Revr-457/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 457/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. V. iz V., koga zastupa punomoćnik Š. F., odvjetnik iz V., protiv tuženice Republike Hrvatske - za Ministarstvo obrane (OIB: …), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Vinkovcima, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-1540/13-3 od 20. siječnja 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Vinkovcima posl. br. P-1125/11-17 od 24. svibnja 2013., u sjednici održanoj 20. rujna 2016.,

r i j e š i o j e :

Revizija tuženice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom:

a) u točki I. izreke, tuženica je obvezana platiti tužitelju 60.475,79 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim „od podnošenja tužbe do isplate“, b) u točki II. izreke, tuženica je obvezana platiti tužitelju 340,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim „od podnošenja tužbe do isplate“ i trošak parničnog postupka od 4.113,85 kn,

c) u točki III. izreke, odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu 70.712,75 kn.

Drugostupanjskom presudom odlučeno je:

„Žalba se djelomično odbija, a djelomično se uvažava te se presuda prvostupanjskog suda:

- potvrđuje u točkama I. i II. izreke u dijelu kojim je tuženici naloženo da isplati tužitelju po osnovi prekovremenog rada i dodataka na plaću te neostvarene brutoplaće za razdoblje od kraja mjeseca travnja 2008. godine do 30. rujna 2009. godine iznos od 60.475,79 kuna, odnosno da tužitelju isplati po osnovi terenskog dodatka za listopad 2009. godine i lipanj 2010. godine iznos od 340,00 kuna, kao i u odluci o parničnom trošku u točki II. izreke, a

- preinačuje u točkama I. i II. izreke u dijelu kojim je odlučeno o tijeku zakonskih zateznih kamata tako da taj dio u obje točke glasi:

… zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, počevši od 25. srpnja 2011. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate.“

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 1. ZPP-a „jer odluka u ovome sporu ovisi o rješenju pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona posebno ravnopravnosti građana pred sudom“. Prijedlog tuženice je da revizijski sud pobijane nižestupanjske presude ukine i predmet „vrati na ponovno suđenje“. Traži naknadu troška revizije.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbama čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koje se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuju na ovaj spor, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

U izvanrednoj reviziji stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet spora zahtjev je tužitelja za isplatu "dodatka na plaću" po osnovi prekovremenog rada, dodataka na plaću, neostvarene bruto plaće za razdoblje od travnja 2008. do 30. rujna 2009. i terenskog dodatka za listopad 2009. i lipanj 2010.

Tuženica je reviziju podnijela na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a i postavila pitanja:

1./ "...imaju li djelatne vojne osobe pravo na dodatak na plaću za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanima u istom obimu kao i ostali državni službenici i namještenici, odnosno da li se na rad djelatnih vojnih osoba treba primijeniti odredba čl. 199. Zakona o radu pa shodno tome i Zakon o državnim službenicima i namještenicima, te odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike kojima su regulirani dodaci na plaću s osnova prekovremenog rada"?,

2./ "...da li se u odnosu na rad djelatnih vojnih osoba treba primijeniti metodologija izračuna prekovremenih sati i slobodnih sati kao kod ostalih državnih službenika ili je potrebno primijeniti pravila koja nalaže Pravilnik o stražarskim službama Oružanih snaga Republike Hrvatske“?,

te (obrazlažući razloge važnosti postavljenih materijalnopravnih pitanja) istakla da „o ovome pravnom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova“ i „da ovo odvjetništvo ima u radu velik broj istovrsnih predmeta u kojima se pojavljuje ovo pravno pitanje“. Pritom je navela da neki drugostupanjski sudovi „smatraju da se djelatnim vojnim osobama treba priznati pravo na naknadu za 24 sata rada za dane kada se provodi straža ili dežurstvo od čega 8 sati za redovan rad, a 16 sati za prekovremeni rad, dok drugi smatraju da je potrebno priznati naknadu za 8 sati redovnog rada i 8 sati prekovremenog“ - te se (u svezi toga) pozvala na presudu Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-2860/11-2 od 12. siječnja 2012.

