Rev-420/2014-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 420/14-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. G. i T. G., oboje iz Š., S. koje zastupa punomoćnik Z. C., odvjetnik u V., protiv tuženice Republike Hrvatske koju zastupa Općinskog državno odvjetništvo u Z., radi naknade štete, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1300/13-2 od 6. lipnja 2013. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn- 4977/11-36 od 21. rujna 2012., u sjednici od 30. svibnja 2017.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Prihvaća se revizija tuženice, ukidaju se presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1300/13-2 od 6. lipnja 2013. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn- 4977/11-36 od 21. rujna 2012. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za naknadu štete tužiteljima u ukupnom iznosu od 440.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 25. rujna 2008. do isplate i troškom postupka. Ujedno je naloženo tužiteljima da tuženici naknade troškove postupka u iznosu od 5.000,00 kn.

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tužitelja, preinačena je prvostupanjska presuda te je suđeno:

" I. Tuženik Republika Hrvatska je dužna isplatiti tužiteljima P. G. i T. G. oboje iz Š., R. S., na ime naknade štete svakome po 220.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 21.rujna 2012. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

II. Tuženik je dužan platiti tužiteljima parnični trošak u iznosu od 69.513,90 kuna (slovima: šezdesetdevettisućapetstotinatrinaestkunadevedesetlipa) u roku od 15 dana."

Protiv te presude tuženica podnijela je reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, preinači drugostupanjsku presudu u smislu navoda revizije, odnosno da ukine obje presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv iste presude, nezadovoljni odlukom o kamatama jer im nije dosuđena kamata za razdoblje od 25. rujna 2008. tužitelji su podnijeli reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, iz čega bi se moglo zaključiti da reviziju podnose pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. ZPP. Ujedno u reviziji naznačuju i postupovnopravno pitanje, koje je po njihovom mišljenju važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, iz čega bi proizlazilo da reviziju podnose i pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP.

Na revizije nije odgovoreno.

Revizija tužitelja nije dopuštena, dok je revizija tuženice osnovana.

Tvrdnja je tužitelja iznesena u reviziji da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer nije odlučio o svim njihovim zahtjevima.

Osnovana je tvrdnja tužitelja da je sud dužan odlučiti o svim zahtjevima stranaka.

Propust drugostupanjskog suda da pobijanom presudom odluči o svim zahtjevima tužitelja može se sanirati podnošenjem prijedloga za dopunu drugostupanjske presude u smislu čl. 377.a ZPP i ne utječe na pravilnost i zakonitost odluke u pogledu zahtjeva o kojima je sud odlučio.

Prema odredbi čl. 338. st. 3. ZPP izreka presude sadrži odluku suda o prihvaćanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari ili sporednih traženja te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja.

Izreka pobijane presude ne sadrži odluku o odbijanju pojedinih zahtjeva, konkretno o odbijanju zahtjeva za kamatu za razdoblje od 25. rujna 2008. do 21. rujna 2012.

Budući da je prema izreci pobijane presude tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen u cijelosti, to oni nemaju pravni interes za podnošenje revizije protiv takve presude. Revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP je nedopuštena ako ju je podnijela osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije ili osoba koja se odrekla prava na reviziju ili ako osoba koja je podnijela reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, odnosno ako postoje drugi razlozi zbog kojih podnesci stranaka općenito ili revizija nisu dopušteni (čl. 392. st. 2. ZPP).

Budući da slijedom iznesenog tužitelji nemaju pravni interes za podnošenje revizije protiv pobijane presude, revizija je nedopuštena te ju je kao takvu valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i čl. 392.b st. 1. ZPP odbaciti.

Revizijski sud, u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. ZPP, pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete koju su pretrpjeli smrću supruga i oca N. G., a koji zahtjev tužitelji temelje na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo

- da je tijekom 1992. sada pok. N. G., kao vojnik SAO Krajine zarobljen od strane Hrvatske vojske i doveden u zatvor u V. od kada mu se gubi svaki trag;

- da je tijelo N. G. ekshumirano dana 12. ožujka 2007. u neposrednoj blizini vojnog zatvora, a utvrđeni uzrok smrti je prostrijelna rana lubanje;

- da je do pogibije prednika tužitelja došlo u izvršenju kaznenog djela ratnog zločina, zbog čega je protiv nepoznatog počinitelja podnesena kaznena prijava.

