Legislator Case Law & Legislation
Gžp-301/2011-2 AI generated

Appeal dismissed; plaintiff lacked standing as non-owner could not claim lost interest damages.

Case Number Gžp-301/2011-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Court of Appeal dismissed the plaintiff's appeal, upholding the first-instance judgment that rejected the claim for lost interest damages. The plaintiff argued that the defendant's refusal to issue a land registry certificate prevented him from selling a property and earning interest, but the court found he was not the legal owner during the relevant period. Consequently, the court ruled that the plaintiff lacked active standing and could not claim damages for losses he was not entitled to suffer.

Legislator headnote

AI generated

Članak 154. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima; Članak 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima: Only the person to whom damage occurred may claim compensation, and a non-owner cannot claim damages for losses related to property they did not own.

Keywords

AI generated
active standing property ownership lost interest damages land registry certificate compensation for damage

Cited Legislation

AI generated
čl. 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
čl. 154. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima
čl. 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima
čl. 155. Zakona o obveznim odnosima
čl. 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gžp-301/2011-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić, kao suca izvjestitelja i Ankice Matić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. T., iz B., zastupanog po punomoćniku T. Š., odvjetniku u S., protiv tuženika S. G. S. b. d.d., S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P2-8308/09 od 10. prosinca 2010., u sjednici vijeća održanoj dana 17. studenog 2011.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj P2-8308/09 od 10. prosinca 2010.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 1.390.453,43 kune sve sa zateznim kamatama od 30. lipnja 2006. do isplate.

Odlukom o trošku naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku iznos od 2.500,00 kuna.

Žali se tužitelj pobijajući prvostupanjsku presudu u cijelosti i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11, dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači shodno žalbenim navodima.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je neosnovana.

Predmetnom tužbom tužitelj zahtijeva naknadu štete u iznosu koji čine zakonske zatezne kamate na 1/2 procijenjene tržišne vrijednosti predmetne nekretnine s rokom štednje od 30. lipnja 2003. godine do 20. rujna 2004. godine. Naime, štetu da je pretrpio zbog nezakonitog odbijanja tuženika ispustiti mu brisovno očitovanje zbog čega nije mogao prodati predmetnu nekretninu, pa trpi štetu u visini kamata koje bi ostvario da je kupovninu položio na banku u razdoblju od 30. lipnja 2003. godine do 20. rujna 2004. godine.

I u ovoj fazi postupka sporno je, je li tuženik bio dužan izdati tužitelju brisovno očitovanje, a zbog čega da ovaj onda nije mogao prodati predmetnu nekretninu i tako ostvariti dobit u vidu kamata na kupovninu za razdoblje od 30. lipnja 2003. godine do 29. rujna 2004. godine.

U ispravno provedenom postupku je utvrđeno:

- da je D. T., majka tužitelja, u utuženom razdoblju bila upisana kao vlasnica čest. zem. 2140 Z.U. 998 k.o. P. za cijelo, i to sve do 18. listopada 2004. godine,

- da je dana 2. svibnja 1995. godine pod brojem Z-270/95 izvršen upis založnog prava na iznos od 700.000,00 DEM u korist tuženika na temelju rješenja I-97/95, a dana 8. siječnja 1996. godine pod brojem Z-10/96 na temelju rješenja Općinskog suda u Pagu broj I-97/97 uknjiženo je pravo zaloga na istoj nekretnini za iznos od 2.541.503,00 kune u korist C. b.d.d.,

- da je dana 2. prosinca 1996. godine pod brojem Z-1024/96 izvršeno brisanje založnog prava u korist C. b. d.d., a dana 29. rujna 2004. godine pod brojem Z-2221/04 na temelju brisovnog očitovanja tuženika od 20. rujna 2004. godine ovjerenog pod brojem Z- 2029/04 izvršeno je brisanje založnog prava upisanog u korist tuženika,

- da je dana 18. listopada 2004. godine pod brojem Z-2357/04 na temelju Prijavnog lista Područnog ureda za katastar Zadar, Ispostava Pag broj Klasa: 930-03/96-01-174 cijepana predmetna nekretnina 2140 u čest. zem. 2140/1/2/3, te je istog dana pod brojem Z-2358/04 na temelju darovnog ugovora ovjerenog kod javnog bilježnika E. Š. pod brojem Ov-1591/96 od 18. listopada 1996. godine uknjiženo pravo vlasništva na tužitelja za 2/4 dijela,

- da je D. T. pred Općinskim sudom u Pagu pod brojem P-21/98 u ulozi tužiteljice protiv ovdje tuženika bila pokrenula parnični postupak radi izdavanja brisanog očitovanja, koje očitovanje joj je izvan spora tuženik izdao dana 20. rujna 2004. godine, pa je taj spor okončan povlačenjem tužbe,

- da je D. T. u ulozi tužiteljice dana 6. svibnja 2005. godine protiv ovdje tuženika podnijela tužbu tražeći naknadu štete u iznosu od 24.584.002,80 kuna tvrdeći da je pretrpjela štetu time što nije mogla raspolagati nekretninom opterećenom hipotekom, a sve izraženo procjenom glavnice vrijednosti nekretnine i obračunate kamate, koji postupak je također završio povlačenjem tužbe,

- da tužitelj nije bio vlasnik nekretnine kada je tražio od tuženika brisanje založnog prava.

