P-413/2025-14 · Općinski sud u Puli - Pola

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Posl. br. P-413/2025-14

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu kao sucu pojedincu u građanskoj pravnoj stvari tužiteljice TID, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Tei Tončić odvjetnici iz Pule, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnicima iz OD Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 11. srpnja 2025. godine, održane u nazočnosti tužiteljice osobno i nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjeničkog punomoćnika tužene, na temelju članka 335 ZPP-a, dana 25. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o j e

I Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice TID, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prema tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kojim je tužiteljica tražila da se utvrdi da je ništetan ugovor o kreditu broj: 9010610467 koji je sklopljen između tužitelja i tuženika 28.06.2005. godine, a solemniziran dana 04.07.2005. godine kod javnog bilježnika Alide Crljenica iz Pule broj ovjere OU-331/2005 pa da stoga predmetni ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao i za založnog dužnika, kao neosnovan.

II Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice TID, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prema tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kojim je tužiteljica tražila da se utvrdi ništetnom Odluka o otkazu/raskidu (od 3.2.2011.godine) ugovora o kreditu broj: 9010610467 koji je sklopljen između tužitelja i tuženika 28.06.2005. godine, kao neosnovan.

III Nalaže se tužiteljici da tuženoj na ime parničnog troška isplati iznos od 4.375,00 eura zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama iz članka 29 st. 2 ZOO-a koje na navedeni iznos teku od 25.7.2025.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na a sve to u roku od 15 dana.

IV Odbijaju se, tužiteljica prema tuženoj u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, te tužena prema tužiteljici preko iznosa priznatog parničnog troška iz stavka III izreke ove presude sa kamatom na isti, kao neosnovani.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je u tužbi navela da je dana 28.06.2005. godine tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili su Ugovor o kreditu broj: 9010610467, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od147.300,00 CHF. Tužiteljica je u lipnju 2019. godine pokrenula sudski postupak koji se vodi pred Općinskim sudom u Puli – Pola posl.br. P-1446/2019 protiv ovdje tuženika kojim traži utvrđenje ništetnim odredaba o promjeni kamatne stope odlukom banke te utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.

Sudski postupak nije završen. Tužiteljica je tužbu posl.br. P-1446/2019 podnijela iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nepoštenu ugovornu odredbu, a to se odnosi na ugovornu odredbu kojom je određeno da je kamatna stopa promjenjiva na način da je tuženiku omogućeno da jednostranim odlukama mijenja kamatnu stopu, zbog čega je ugovorna činidba ostala neodređena i neodrediva te je istodobno ugovorio i valutnu klauzulu CHF koja je uzrokovala dodatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice.

Zbog takva postupanja tuženika ugovor o kreditu je ništetan, jer je tuženik tipskim ugovorom ugovorio takve ugovorne odredbe koje njihovom istodobnom primjenom stvaraju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužiteljice uslijed čega su tako ugovorene obveze ništetne, pa je uslijed tako ugovorenih obveza ništetan cijeli ugovor o kreditu. Navela je nadalje da je sudska je praksa utvrdila kako je ništetan predmet (ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka) i cijena kredita (ništetna ugovorna odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope koja se mijenja odlukom banke te iznos kamata koji se naplaćuje prema CHF iznosima u kunskoj protuvrijednosti) pa uzevši u obzir navedeno, tužiteljica smatra da je ništetan predmetni ugovor o kreditu, a što je u skladu s ranijim odlukama VSRH kada su utvrđeni ništetnim predmet i/ili cijena budući da su navedeni elementi bitni sastojci ugovora.

Nadalje, cijena u konkretnom predmetu ovisi o isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da je ista precizno određena i bez da su precizno određeni uvjeti promjene kamatne stope, što dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope banke su potpune izbjegle utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, štoviše potrošač ovdje tužiteljica uopće ne zna koju cijenu (kamatnu stopu) će u konačnici platiti banci.

Budući isto predstavlja ništetnost bitnog sastojka ugovora – cijene, smatra da je cijeli ugovor ništetan budući bez cijene ne može opstati. Nadalje navodi da prema relevantnoj sudskoj praksi nepoštene su i ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi za obradu kredita, te izlazna naknada odnosno naknada za prijevremenu otplatu. Stoga tužiteljica postavlja prvi tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu dok bi proglašenjem ugovora ništetnim za tužiteljicu nastalo subjektivno pravo na restituciju i pravo potrošača na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovor ništetan, u smislu odredbe članka 1111.

ZOO-a. Za isplatu na temelju utvrđenja da je ugovor ništetan, tužiteljica ima pravo od tuženika koji je nepošteni stjecatelj primiti sve neosnovano naplaćene iznose po kreditu uz zateznu kamatu od dana kada je nepošteno stjecanje nastalo, kako je to propisano člankom 1115. ZOO-a. Tuženik je i otkazao Ugovor o kreditu broj 9010610467 od 28.06.2005. godine, te je temeljem navedene odluke (koju tužiteljica nikada nije zaprimila) pokrenuo prisilnu naplatu na novčanim računima i ostaloj imovini tužiteljice i to u iznosu koji je uključivao sve promjene kamatne stope i u visini koja je odgovarala kunskoj protuvrijednosti dugovanog iznosa CHF na dan otkaza ugovora o kreditu, a koji iznos je dvostruko manji od utvrđenog u odluci o otkazu.

