Revr-58/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 58/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski kao predsjednice vijeća, Davorke Lukanović Ivanišević, Ivke Zlokić, Nenada Perina i Željka Glušića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. B. iz O., kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ž. F. i D. K. u O., protiv tuženika O. d.o.o. O., kojeg zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u V., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-3074/07-2 od 13. rujna 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-582/06-8 od 3. svibnja 2007., u sjednici održanoj 30. rujna 2008.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se utvrdi nedopuštenom odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženika od 10. studenog 2006., uz utvrđenje sudskog raskida ugovora o radu od 16. rujna 2005. s danom donošenja sudske odluke. Nadalje odbijen je zahtjev kojim je tražena naknada plaće uz priznavanje svih prava iz radnog odnosa kao i zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u visini tri prosječne plaće.

Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu 5.490,00 kn.

Drugostupanjskom presudom je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ili podredno da se obje

đenje.

nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno su Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda ima navedene prihvatljive razloge o odlučnim činjenicama, a koji se odnose na onu činjeničnu osnovu koja je obuhvaćena odlukom tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju.

Riječ je o neopravdanom izostanku s posla u razdoblju od četiri dana (od 7. do 10. studenog 2006.) kada je i donijeta predmetna odluka o otkazivanju.

Time što su sudovi razmatrali i izvjesno vremensko razdoblje nakon donošenja te odluke, u konkretnom slučaju nije od značaja, jer nije riječ o utvrđenju odlučnih činjenica bez kojih bi odluke nižestupanjskih sudova bile drugačije.

Smisao obrazloženja presuda u postupku koji je prethodio reviziji kada su se nižestupanjski sudovi upustili u ocjenjivanje načina ponašanja tužitelja i nakon 10. studenog 2006. do dostave odluke o otkazu (tj. u ukupnosti od oko tri tjedna) je bio samo u potvrđivanju nepostojanja opravdanog razloga za izostanak s posla u relevatnom razdoblju od četiri dana obuhvaćenog odlukom o otkazu, tj. od 7. do 10. studenog 2006.

Naime, tužitelj se nije javljao poslodavcu da preuzme posao ni u tom daljnjem razdoblju.

Zbog toga izloženo obrazloženje u nižestupanjskim presudama je u ovom slučaju prihvatljivo, a imajući na umu da neopravdani izostanak s posla u trajanju od četiri dana zbog kojeg je tužitelju otkazan ugovor o radu, predstavlja opravdani razlog za izvanredno otkazivanje u smislu odredbe čl. 114. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 137/04 – pročišćeni tekst – dalje: ZR).

U reviziji tužitelj tvrdi da je izostanak opravdan zato jer se temelji na rasporedu radnog vremena u smislu odredbe čl. 34. (sada čl. 42.) ZR-a.

Međutim, i tjedni raspored radnog vremena ako nije propisan ili određen kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu, treba biti određen pisanom odlukom poslodavca, a tužitelj uopće ne ističe o kojem bi pravnom izvoru bila riječ.

Osim toga, institutom rasporeda radnog vremena se ne može opravdati četverodnevni izostanak jer se samo na osnovu preraspodjele radnog vremena u smislu čl. 43. ZR-a eventualno mogu predvidjeti razdoblja u kojima se kraće ili duže radi od punog radnog vremena ili da se uopće ne radi.

Međutim, na postojanje preraspodjele radnog vremena u smislu odredbe čl. 43. ZR-a se tužitelj u reviziji određeno ni ne poziva, a u smislu odredbe čl. 392. a. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Osim toga, preraspodjela radnog vremena ne može se uvesti jednostranom odlukom poslodavca. Ako ona nije predviđena kolektivnim ugovorom niti sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, poslodavac mora zatražiti suglasnost inspektora rada za preraspodjelu radnog vremena suglasno čl. 43. st. 10. ZR-a. Ta suglasnost je ograničena na vrijeme od najduže godinu dana pa protekom tog roka poslodavac mora ponovno tražiti suglasnost za preraspodjelu.

Sve to upućuje na zaključak da za dokazivanje preraspodjele radnog vremena ne bi smjele postojati posebne teškoće, a u provedenom postupku nije utvrđeno postojanje preraspodjele radnog vremena koja bi opravdala četverodnevno odsustvo tužitelja s posla.

Zbog svega rečenog nije osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je na osnovu odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja valjalo odbiti, jer nisu postojali razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

U Zagrebu, 30. rujna 2008.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.