svih navedenih razloga trebalo na temelju čl. 385. st. 1. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 31. listopada 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka, v.r. Horvatinović mr. Ružica, v.r.