Tuženik nije nakon pravomoćnosti gore opisanih presuda kojima je utvrđena ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope i ništetnost ugovorne odredbe kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, umanjio iznos svog potraživanja na novčanim tražbinama tužiteljice, svi računi tužiteljice i nadalje su blokirani i to u iznosu koji ne odgovara stvarnom dugovanju sukladno pravomoćnim odlukama kako u pravnoj stvari između parničnih stranka vezano za promjenjivost kamatne stope, tako i prema pravomoćnim odlukama u postupcima prema kolektivnoj tužbi.

Stoga je tuženik postupao protivno pozitivnim zakonskim odredbama, protivno pravomoćnim odlukama kojima je utvrđeno da su banke postupale protivno kolektivnim interesima i pravima potrošača, te protivno moralu društva, pa tužiteljica predlaže da se u ovom postupku utvrdi ništetnom i Odluka o otkazu/raskidu ugovora o kreditu broj: 9010610467 budući njome utvrđena glavnica ne odgovara stvarnoj visini dugovanja tužiteljice prema tuženiku. Tužiteljica slijedom navedenog predlaže prihvaćanje tužbe i tužbenog kojim traži da sud utvrdi ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu od 28.6.2005.godine kao i da sud utvrdi ništetnom odluku tužene o otkazu/raskidu tog ugovora.

2. U odgovoru na tužbu od 10.03.2022. godine, tužena je u bitnom navela kako spori osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor dvostruke litispendencije, navodi da je tužbeni zahtjev tužitelja promašen i neosnovan u cijelosti, ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta.

Naveo je nadalje da je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara.

Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske jer sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi.

Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. Nadalje tuženik u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača.

Štoviše, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Tuženik navodi da ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe 12.8. ugovora.

Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi.

Tuženik je istaknuo i prigovor zastare. Tuženik je predložio da sud odbije u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku pročitani su dokazi čitanjem dokumentacije na listovima 6-12 spisa, dokumentacije na listovima 45-46 spisa-zapisnika te je pročitan cjelokupni predmet P-1446/19.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženoj neosnovan je u cijelosti.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da su parnične stranke dana 28.5.2005. godine zaključile Ugovor o kreditu broj ugovora: 9010610467 koji prileži na listovima 6 do 10 spisa, u daljnjem dijelu teksta predmetni ugovor, kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužiteljici kao korisnici kredita iznos od 147.300,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 7 predmetnog ugovora otplata kredita ugovorena na rok od 360 mjeseci dakle na 30 godina.

6. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 4.1 predmetnog ugovora o kreditu bilo ugovorena jednostrana promjena kamatne stope "sukladno odluci banke", da je ista iznosila na dan sklapanja predmetnog ugovora 4,30%, da je člankom 1. , člankom 5.2, člankom 6.2 predmetnog kredita bilo ugovoreno da se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, list 6 i 7 spisa.

7. Nije sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu listovi 6 do 10 pisan i sastavljen od strane tužene, te da je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka.

8. Nije sporna činjenica da između tužiteljice i tužene nije zaključen nikakav aneks predmetnog ugovora o kreditu. Nije sporna činjenica da je tužiteljica protiv iste tužene vodila postupak u predmetu P-1446/2019 u kojem je donesena pravomoćna presuda od 20.5.2024.godine u kojoj je utvrđena djelomična ništetnost predmetnog ugovora o kreditu na način da su utvrđene ništetnim odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u članku 4.1 kao i odredbe u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu uz valutu švicarskog franka sadržane u člancima 1.5.2 i 6.2 predmetnog ugovora o kreditu.

9. Nije sporna činjenica da je spomenuta prvostupanjska presuda P-1446/2019 od 20.5.2024.godine potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž- 520/2024-2 od 14.11.2024.godine kojom je potvrđeno pravo stajalište da ništetnost odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope ne dovodi do ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti budući ugovor o kreditu može opstati i bez navedenih ništetnih odredbi. Nije sporna činjenica daje predmetni ugovor o kreditu otkazan odlukom tužene od 28.6.2025.godine. Konačno nije sporna činjenica da sama tužiteljica u tužbi vezano za Odluku o otkazu ugovora o kreditu navodi da je na dan otkaza ugovora o kreditu dugovani iznos bio dvostruko manji od utvrđenog u odluci o otkazu te da glavnica utvrđena u odluci o otkazu ugovora o kreditu ne odgovara "stvarnoj visini dugovanja tužiteljice prema tuženiku", list 4 spisa.

