Rev-1086/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1086/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Đorđa Bjegovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.D. iz R., R. br. …, kojega zastupa punomoćnik V.B.H., odvjetnik u R., protiv tuženih Ž.K. i M.K., oba iz R., E. R. …, koje zastupa punomoćnik mr. T.S., odvjetnik u R., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženih protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Rijeci od 18. studenog 1992. godine posl. br. Gž-1726/92, kojom je odbijena žalba tuženih kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci od 25. svibnja 1992. godine posl. br. P-3075/89, u sjednici održanoj dana 29. lipnja 1994.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženih Ž.K. i M.K. odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Rijeci od 25. svibnja 1992. godine posl. br. P-3075/89 suđeno je:

"I - Tuženici su dužni tužitelju solidarno isplatiti iznos od 34.722 HRD (tridesetičetiritisućeisedamstodvadesetidva HRD), sa kamatom tekućom od dana donošenja prvostepene presude, tj. od 25. svibnja 1992. godine, pa do isplate, po kamatnoj stopi određenoj Zakonom o visini stope zakonske kamate.

II - Tuženici su dužni tužitelju solidarno isplatiti i iznos od 39.506 HRD, po osnovu parničnog troška, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja."

Presudom Okružnog suda u Rijeci od 18. studenog 1992. godine posl. br. Gž-1726/92 odbijena je žalba tuženih kao neosnovana i navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju su izjavili tuženici zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predložili da sud reviziju prihvati, pobijane presude nižih sudova ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženih sud prvog stupnja dostavio je na odgovor tužitelju i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tužitelj nije odgovorio na izjavljenu reviziju, niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pravilnost pobijane presude ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju bitnu povredu revizijski sud pazi primjenom čl. 386. spomenutog zakona po službenoj dužnosti.

Također ne postoji ni bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 220. st. 2. ZPP na koju bitnu povredu revidenti upućuju navodima revizije. Ovo iz razloga što je službena bilješka - u smislu dokaznog sredstva - isprava tj. predmet na kojem je pismom zabilježen sadržaj obavljenog informativnog razgovora. Za razliku od odredbi Zakona o krivičnom postupku (čl. 83. preuzetog Zakona o krivičnom postupku) koji propisuje obvezu izdvajanja službene bilješke iz sudskog predmeta odredbe Zakona o parničnom postupku ne propisuju zabranu korištenja tog dokaznog sredstva u postupku dokazivanja pravno odlučnih činjenica.

Zbog navedenog niži sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka kad su, između ostalih dokaza, izvršili uvid i u službenu bilješku jer su taj dokaz primjenom odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, a kraj činjenice da niti jednom odredbom ZPP nije provođenje tog dokaza zabranjeno, mogli provesti. Pritom valja navesti da sud prvog stupnja nije saslušavao svjedoke (policajce) samo na okolnost da li je postojala prisila nad prvotuženikom te da li je priznanje prvotuženika da je počinio štetnu radnju rezultat prisile nego su svjedoci saslušavani i na okolnosti nastanka štetnog događaja tj. tko je i kojim sredstvom počinio štetu na tužiteljevom automobilu.

Sama činjenica da su saslušavani svjedoci policajci i da su saslušavani o okolnostima sadržaja i načina vođenja informativnog razgovora s prvotuženikom (između ostalog) ne isključuje mogućnost da sud njihove iskaze koristi kao dokazna sredstva kod utvrđivanja pravno odlučnih činjenica. Zauzimanje pravnog shvaćanja protivno navedenom imalo bi za posljedicu nemogućnost sudova da pravno odlučne činjenice do kojih policajci dolaze u vršenju službe utvrđuju saslušanjem policajaca a za takav zaključak ovaj sud ne nalazi uporišta u postupovnim odredbama ZPP.

Zbog navedenih razloga ovaj sud je ocijenio da se u ovoj pravnoj stvari nije ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Neosnovana je tvrdnja revidenata da je pobijana presuda utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava te da se tako ostvario revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je tužitelj vlasnik motornog vozila marke "Zastava 101" reg. br. …

- da je prvotuženik kao maloljetnik noću 24./25. svibnja 1989. godine polio varikinom automobil tužitelja koji je bio parkiran u Ulici … i na taj način oštetio boju na pokrovu motora, prednjem desnom blatobranu, zadnjim desnim vratima te zadnjem desnom blatobranu čime je počinio tužitelju štetu u visini od 34.722 HRD (34 kune) koliko iznosi trošak popravka tužiteljeva motornog vozila,

- da tuženici odbijaju naknaditi tužitelju navedenu štetu.

Na tako utvrđeno činjenično stanje niži su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

Ovo iz razloga što prema odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (dalje: ZOO) tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Maloljetnik (u ovom slučaju prvotuženik) odgovara za štetu primjenom čl. 160. st. 3. spomenutog zakona prema općim pravilima o odgovornosti za štetu - dakle, prema odredbi čl. 154. st. 1. ZOO. Roditelji odgovaraju za štetu što je uzrokovalo njihovo mldb. dijete koje je navršilo sedam godina života osim ako dokažu da je šteta nastala bez njihove krivnje, dakle, po principu presumirane krivnje pa teret dokaza da je šteta nastala bez njihove krivnje leži na roditeljima. Kako je u ovoj pravnoj stvari pred nižim sudovima utvrđeno da je prvotuženik počinio tužitelju štetu to je istu dužan i naknaditi zajedno s drugotuženikom - svojim ocem koji ničim nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivnje.

Pritom na navode revizije valja još odgovoriti da ponavljanjem tvrdnji da je prvotuženik bio prisiljen dati izjavu da je počinio štetni događaj (iako postojanje prisile nije dokazano pred nižim sudovima) te da prvotuženik nije počinio štetni događaj tuženici zapravo pobijaju pravilnost činjeničnih utvrđenja nižih sudova što je protivno odredbi čl. 385. st. 3. ZPP prema kojoj reviziju nije moguće izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Zbog navedenih razloga ovaj je sud ocijenio da se u ovoj pravnoj stvari nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti kao ni revizijski razlozi koje revidenti navode u reviziji te je primjenom čl. 393. ZPP revizija tuženih odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 29. lipnja 1994.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.