Gžzp-257/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Gžzp 257/08-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu po sucu Aleksandru Peruzoviću, u pravnoj stvari predlagatelja pod I. D. C. iz J., II. T. B. iz S., III. A. K. iz Č., IV. D. T. iz L., V. B. V. iz U., VI. M. T. iz O. V., VII. M. Ć. iz V., VIII. A. K. i IX. R. S., koje sve zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik iz Odvjetničkog društva B. i p., Z., protiv protustranke Republike Hrvatske, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zadru, Građansko-upravni odjel, radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi protustranke protiv dijela rješenja Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gzp-325/07 od 9. svibnja 2008., dana 26. kolovoza 2008.,

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba protustranke kao neosnovana i potvrđuje rješenje Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gzp-325/07 od 9. svibnja 2008. u dijelu pod toč. 1., 2. i 3. izreke.

Obrazloženje

Rješenjem Županijskog suda u Zadru posl. br. Gzp-325/07 od 9. svibnja 2008. naloženo je Općinskom sudu u Zadru donijeti odluku u predmetu koji se vodi pred tim sudom pod posl. br. P-159/03 u najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od 6 mjeseci (toč. 1. izreke), određena je predlagateljima D. C., T. B., A. K., D. T., B. V., M. T., R. S. i M. Ć. primjerena naknada u iznosu 7.000,00 kn, svakom (toč. 2. izreke), protustranci Republici Hrvatskoj naloženo je isplatiti primjerenu naknadu iz točke 2. izreke tog rješenja u roku od 3 mjeseca od dana podnošenja zahtjeva predlagatelja za isplatu, računajući od dana pravomoćnosti tog rješenja (toč. 3. izreke), te je zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku odbačen u odnosu na predlagateljicu pod VIII. A. K. (toč. 4. izreke).

Protiv dijela navedenog rješenja pod toč. 1., 2. i 3. izreke protustranka je podnijela žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i nepravilne primjene materijalnog prava, odnosno zbog žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, dalje: ZPP), u svezi sa pravnim pravilom iz paragrafa 21. Zakona o sudskom vanparničnom postupku, koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 1. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine ("Narodne novine", broj 73/91). Predlaže ovom sudu rješenje u pobijanom dijelu preinačiti na način da smanji primjerenu naknadu najmanje za 60%. Žalba nije osnovana.

Ispitujući prvostupanjsko rješenje kao i postupak koji mu je prethodio ovaj sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP, na koje, temeljem odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP, drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Predmet ovog izvanparničnog postupka je zahtjev predlagatelja radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku zbog dugotrajnosti parničnog postupka koji se vodi kod Općinskog suda u Zadru pod posl. br. P-159/03, pozivom na odredbe čl. 27. i 28. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj 150/05 i 16/07, dalje: ZS).

U žalbenom je stadiju postupka sporno je pravno relevantno razdoblje odlučno za ocjenu osnovanosti zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, poglavito u odnosu na predlagateljicu D. T., s obzirom da je ista tek 26. travnja 2006. preuzela predmetni parnični postupak kao nasljednica iza pok. M. T., prvotno jednog od osam tužitelja, te je nadalje sporna ocjena doprinosa predlagatelja duljini postupka, pa samim time sporna je i visina dosuđene naknade.

Prvostupanjski sud, u bitnome, temelji svoju odluku na utvrđenju da je postupak na koji se odnosi zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku trajao ukupno 5 godina i 4 mjeseca, u kojem razdoblju je ocijenjeno da nadležni sud nije postupao ažurno i učinkovito, iako se radi o predmetu od naročite važnosti za predlagatelje (radni spor), a da su dugotrajnosti postupka pridonijeli i predlagatelji pod I.-VII i IX., kao i da je predmetni postupak složen zbog većeg broja tužitelja koji sudjeluju u postupku.

Navedena činjenična utvrđenja i zaključke suda prvog stupanja, koja žalbenim navodima protustranke nisu dovedena u sumnju, prihvaća i ovaj sud.

Prije svega, neosnovan je prigovor žalitelja da je pravno relevantno razdoblje za ocjenu osnovanosti zahtjeva trebalo računati do podnošenja predmetnog zahtjeva, a ne do dana donošenja odluke o predmetnom zahtjevu. Naime, s obzirom da postupak na koji se odnosi zahtjev za sad još nije pravomoćno završen, pravilno je prvostupanjski sud cijenio kao pravno relevantno razdoblje do donošenja odluke o zahtjevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

U odnosu na tvrdnje žalitelja glede postupanja predlagatelja, valja reći kako je sud iz navedenih utvrđenja glede ponašanja navedenih predlagatelja pravilno izveo zaključak kako su isti predlagatelji djelomično pridonijeli duljini trajanja postupka, te da je ista okolnost uzeta u obzir pri odmjeravanju primjerene naknade, a što se ogleda u visini naknade.

Temeljem tako pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je predlagateljima pod I.-VII. i IX. povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku zajamčeno odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00 i 28/01) te primijenio odredbu čl. 28. st. 1. ZS kada je odlučio kao u izreci pobijanog rješenja, odredivši navedenim predlagateljima na ime primjerene naknade iznos 7.000,00 kn, svakom.

Žaliteljica posebno ukazuje na činjenicu da je IV-predlagateljica D. T. preuzela parnični postupak, kao nasljednica iza pok. M. T., prvotno jednog od tužitelja, tek 26. travnja 2006. te da je, suprotno zaključku prvostupanjskoj suda, ista tek od tada u prilici ostvarivati svoje pravo na suđenje u razumnom roku.

Suprotno takvim tvrdnjama, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je u odnosu na predlagatelje pod I.-VII. i IX. pravno relevantno razdoblje počelo teći 9. siječnja 2003., donošenjem odluke suda o razdvajanju spisa. To stoga što se, u konkretnom slučaju, glede IV. predlagateljice D. T. radi o univerzalnoj građanskopravnoj sukcesiji koja dovodi ex lege do procesnopravne sukcesije, što pak ima za posljedicu da predlagateljica kao novi procesni subjekt (sukcesor) ne počinje parnicu iznova već je nastavlja u stadiju u kojem ju je zatekla u vrijeme stupanja u nju.

Iz navedenih je razloga, temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP, valjalo odbiti žalbu protustranke i riješiti kao u izreci.

U Zagrebu, 26. kolovoza 2008.

Sudac:

Aleksandar Peruzović, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja žalba nije dopuštena, ali se može podnijeti ustavna tužba.