10.Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih pisanih dokaza u spisu.

11.Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanost osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje da li ništetna odredba vezana za valutnu klauzulu te odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope Odlukom banka, zatim odredba o ulaznoj naknadi za obradu kredita i prijevremenu otplatu dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu. Sporan je i pravni interes tužiteljice za podnošenjem tužbe. Sporno je i pitanje glede statusa potrošača. U svezi s tim sporno je pitanje da li je dio predmetnog ugovora iz čl.1 predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula švicarskog franka u kojima se glavnica i anuiteti vežu za valutu CHF nepoštena a tim i ništetna te da li Odluka iz predmeta Pž-7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Spora je i istaknuti prigovor dvostruke litispendencije.

12. Vezano za istaknuti prigovor dvostruke litispendencije isti je valjalo odbiti kao neosnovan. Naime u odgovoru na tužbu tužena smatra da vezano za postupak P- 1446/2019 postoji identitet spora. Međutim uvidom u cjelokupan spis utvrđeno je da doista postoji tzv. subjektivan identitet tj. identitet stranaka. Međutim ne postoje druga dva nužna kumulativna elementa tj. identitet činjenične osnove i objektivni identitet tj. identitet tužbenog zahtjeva. Naime dok se u spisu P-1446/2019 činjenični osnov temeljio na djelomičnoj ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, u ovoj parnici tužiteljica činjeničnu osnovu temelji na ništetnosti ugovora o kreditu u cjelini i zbog nepoštenih ugovornih odredbi o ulaznoj naknadi za obradu kredita odnosno izlaznoj naknadi, te na ništetnoj odredbi vezano i za prijevremenu otplatu kredita. Isto tako ne postoji niti objektivan identitet tužbenog zahtjeva jer u predmetu P-1446/19 tužbeni zahtjev je bio usmjeren na utvrđenje djelomične ništetnosti dok tužiteljica u ovoj parnici traži da se utvrdi ništetnim ugovor o kreditu u cjelini kao i Odluka o otkazu /raskidu tog ugovora. Stoga je valjalo odbiti od strane tužene istaknuti prigovor kao neosnovan.

13.Vezano za istaknuti prigovor zastare kojeg je tužena istaknula u odgovoru na tužbu, list31 spisa isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan sukladno članku 328 Zakona o obveznim odnosima dalje u tekstu ZOO NN 35/05, 41/08, 125/11 budući u ovom parnici tužiteljica i ne ističe kondemnatoran tužbeni zahtjev. No čak i da tome nije tako uvažavajući pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30.1.2020.godine Su-IV- 47-2020-2 slijedi za zastara počinje teći tek od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost. Stoga je po ocjeni ovog suda valjalo odbiti i ovaj prigovor tužene kao neosnovan.

14. U odnosu na pravni interes tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari doista podnijela samo deklaratornu tužbu. Međutim sukladno članku 187 ZPP-a tužiteljica ima pravo tražiti ništetnost predmetnog ugovora u cjelini čak i ako je isti otkazan što je učinjeno nespornim na ročištu od 11.7.2025.godine pa je i taj prigovor tužene valjalo odbiti kao neosnovan.

15. U odnosu na meritum spora, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž- 7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine.

I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti.

U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača- korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl.

81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl.

96. i čl.

99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača.

Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev -2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.

16. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da je tužiteljica svjesno odabrala kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također bila tužitelju jasno uočljiva te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da su postojale odluke banke te drugi opći akti temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope što je određeno sukladno tekućim tržišnim prilikama, cijeni novca i kapitala na domaćem i inozemnom tržištu ovaj sud ne prihvaća takve navode. Naime u predmetu P-1446/19 koji se vodio između istih parničnih stranaka tužiteljica je u bitnom iskazala da je predmetni kredit uzela za kupnju stana, da joj je to bio prvi kredit, da se tuženoj obratila jer je bila njezin klijent, da joj je kazano da je to najpovoljniji kredit u chf, da nitko nije spominjao nikakav rizik od velikog povećanja rate, da joj nije nuđena druga vrsta kredita, te da je ovaj s obzirom na njezina primanja najpovoljniji. Tužiteljica je u tom postupku iskazala da joj nitko nije objašnjavao razliku između kredita u chf i u eurima niti način na koji će se mijenjati kamatna stopa, da je u banci bilo predočeno da će se rata mijenjati neznatno, te joj nije ukazano na rizik da bi se rata mogla povećati za 2.000,00 kn , da je početna rata bila 2.800,00 kn a u jednom trenutku je dosegla 5.000,00 kn što joj je uništilo život te da je nitko nije upozorio da valuta chf nije zaštićena od HNB-a.

17. Sud prihvaća iskaz tužiteljice koji je bio dan u postupku P 1446/19 u cijelosti. Razvidno je da je tužiteljici trebao kredit za kupnju stana (članak 3 Zakona o zaštiti potrošača ZZP NN 96/03) pa je teret suprotnog dokaza da tužiteljica nema status potrošača sukladno recentnoj sudskoj praksi ležao na strani tužene.