Prvostupanjski sud prihvatio je činjenične tvrdnje tužitelja, otklonio je istaknuti prigovor zastare, ali je tužbeni zahtjev odbio uz obrazloženje "da tužitelji sudu nisu pružili dokaz o saznanju osobe koja je štetu počinila".

Drugostupanjski sud preinačio je prvostupanjsku presudu uz obrazloženje

- da je tijekom postupka utvrđeno da je na štetu sada pok. N. G. povrijeđena Ženevska konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. ("Narodne novine - Međunarodni ugovori 1/92) slijedom čega Republika Hrvatska za štetu prouzročenu smrću N. G., a koja nema karakter ratne štete, odgovara na temelju odredbi Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine", broj 117/03 – dalje: ZORH);

- da je tijelo sada pok. N. G. ekshumirano 12. ožujka 2007. kada su tužitelji saznali za smrt i uzrok smrti njihovog prednika od kada je počeo teći subjektivni rok zastare iz čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje:ZOO), a i objektivni rok iz čl. 376. st. 2. ZOO;

- da su se prije podnošenja tužbe dana 11. ožujka 2008. tužitelji obratili državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora;

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 25. rujna 2008., dakle, unutar rokova iz čl. 376. st. 1. i 2. ZOO.

Pritom drugostupanjski sud smatra neodlučnom činjenicu da je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Vinkovcima broj R1-83/99-9 od 28. lipnja 2000. N. G. proglašen umrlim, a kao dan njegove smrti utvrđen je 5. studenoga 1992.

U revizijskom stupnju postupka sporno je od kada je počelo teći zastarijevanje sporne tražbine, a sporno je i trajanje zastarnog roka.

Odgovornost tuženice tužitelji temelje na odredbama ZORH.

Odredbom čl. 1. ZORH uređena je odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom.

Prema odredbi čl. 2. ZORH Republika Hrvatska, odnosno tuženica u ovom postupku, odgovara po općim pravilima o odgovornosti za štetu i to samo za onu štetu iz čl. 1. ZORH koja nema karakter ratne štete, a utvrđenje je nižestupanjskih sudova da se u konkretnom slučaju ne radi se o ratnoj šteti.

Prema odredbi čl. 376. st. 1. ZOO potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (subjektivni rok zastare), dok je stavkom 2. istog članka propisano da u svakom slučaju to potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok zastare).

Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata donesen je kao posebni propis kojim se uređuje pitanje odgovornosti države za drugog. U takvoj situaciji, kad Republika Hrvatska odgovara za pripadnike oružanih i redarstvenih snaga, pa bili oni i nepoznati, saznanjem za štetu ujedno se doznaje i za osobu odgovornu za štetu te se primjenjuje subjektivni rok zastare iz čl. 376. st. 1. ZOO.

Po ocjeni ovog suda, pogrešno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo, kada je ocijenio neodlučnim postojanje rješenja Općinskog suda u Vinkovcima broj R1- 83/99-9 od 28. lipnja 2000. o proglašenju N. G. umrlim.

Naime, u situaciji kada je vođen postupak i kada je doneseno pravomoćno rješenje radi proglašenja nestale osobe umrlom subjektivni rok iz čl. 376. ZOO počinje teći s danom pravomoćnosti toga rješenja s kojim danom su tužitelji vezano na činjenicu smrti njihovog prednika stekli pravo zahtijevati naknadu štete (tako i u Rev-270/06-2 od 10. listopada 2007. i u Rev-471/06-2 od 27. rujna 2006.).

Početak subjektivnog zastarnog roka računa se od dana ekshumacije samo u situaciji kada prije ekshumacije nije bilo pravno relevantnih dokaza smrti (izdavanje potvrde zdravstvene ustanove ili mrtvozornika, odnosno donošenje rješenja o proglašenju nestale potvrde umrlom ili rješenja o dokazivanju smrti), dakle, u situaciji kada prije toga smrt još nije bila izvjesna te oštećenici još nisu imali pravo zahtijevati ispunjenje tražbine s osnove naknade štete (tako i u Rev-1442/08 od 21. srpnja 2010).

Budući da zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu raspravili kada je rješenje Općinskog suda u Vinkovcima broj R1-83/99-9 od 28. lipnja 2000. postalo pravomoćno i je li zastarni rok iz čl. 376. st. 1. ZOO počeo teći 1. kolovoza 2003. (čl. 4. st. 1. ZORH), ili nekog kasnijeg datuma, to nema uvjeta za preinaku presude.

Stoga je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP valjalo prihvatiti reviziju, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 1. ZPP).

Zagreb, 30. svibnja 2017.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.