Rev-1045/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1045/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzovića i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. K. iz S., kojeg zastupaju punomoćnici D. R. i M. M., odvjetnici iz Z., protiv I-tuženika "G.-K." – Osiguravajuća društva, Ured za osiguranje R. G. & C.O. Gmbh, Regionalni centar iz Njemačke, K. i II-tuženika W. L. iz Njemačke, H., kojeg zastupa punomoćnik B. H., odvjetnica iz Odvjetničkog društva H. i p. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-397/07 od 23. svibnja 2007., kojom je potvrđena djelomična presuda Općinskog suda u Samoboru broj P-13/98 od 30. studenoga 2005., u sjednici održanoj 6. veljače 2008.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom djelomičnom presudom naloženo je tuženicima da solidarno na ime naknade štete isplate tužitelju ukupno iznos od 279.945,00 kn s pripadajućim zakonskim kamatama, dok je tužitelj odbijen s iznosom od 63.495,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana, te je u cijelosti potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv te presude reviziju su izjavili tuženici zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se tužba odbaci, podredno da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

Na reviziju tužitelj nije odgovorio.

Revizijski je sud pobijanu presudu ispitao u okviru razloga određeno navedenih u reviziji u smislu odredbe čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 – dalje: ZPP).

Revizija nije osnovana.

Prvenstveno tuženici ističu prigovor apsolutne nenadležnosti hrvatskog suda pozivom na odredbu čl. 354. st. 2. toč. 2. ZPP-a u vezi s čl. 16. ZPP-a, budući da je tužitelj povrijeđen dana 10. siječnja 1995. u L., Republika Austrija, kao skijaš.

Kako pod mjestom štetnog događaja treba smatrati i svu štetu koja je proizišla iz štetnog događaja bez obzira gdje su posljedice nastupile, to da su sudovi trebali prihvatiti istaknuti prigovor apsolutne nenadležnosti suda u Republici Hrvatskoj, a u smislu mjerodavnih odredbi Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja ("Narodne novine", broj: 53/91 i 88/01 – dalje: ZRSZ).

U konkretnom predmetu riječ je o sporu o izvanugovornoj odgovornosti za štetu s inozemnim elementom, pa su za ocjenu postojanja nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj mjerodavne odredbe čl. 53. st. 1. ZRSZ.

Prema citiranoj odredbi u sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu nadležnost suda postoji prema odredbama čl. 46. i čl. 50. do 52. tog zakona i ako je šteta nastala na teritoriju Republike Hrvatske.

Nadležnost suda u Republici Hrvatskoj u ovom predmetu temelji se na čl. 50. ZRSZ u vezi sa čl. 16. st. 3. ZPP budući tuženici u odgovoru na tužbu (list spisa 50), nisu osporili nadležnost, pa se ima smatrati da su dali pristanak da im sudi sud u Republici Hrvatskoj.

Stoga okolnost, što su prigovor apsolutne nenadležnosti istakli kasnije tijekom postupka nema pravnog značenja u smislu citiranih propisa.

Nisu učinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje revizija (čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 7., te čl. 375. ZPP-a).

Suprotno tvrdnji tuženika obje presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi nisu u suprotnosti sa stanjem spisa, tako da se pravilnost i zakonitost obiju odluka može ispitati, a drugostupanjski sud je povodom žalbe tuženika odgovorio u dovoljnoj mjeri na one navode koji su od odlučnog značenja, pa je tako postupio u smislu čl. 375. ZPP-a.

Naime, tuženici u reviziji ponovno ističu da iz liječničke dokumentacije ne proizlazi da bi tužitelj u štetnom događaju zadobio teške tjelesne ozljede (nagnječenje mozga uz posljedicu posttraumatskih epileptičnih napada), kao što su utvrdili liječnici vještaci dr. M. S. i dr. N. H., a s tim u vezi smatra upitnim i utvrđenje smanjenja životne aktivnosti tužitelja od 65% trajno (odnosno ulaganja pojačanih napora).

Iako ove tvrdnje revidenata ne prikazuju činjenično stanje u svjetlu cjelokupnog raspravnog rezultata i ocjene svih okolnosti, posebice što je u svemu postupljeno prema odredbama čl. 260. i čl. 261. ZPP-a u odnosu na izražena mišljenja liječnika vještaka, revizijski prigovori tuženika svode se upravo na pravilnost činjeničnih utvrđenja, a takav prigovor kojim se upućuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog prema odredbi čl. 385. ZPP-a.

I materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Sudovi su utvrdili, da je tužitelj dana 10. siječnja 1995. nastradao kao skijaš na skijalištu u L., kada je na njega naletio II-tuženik osiguranik I-tuženika. U besvjesnom stanju prevezen je helikopterom u bolnicu u L. gdje je boravio do 14. siječnja 1995., da bi zatim bio prevezen u Republiku Hrvatsku, nastavio bolničko liječenje u Z. do 17. siječnja 1995. kojeg dana je otpušten na kućnu njegu.

Kod tužitelja je bila dijagnosticirana povreda glave (u vidu potresa mozga), prijelom pet rebara desnog prsišta i natučenja pločnog tkiva desnog pluća, a posljedice koje su se pojavile kasnije pogotovo one izazvane udarcem u glavu verificirane su kao organsko-psihički sindrom s početnim znacima posttraumatske demencije i posttraumatske epilepsije, što prema mišljenju vještaka bi proizlazilo da u času povrede tužitelj je zadobio i nagnječenje mozga koje nije isprva verificirano.

Nesporno je da je tužitelj bio na kontinuiranom bolovanju od 10. siječnja 1995. do 24. listopada 1995. kada je stekao pravo na invalidsku mirovinu.

Iako revidenti samo paušalno prigovaraju visini dosuđenja svih oblika nematerijalne štete, valja reći da je naknada po svim utuženim osnovama utvrđena po kriterijima i mjerilima određenim čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91 i dr. – dalje: ZOO). Naime, nižestupanjski sudovi cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja, a naročito trajanje i intenzitet pretrpljenih fizičkih bolova, straha, te opseg duševnih bolova uzimajući pritom u obzir i životnu dob tužitelja (52 godine u času nezgode), pa su pravilno utvrdili kao pravičnu naknadu za fizičke bolove 15.000,00 kn, za strah 15.000,00 kn i za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti 290.000,00 kn.

Utvrđeno je da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega šest sati tjedno tijekom šest mjeseci koju mu je pružila supruga, pa iako je utvrđeno da tužitelju pripada veći iznos naknade (prema cijeni 15,00 kn po satu) dosuđen mu je iznos od 1.440,00 kn koliko je tražio za taj vid štete u skladu s odredbom čl. 195. ZPP-a.

Imajući u vidu da je tužitelju već I-tuženik ranije isplatio iznos od 41.495,00 kn, to je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužitelju dosuđen ukupni iznos po navedenim osnovama od 279.945,00 kn.

Sudovi su pritom pravilno postupili kada su primijenili odredbe ZOO-a utvrdivši da su one povoljnije za tužitelja od odredbi austrijskog prava u smislu odredbe čl. 28. ZRSZ, kojim je propisano da je za izvanugovornu odgovornost za štetu ako za pojedine slučajeve nije drugačije određeno mjerodavno pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupala ovisno o tome koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenika.

Kako se nisu ostvarili revizijski razlozi valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 6. veljače 2008.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.