18. Na temelju analize iskaza tužitelja kao i postojećih pisanih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke za djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu iz čl.

81. Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu od 28.6.2005.godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev činjenično zasniva, u bitnom na tvrdnji da je tužena kao banka njoj kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope odlukom tužene, o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, o ulazno izlaznoj naknadi za obradu kredita, te naknadi za prijevremenu otplatu kredita (list 3 tužbe) na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj, a njezina je ugovorna obveza zbog ovisnosti o dva bitna promjenjiva elementa postala rizična, nejasna i neodrediva.

Tužiteljica stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena doista "servirala" tužiteljici predmetni ugovor o kreditu u valuti CHF kroz jasno danu joj ponudu i to na unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane banke te da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj tog ugovora i to kako na ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF te se o istima nije pojedinačno pregovaralo tako niti na ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti i jednokratnoj naknadi kod obrade kredita .

Opisano je uostalom potvrđeno kroz objektivan iskaz tužiteljice kao parnične stranke ali je istom i odlučeno u već spomenutoj parnici P-1446/2019. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama o kamatnim stopama banke koje je tužiteljica unaprijed prihvatila i s kojima se nije suglasila, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između tužiteljice i tužene, kao ugovornih strana, ali isključivo na štetu tužiteljice kao potrošača na kojeg je u biti prevaljen sav teret utvrđene razlike, zbog čega su te odredbe nepoštene.

Isto se odnosi i vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF naglašava se da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene i u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju.

Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužiteljici prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita (kojeg u konkretnom slučaju čak nije niti bilo) zbog čega je tužiteljica bila i onemogućena procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za nju proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama a vezano za obim njezinih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužiteljice, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužiteljica kao potrošač nije mogla imati utjecaja na njihov sadržaj , te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužiteljici nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužiteljica objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogla sagledati kao cjelinu.

Sve prethodno opisano je već utvrđeno u presudi P-1446/19 od 20.5.2024.godine u kojoj je utvrđena samo djelomična ništetnost odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i odredbi u kojima se glavnica i anuiteti vežu za valutu CHF.

19. Nadalje ukazivanje tužiteljice da su nepoštene i ugovorne odredbe o ulazno izlaznoj naknadi za obradu kredita nisu ničim dokazani. Naime tužiteljica činjenično i ne navodi o kojem se navodnom iznosu za obradu kredita radilo u odnosu na cjelokupnu visinu kredita, niti o tome dostavlja bilo kakav pisani dokaz da bi sud mogao barem temeljem tog izvesti zaključak (sukladno odlukama VSRH primjerice Rev 673/2023 od 13.2.2024.godine, Rev-266/2024 od 9.10.2024. itd.) da tužena nije na transparentan način pružila tužiteljici kao potrošaču relevantne informacije što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Stoga ako sudu nije poznat niti iznos takve "ulazno izlazne naknade" kako to tužiteljica navodi u tužbi tada nije bilo moguće niti utvrđivati na što se ista odnosila glede troškova, u kojem postotku u odnosu na cjelokupan kredit je ista naplaćena (ako jest tužiteljica i to ne dokazuje), da li se radilo o stvarno pruženim uslugama koje su onda naplaćene te da li je visina te naknade dovela do znatnije neravnoteže u pravima o obvezama ugovornih strana. Isto se odnosi i na tzv.naknadu za prijevremenu otplatu kredita čiju visinu tužiteljica i ne navodi. Međutim u konkretnom slučaju ista i ne dolazi u obzir ako je sama tužiteljica učinila nespornim na ročištu od 11.7.2025.godine da je tužena njoj otkazala predmetni kredit od 28.6.2005.godine koji se morao otplaćivati u razdoblju 30 godina (dakle do 2035.godine) dakle nije ga onda mogla prijevremeno otplatiti i za to platiti naknadu čiji iznos i ne navodi.

20. Povratno u takvom kontekstu da bi i navedene odredbe ugovora o kreditu koje je tužiteljica unaprijed prihvatila i s kojima se suglasila, a glede koje se suprotno načelu savjesnosti i poštenja također nije pojedinačno pregovaralo bile nepoštene a time i ništetne tužiteljica je ponajprije morala dokazati visinu tako plaćene kako ona navodi ulazno izlazne naknade za obradu kredita odnosno visinu za navodno prijevremenu otplatu kredita (što ne dolazi u obzir ako je isti otkazan 10 godina prije isteka roka). Tak tada bi se moglo utvrđivati da li je isto uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice i tužene kao ugovornih strana ali na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega su (i op.a.).