Reviziju tuženice valja razmotriti u svijetlu shvaćanja da odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju, kako to iz njih proizlazi, postojanje u reviziji određeno naznačenog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose - s (ovdje odlučno) izloženim razlozima zbog kojih revident smatra da je upravo to (pravno) pitanje važno za odluku o konkretnom sporu ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Prije svega treba reći da (tako) postavljena pitanja u reviziji nisu u vezi sa razlozima važnosti istaknutim po revidentici kao onim koje drži važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: postavljenim pitanjima problematizira se samo pravo djelatnih vojnih osoba na „dodatke na plaću“ te „metodologija izračuna prekovremenih sati“ na temelju propisa koji uređuju pitanja prava i obveza državnih službenika i namještenika, dok se istaknutim razlozima važnosti - i to navedenom presudom Županijskog suda u Bjelovaru (kojom opravdava te razloge) zauzima shvaćanje „da je tužitelj bio na radu 24 sata u tijeku dana pa je prema tome ostvario i prekovremeni rad u trajanju od 16 sati za svaki dan obavljene straže te rada u dežurstvu“ i to (također) uz primjenu propisa koji uređuju pitanja prava i obveza državnih službenika i namještenika (Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike).

Ovdje je i za ukazati da su nižestupanjski sudovi upravo prilikom odlučivanja o postavljenom tužbenom zahtjevu u pogledu (njegove) visine prihvatili tzv. „drugu varijantu“ obračuna prekovremenih sati utvrđenu nalazom i mišljenjem vještaka knjigovodstvene struke K. S., a koji fond prekovremenih sati je utvrđen „uz obračun efektivnog rada od 16 sati za stražu - dežurstvo“ - u ukupnom iznosu od 65.313,65 kn (koji je umanjen za zastarjeli iznos od 4.837,86 kn), za razliku od tzv. „prve varijante“ prema kojoj je fond prekovremenih sati utvrđen „uz obračun efektivnog rada od 24 sati za stražu - dežurstvo“ - u ukupnom iznosu od 129.132,48 kn.

Sukladno tome, upravo su nižestupanjski sudovi svoju odluku temeljili na obračunu efektivnog rada tužitelja od 16 sati dnevno - što tuženica u reviziji i sugerira prihvatiti, za razliku od priložene presude Županijskog suda u Bjelovaru (kao razloga važnosti) - koja se (nepovoljnije za tuženicu) temelji na obračunu efektivnog rada tužitelja od 24 sata dnevno. Od toga polazeći ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesene revizije za prihvatiti da ona u svezi postavljenih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a: u čemu su pitanja postavljena u svezi s shvaćanjem koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem iz osporene presude i shvaćanjem nekog drugog suda ili s sudskom praksom, odnosno zašto bi ta pitanja bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni - i podnesena revizija (time) ne ispunjava pretpostavke propisane odredbama čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP-a za njezinu dopuštenost. S time u svezi, revizijski sud ukazuje:

- da u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a osporenu presudu može preispitivati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih revidentica obrazlaže - koji razlozi (ovdje odlučno) moraju biti u vezi sa postavljenim pitanjima, odnosno (u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a) samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni,

- da se izvanredna revizija ne može s uspjehom podnijeti samo osnovom tvrdnje da su postavljena pitanja važna „zbog jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni“ i jer „ovo odvjetništvo ima u radu velik broj istovrsnih predmeta“: odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi - odgovor na koje bi bio važan ne samo za odluku o konkretnom sporu već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te (ovdje bitno) naznaku različite sudske prakse ili one koju bi trebalo promijeniti, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda ili sudskom praksom te novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda (u vezi postavljenog pitanja), a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse ili postoje razlozi da se ona promijeni) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu („zbog jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni“) - te time ispuniti svrhu izvanredne revizije,

- da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti donesene sudske odluke koje bi odgovarale shvaćanju revidentice ili kreirati sadržaj izvanredne revizije u navedenom smislu, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se ti razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova i očekivanoj praksi - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidentice - ali i da pogoduje jednoj stranki.

Takva revizija ne ispunjava pretpostavke propisane odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP- a za njezinu dopuštenost: ona ne sadrži određeno naznačene razloge koje bi po tim odredbama trebala sadržavati - i revizijski sud (time) ne nalazi da bi u svezi s pitanjima iz revizije imao ili mogao ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu i ostvarivati svrhu izvanredne revizije (osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni).

Stoga je reviziju tuženice valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP-a).

Zagreb, 20. rujna 2016.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.