Gornja utvrđena prvostupanjskog suda svoj osnov imaju u sadržaju dokaza provedenih u postupku, koje dokaze je prvostupanjski sud ispravno cijenio kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev cijeneći da kada je tražio od tuženika brisanje založnog prava, tužitelj nije bio vlasnik predmetne nekretnine, čime nije mogao ni raspolagati istom, pa slijedom toga ni trpjeti štetu u visini kamata koje bi ostvario da je kupovninu položio na banku u razdoblju od 30. lipnja 2003. godine pa do 20. rujna 2004. godine.

Nije u pravu tužitelj kada smatra da je vlasništvo sporne nekretnine stekao upisom u katastar. Katastar nije takva javna knjiga, upisom u koju bi se moglo steći vlasništvo na nekretninama, jer ne vodi evidenciju o vlasnicima, već služi za vođenje drugih podataka kako to proizlazi iz odredaba Zakona o geodetskoj izmjeri i katastru zemljišta ("Narodne novine" broj 16/74, 10/78 i 47/89), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog darovnog ugovora i upisa tužitelja kao posjednika sporne nekretnine.

Iz odredbe članka 3. navedenog Zakona proizlazi da je katastar zemljišta evidencija o zemljištu namijenjenom gospodarskim, pravnim, upravnim, poreznim, statističkim i drugim potrebama organa, organizacije udruženog rada i drugih organizacija i građana, dok iz odredbe članka 32. istog Zakona proizlazi da katastar zemljišta sadrži podataka o zemljištu, između ostalog, i u pogledu korisnika.

Međutim, u slučaju nepostojanja zemljišnih knjiga ne može se upis korisnika u katastar smatrati dostatnim za stjecanje vlasništva na nekretninama.

Prema odredbi članka 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91), kao i odredbama članka 119. i 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje: ZV) pravo vlasništva nekretnine pravnim poslom stječe se upisom u zemljišne knjige, te valjani pravni posao je tek pravni osnov za stjecanja prava vlasništva.

Utoliko je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj samim zaključenjem darovnog ugovora nije stekao pravo vlasništva odnosno suvlasništva na predmetnoj nekretnini budući se pravo vlasništva na darovanim nekretninama stječe tek upisom u zemljišnu knjigu prema za ovaj spor mjerodavnim odredbama. Upis prava vlasništva tužitelja u javnu (zemljišnu) knjigu izvršen je tek u listopadu 2004. godine odnosno nakon što je već izdata brisovnica D. T. od strane tuženika.

Prema tome, tužitelju je u sporno vrijeme nedostajao zakonom predviđeni način stjecanja (modus), odnosno upis u javnu knjigu, a na drugi osnov stjecanja vlasništva tužitelj ni ne upućuje.

Stoga tužitelj kao nevlasnik u utuženom razdoblju nije bio ovlašten stvar niti otuđiti niti opteretiti.

Naime, člankom 30. ZV-a definiran je sadržaj prava vlasništva, a i vlasnička ovlaštenja. Po toj odredbi pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja, te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima. U granicama iz stavka 1. spomenutog članka vlasnik ima, među ostalim, pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari. Dakle, tom zakonskom odredbom je propisan sadržaj i vrsta vlasničkih prava, pa tako i pravo raspolaganja. Pravo raspolaganja podrazumijeva pravo da se stvar otuđi, daje u najam ili zakup i sl.

Obzirom da tužitelju predmetna nekretnina u sporno vrijeme nije bila prenijeta u vlasništvo to je isti nije mogao niti smio otuđiti bilo kojim pravnim poslom, pa time ni steći kupovninu koja bi onda mogla biti stavljena na štednju.

Utoliko tuženik nije ni bio dužan tužitelju izdati zemljišnoknjižno očitovanje kojim bezuvjetno dopušta brisanje založnog prava, jer u trenutku kada je to očitovanje zahtijevao, tužitelj nije bio zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine na kojoj je upisano pravo zaloga, a brisanje založnog prava ovlašten je zahtijevati samo vlasnik (ili nositelj nekog drugog prava na nekretnini).

Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev prihvaćajući kao osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

Naime, prema odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO), a kojeg je primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08) propisano je da tko drugome uzrokuje štetu, dužan ju je nadoknaditi, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Šteta se nadoknađuje onome kome je nastala. Oštećeni u parnici mora dokazati da mu je nastala šteta, a šteta je prema odredbi članka 155. ZOO-a umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha.

Dakle, popravak štete može tražiti samo ovlaštena osoba, odnosno osoba kojoj je šteta nastala.

U konkretnom slučaju šteta je eventualno mogla nastati samo osobi koja je bila vlasnik predmetne nekretnine, a to nije bio tužitelj budući je vlasništvo predmetne nekretnine stekao tek nakon utuženog razdoblja, pa je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje, koje žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju, ispravno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev (članak 154. stavak 1. ZOO-a).

Odluka o troškovima postupka temelji se na ispravno izvršenom obračunu u primjeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Splitu 17. studenog 2011.

Predsjednica vijeća:

Dragica Samardžić, v. r.