Isto tako tek tada bi se moglo utvrđivati da li se tužena kao banka nije pridržavala niti u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim drugim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te da li banka nije vodila računa o interesima tužiteljice kao potrošača budući joj nije dala što je bitno naglasiti na transparentan način osnovne i nužne informacije iz kojih bi ona kao potrošač mogla dobiti saznanja kakvu i koju vrstu usluge plaća te od čega se sastoji ta usluga, primjerice koji je konkretno troškovi čine, odnosno na temelju čega se formira naknada za prijevremenu otplatu kredita.

Takvo stajalište izraženo je i u presudama Europskog suda primjerice u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C- 252/19 od 03.09.2020. godine gdje je između ostalog navedeno citira se: " doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to provizija ili početna naknada. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno pružene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

Osim toga, potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 03. listopada 2019., Kiss i CIB bank, C-621/17 EU:C:2019:820, t.43",završen citat. U istoj toj presudi zauzeto je nadalje također jasno pravno stajalište citira se: "s obzirom na prethodna razmatranja, na drugo i treće pitanje u predmetu C-84/19 valja odgovoriti da čl. 4 stavak 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđen ni priroda tih troškova ni usluga koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošač stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev…Kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane i troškova koje na temelju te odredbe terete potrošača s druge strane.

Naime, sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora imali ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 03.10.2019., Kiss i CIB bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t.51."., završen citat.

Štoviše u istoj odluci jasno je ukazano da potrošačevi nekamatni troškovi kredita koje su na temelju nacionalnog zakonodavstva utvrđeni u najvišem iznosu ipak mogu dovesti do znatnije neravnoteže u smislu sudske prakse Suda iako su određeni u iznosu manjim od te gornje granice ako usluge koje se pružaju u obliku protučinidbe ne proizlaze razumno iz usluga koje se pružaju u okviru sklapanja ili upravljanja ugovorom o kreditu ili ako se iznosi stavljeni na teret potrošača u okviru troškova odobravanja i upravljanja zajmom pokažu očito neproporcionalnim u odnosu na iznos zajma.

Stoga sud zaključuje da čl. 3 st. 1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba koja se odnosi na ne kamatne troškove kredita kojom se taj trošak određuje ispod zakonske gornje granice može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma. Stoga sud u navedenoj presudi iznosi pravno jasan zaključak citira se: "članak 5 stavak 2 Direktive 93/13, kako je izmijenjana Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata koje nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljanje na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.", završen citat.

Nadalje u istoj toj presudi zauzeto je također jasno pravno stajalište citira se: "članak 3. stavak 1. Direktive 93/13, kako je izmijenjena Direktivo 2011/83, treba tumačiti na način da ugovorna odredba koje se odnosi na ne kamatne troškove kredita kojom se taj trošak određuje ispod zakonske gornje granice može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.", završen citat.

Sva opisana pravna stajališta prihvaća i ovaj sud uz ponovan naglasak da tužiteljica činjenično nije navela a još manje dokazala da je po navedenim činjeničnim osnovama platila bilo kakve iznose odnosno nije pružila niti predložila dokaze niti o visini istih.

30. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava FID i ŠID protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO-a (NN 35/05). Međutim ponavlja se opisano je tužiteljica uredno konzumirala u presudi P-1446/19 od 20.5.2024.godine vezano za ništetnost ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i odredbi u kojima se glavnica i anuiteti vežu za valutu CHF.

31. U takvom kontekstu predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora budući on sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe, pa čak i one o ulazno izlaznoj naknadi i prijevremenoj otplati kredita (glede kojih tužiteljica nije dokazala da su nepoštene iz ranije navedenih razloga) ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora. Naime člankom 87 st. 2 ZZP/03 propisano je da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

Suprotno tvrdnji tužiteljice bitni sastojci ugovora o kreditu temeljem članka 1021 ZOO- a jesu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata u vrijeme i na način kao je to utvrđeno ugovorom. Okolnost da je u presudi P-1446/19 utvrđena djelomična ništetnost navedenih ugovornih odredbi ne povlači ništetnost cjelovitih odredbi o glavnom predmetu i cijeni tj. ništetnost cijelog ugovora o kreditu. Opisano je u suglasju i sa člankom 324 ZOO-a koji u stavku 1 propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

Isto tako sukladno recentnoj sudskoj praksi većine županjskih sudova primjerice Gž- 1408/2023-3 od 12.9.2024.godine presuda županijskog suda u Varaždinu stalne službe u Koprivnici djelomična ništetnost ugovor o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da će se redovna kamata mijenjati prema odluci banke i u dijelu kojim je valuta obveze izražena u chf ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora sukladno članku 87 st. 1 ZZP/2003. I u odluci Županijskog suda u Splitu Gž-980/19-2 od 30.4.2019.godine potvrđeno je stajalište da navedene odredbe ne predstavljaju bitne sastojke Ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi.

Nadalje u odluci Vrhovnog suda Rh Rev -1172 /2018 godine zauzeto je stajalište citira se: "U ovom slučaju potrebno je utvrditi može li se ugovor održati na snazi bez djelomično ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi…Tu odredbu je ovaj sud protumačio i primijenio na način da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjaju sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora" završen citat. Nadalje rješenjem VSRH br. Gos1/2019-36 od 4.3.2020.g iz oglednog spora izraženo je stajalište citira se:" Dakle trebalo bi zaključiti i ponoviti: da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi po službenoj dužnosti…." završen citat.

Sukladno obrazloženom valjalo odlučiti kao u stavku I izreke ove presude i odbiti tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da se utvrdi da je ništetan ugovor o kreditu broj: 9010610467 koji je sklopljen između tužitelja i tuženika 28.06.2005. godine, a solemniziran dana 04.07.2005. godine kod javnog bilježnika Alide Crljenica iz Pule broj ovjere OU-331/2005 pa da stoga predmetni ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao i za založnog dužnika, kao neosnovan.

32. Nadalje ako bi se opisano i zanemarilo , a ne može, člankom 323 st.1 ZOO- a propisane su posljedice ništetnosti ugovora na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Tužiteljice i ne spori da joj je predmetnim ugovorom isplaćen iznos kredita koji se navodi u ugovoru međutim svoj tužbeni zahtjev postavlja na način da to u cijelosti zanemaruje. Naime sukladno sudskoj praksi ništetnost je sredstvo pomoću koje se sprječava pravno djelovanje učinaka ugovora koji je u suprotnosti sa prinudnim propisima. Pravna posljedica ništetnosti jest restitucija, tj. svaka ugovorna strana mora vratiti svojem suugovorniku ono što je od njega primila, dakle vrijedi pravilo o povratu u prijašnje stanje. U predmetu P-1446/19 u kojem su sudjelovali tužiteljica i tužena utvrđeno da je tužiteljica bila dužna na dan otkaza ugovora o kreditu a to je prema nalazu vještakinje datum 3.2.2011.godine na ime glavnice iznos od 136.034,82 CHF sukladno dopuni nalaza vještaka financijske struke od 16.5.2022.godine. U ovom postupku tužiteljice nije predložila vještačenje. Stoga po ocjeni ovog suda tužiteljica ne može tražiti, čak i da za to postoje valjani osnov a ne postoji, da se utvrdi da je ugovor o kreditu u cijelosti ništetan, a da sa svoje strane ne nudi obvezu da vrati iznos kredita kojeg je nesporno primila umanjen za izvršene uplate i preplate s osnova djelomično ništetnih ugovornih odredbi.

33. U odnosu na traženje da je ništetna i Odluka o otkazu/raskidu kredita iz predmeta P-1446/19 tj. nalaza vještaka financijske struke razvidno je da predmetni kredit nije raskinut već otkazan pa je glede traženja da je ništetna odluka o raskidu tužbeni zahtjev valjalo odbiti, stav II izreke presude. Glede datuma otkaza ugovora o kreditu razvidno je da je isti otkazan dana 3.2.2011.godine (a ne dan koji je učinjen nespornim na ročištu od 11.7.2025.godine gdje su sudjelovali zamjenski punomoćnici koji su bili nepripremljeni za ročište) što proizlazi i iz nalaza vještakinje financijske struke. Člankom 322 st. 1 ZOO-a propisano je da ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Stoga se postavlja pitanje da li se deklaratornom odlukom može utvrđivati nevaljanost odnosno ništetnost neke isprave. Prema sudskoj praksi (primjerice Rješenje Visokog Trgovačkog suda Rh Pž-3225/2021-2 od 15.11.2021.godine) izraženo je jasno pravno stajalište da je člankom 187 st. 1 ZPP-a propisano da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravno odnosa ili istinitost ili neistinitost kakve isprave. Pritom se ističe da se utvrđenje istinitosti ili neistinitosti isprave odnosi na njenu autentičnost (vjerodostojnost) , vezano uz okolnosti potječe li isprava od osobe koja ju je potpisala , a ne na utvrđenje istinitosti sadržaja isprave. Stoga se u navedenoj odluci zaključuje da se deklaratornom tužbom ne može zahtijevati utvrđenje nevaljanosti neke isprave. Stoga je i zbog navedenog valjalo odbiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnom Odluke o otkazu ugovora o kreditu od 3.2.2011.godine kao neosnovan, stav II izreke ove presude.

34. Ukoliko se opisano pravno stajalište ne bi prihvatilo ukazuje se da je tužiteljica u svom činjeničnom supstratu za koji je sud vezan činjenično navela zašto smatra da bi odluka otkazu ugovora o kreditu bila ništetna. Naime ako bi se uzelo da su razlozi tome da je ništetan cijeli ugovor o kreditu jer kako to tvrdi tužiteljica " bez cijene ne može opstati" tada je u prethodnom dijelu obrazloženja navedeno da ovaj sud ne dijeli takvo stajalište jer ništetnost navedenih odredbi ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu jer je cijena kao bitan sastojak ugovora u kreditu uz korekcije izvršene u presudi P-1446/19 je ipak određena.

Nadalje člankom 9 predmetnog ugovora o kreditu bilo je ugovorena mogućnost banke da otkaže ugovor o kreditu. Na ročištu od 11.7.2025.godine zamjenik punomoćnika tužiteljice je predložio da se tužiteljica sasluša na "okolnosti otkaza ugovora o kreditu" ne navodeći pri tom na koje konkretne relevantne okolnosti si se ona trebala saslušati, u kontekstu kad je ugovor o kreditu nesporno otkazan 3.2.2011.godine a ne 28.6.2025.godine.Člankom 186 st. 1 ZPP-a propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenica na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuje te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (članak 106 ).

Tužiteljica je u tužbi ništetnost Odluke o otkazu vezala za činjenične navode o ništetnoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, o ništetnoj odredbi glede vezivanja glavnice i anuiteta kredita za chf, o ništetnim odredbama o ulazno izlaznoj naknadi za obradu kredita i prijevremenoj otplati. Za taj činjenični osnov za koji je sud vezan (za pravni nije argument iz članka 186 st. 3 ZPP- a) je utvrđeno da ne utječu na ništetnost Odluke o otkazu kredita (odluke od 3.2.2011.godine). Stoga tužiteljica ne može nakon zaključenja prethodnog postupka (članak čl. 219 i 299 st. 1 ZPP-a) kroz svoj iskaz dopunjavati činjenični osnov tužbe na način da mimo činjeničnih navoda iz tužbe i prepremnog ročišta kroz svoj iskaz dopunjava naknadno i proširuje činjenični osnov kojim ističe nove razloge za ništetnost Odluke o otkazu.

Isto tako niti navod tužiteljice iz tužbe da je njezin dug bio dvostruko manji od onog utvrđenog u odluci o otkazu, da tuženik nije umanjio iznos svog potraživanja (pa su svi računi tužiteljica i dalje blokirani) i da iznos dugovanja ne odgovara stvarnom dugovanju sukladno pravomoćnoj odluci se ne mogu dokazivati samo iskazom tužiteljice. Naprotiv za takve navode tužiteljica zastupana po punomoćniku odvjetniku trebala je predložiti konkretan dokaz provođenjem financijskog vještačenja iz kojeg bi onda bilo razvidno (budući tužiteljice u samoj tužbi list 4 spisa i ne spori da je na dan otkaza ugovora o kreditu ipak postojao njezin dug "samo dvostruko manji") u kojoj visini je postojao tužiteljičin dug na dan otkaza tj. na dan 3.2.2011.godine, uzimajući pri tome u obzir i preplate utvrđene u spisu P-1446/19 kojim bi se isti umanjio budući u predmetu P-1446/19 vještak nije utvrđivao na takav način dug tužiteljice, što je bitno naglasiti, sa svim navedenim elementima na dan otkaza 3.2.2011.godine.

Štoviše na ročištu od 13.10.2022. godine punomoćnik tužiteljice je naveo da bi bilo neekonomično plaćati dva vještačenja opravdavajući svoj stav time da će se u predmetu P-1446/19 sve utvrditi. Povratno u takvom kontekstu ako bi se i uzelo da Odluka o otkazu zbog toga može biti ništetna na tužiteljici je ležao teret dokazivanja da nisu postojali uvjeti za otkaz predmetnog ugovora o kreditu zbog manje visine duga (tj. tužiteljica je financijskim vještačenjem trebala dokazati da li je uzimajući u obzir preplatu temeljem ništetnih ugovornih odredbi i iznose plaćanih anuiteta njezin dug na ime neplaćenih ili manje plaćenih anuiteta kredita bio manji te u kojem iznosu), što u kontekstu članka 9 predmetnog ugovora o kreditu ne znači da bi opisano dovelo do povoljnijeg ishoda postupka za tužiteljicu.

Naime ponavlja se sama tužiteljica navodi da je njezin dug prema banci na dan otkaza ugovora o kreditu bio dvostruko manji odnosno, navodi da utvrđena glavnice ne odgovara visini njezinog dugovanja iz čega proizlazi zaključak da je ako je postojao dug pa makar i manji (od onoga što je na dan otkaza 03.02.2011. godine u predmetu P-1446/19 utvrdio financijski vještak kroz dopunu nalaza od 16.5.2022.godine iznos duga ali na ime dospjele glavnice kredita u visini od 136.034,82 chf dok je preplatu na ime više obračunate glavnice kredita po tečaju na dan otkaza i početnom tečaju utvrdio u visini od 139.513,64 kn) tužena iskoristila svoje ugovorno pravo iz članka 9 predmetnog ugovora o kreditu, što ne ukazuje da je postupala protivno pozitivnim zakonskim odredbama kako to tvrdi tužiteljica.

Budući tužiteljica nije željela kao niti tužena predlagati financijsko vještačenje, a sama tužiteljica se poziva na nalaz iz predmeta P- 1446/2019 potrebito je ukazati da i prema tom nalazu proizlazi znatni dug tužiteljice prema tuženoj čak i ako se uzmu u obzir svi iznosi na ime preplate. Konkretno vještak financijske struke je utvrdio preplatu s osnova preplaćene kamate u temeljnom nalazu od 22.7.2021.godine od 37.751,63 kn a s osnova preplaćenog tečaja 19.077,49 kn ili zbrojeno samo na ime glavnice 56.829,12 kn (ili po fiksnom tečaju 7,53450 što iznosi 7.542,52 eura), bez kamata koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa.

U dopunu nalaza od 16.5.2022.godine vještakinja je utvrdila preplatu na ime razlike između glavnice po tečaju na dan otkaza i početnom tečaju od 139.513,64 eura , što sa iznosom od 58.829,12 kn daje svotu od 196.342,76 kn pri čemu bi trebalo pridodati zakonske zatezne kamate koje teku na svaki iznos preplata po preplaćenim kamatama i preplaćenom tečaju pa do dana otkaza ugovora o kreditu kad su se tražbine tužiteljice i tužene srele tj. do 3.2.2011.godine.Na dan otkaza ugovora o kreditu po dopunskom nalazu vještakinje iznos glavnice u kunama je iznosio 780.182,68 kn što opet ukazuje ako se od toga odbije iznos od 196.342,76 kn (samo glavnica bez opisanih kamata) opet ostaje veliki dug tužiteljice na dan 3.2.2011. kad je kredit otkazan od 583.839,92 kn (ili 77.488,87 eura).

Iznosu od 56.829,12 kn što je iznos samo na ime glavnice preplate s osnova preplaćene kamate i preplaćenog tečaja treba pridodati i zakonska zateznu kamatu koja teče na svaki pojedinačni iznos iskazan u temeljnom nalazu vještaka do 3.2.2011.godine kad je kredit otkazan, za što je opet bilo nužno provesti financijsko vještačenje koje tužiteljica nije željela predložiti unatoč pozivu suda kako bi se iznos od 196.342,76 uvećao za obračunatu kamatu i smanjio dug tužiteljice.

35. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je stoga odlučiti kao u stavku II izreke ove presude i odbiti u cijelosti i taj tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženoj kao neosnovan.

36. U odnosu na postupovni dio ove parnice tijekom cijelog postupka je primjenjivano načelo otvorenog pravosuđenja kako na ročištu od 13.10.2022. godine, tako i na ročištu od 11.7.2025. godine na kojem je sud temeljem načela otvorenog pravosuđenja pozvao stranke na predlaganje daljnjih dokaza osim onih predloženih, što stranke nisu iskoristile. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 29.07.2025. godine ali je isto rješenjem prezakazano za dan 25.07.2025.godine. Rješenjem od 25.02.2022. godine sukladno članku 40 st. 2 ZPP-a, budući je tužiteljica tražila raskid ugovora u cijelosti, određena je vrijednost predmeta spora od 350.000,00 kn (ili 46.452,98 eura).

37. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st 1 ZPP-a. Tužena koja je bila zastupana po pun. odvjetniku uspjela je u cijelosti u ovoj parnici pa joj je valjalo priznati trošak za: sastav odgovora na tužbu 500 bodova tbr. 8/1, sa sastav obrazloženog podneska od 17.8.2022.godine 500 bodova tbr.8/1, za zastupanje na ročištu od 13.10.2022. godine 250 bodova po tbr. 9/2, za zastupanje na ročištu od 11.7.2025.godine 500 bodova tbr. 9/1 ili ukupno 1750 bodova odnosno 3.500,00 eura (tbr. 48 st. 3 u svezi t tbr. 50 Tarife 1 bod = 2,00 eura 1750 x 2 = 3.500,00 eura), uz PDV od daljnjih 25% ili daljnjih 875,00 eura ukupno 4.375,00 eura koji iznos parničnog troška je tužiteljica dužna isplatiti tuženoj zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom iz članka 29 st. 2 ZOO-a koja na navedeni iznos teku od 25.7.2025.godine (dan objave presude) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na a sve to u roku od 15 dana, stav III izreke ove presude.

38. Sukladno prethodno obrazloženom valjalo je odbiti tuženu prema tužiteljici preko iznosa parničnog troška priznatog u stavku III izreke ove presude sa kamatom na isti, te tužiteljicu prema tuženoj u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška bući je izgubila u cijelosti parnicu, kao neosnovan, stav IV izreke ove presude.

39. Temeljem članka 155 ZPP-a tuženoj ne pripada nagrada za ročište od 13.10.2022. po tbr. 9/1 već po tbr. 9/2, kao niti za ročište za objavu presude na kojem nije nazočila.

U Puli, dana 25. srpnja 2025.

S u d a c

Saša Javoran

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

D n a:

- Tužiteljici po pun.

- Tuženoj po pun.