Gzz-222/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-222/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza, kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz K., B. koga zastupa punomoćnik M. M., odvjetnica iz T., protiv tuženika Republike Hrvatske – Ministarstva, koga je zastupalo Državno pravobraniteljstvu Republike Hrvatske, radi isplate razlike plaće, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske

od

06. lipnja

2001.

godine

broj

G-DO-648/01 protiv pravomoćne presude Općinskog suda u Kninu od 12. prosinca 2000. godine broj P-8/00, u sjednici održanoj dana 13. veljače 2002. godine,

p r e s u d i o je:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti se odbija kao neosnovan.

Odbija se zahtjev tužitelja u pogledu naknade troškova odgovora na zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Obrazloženje

Pravomoćnom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici, da tužitelju na ime razlike plaće isplati za razdoblje od 10. siječnja 1997. godine do 10. prosinca 1999. godine iznos od 21.036,04 kn sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pobliže označenim u izreci te presude. Ujedno je tuženica obvezana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.355,40 kn.

Protiv navedene pravomoćne presude državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka označene u čl. 354. st. 1. u svezi čl. 12. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u daljnjem tekstu ZPP), kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 5. st. 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti (“Narodne novine” br. 74/94, 86/94, 7/95 i dr. – u daljnjem tekstu: ZDSN) s prijedlogom, da se ukine pobijana presuda i predmet vrati općinskom sudu na ponovno suđenje i donošenje nove na zakonu osnovane odluke.

Tužitelj se očitovao na zahtjev za zaštitu zakonitosti te osporavajući osnovanost navoda iznesenih u zahtjevu predložio je, da se zahtjev za zaštitu zakonitosti odbije kao neosnovan, a tužitelju dosude troškovi odgovora na zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja koji je kao državni službenik raspoređen rješenjem tuženice na odgovarajuće radno mjesto policajca u Policijskoj postaji K., za isplatu razlike plaće u visini od 25% od plaće koja mu pripada i to temeljem čl. 19. Zakona o područjima posebne državne skrbi (“Narodne novine” br. 44/96, 124/97, 73/00 i dr. – u daljnjem tekstu: ZPPDS).

Niži sudovi su odlučili o tužbenom zahtjevu na način, da su o postojanju prava tužitelja na uvećanu plaću koja mu pripada prema odredbama citiranog Zakona riješili kao o prethodnom pitanju, jer nije bilo sporno, da posebnu odluku o tome tuženica nije donijela do zaključenja glavne rasprave u ovoj parnici.

U zahtjevu za zaštitu zakonitosti se ističe da u smislu čl. 5. st. 2. citiranog ZDSN pravo na uvećanu plaću predstavlja upravni akt koje donosi nadležno upravno tijelo i da sukladno tome, sud nije mogao raspravljati samo o tome da li tužitelju pripada pravo na uvećanu plaću te je stoga pogrešno primijenjen čl. 12. st. 1. ZPP, a to je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude, pa je tim osim pogrešne primjene čl. 5. st. 2. ZDSN počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 12. st. 1. ZPP. Naime, ističe se dalje u zahtjevu da ukoliko, odnosno rješenje upravnog tijela kojem je tužitelju priznato pravo na uvećanje plaće postoji, tek tad je sud mogao utvrđivati o tužbenom zahtjevu, ukoliko takvo rješenje ne postoji tada treba smatrati da za sada ne postoji valjani pravni osnov potraživanja tužitelja.

Ovaj Vrhovni sud smatra, da izraženo pravno shvaćanje nema uporišta u odgovarajućim odrebama ZPP.

Odredbom čl. 12. st. 1. i 2. ZPP propisano je, da kad odluka suda ovisi o rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim zakonom nije drugačije određeno, a odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

Dakle, o takvom pitanju koje se svodi na ocjenu, da li neko pravo tužitelju pripada temeljem samog zakona (čl. 19. ZPPDS) kada nadležno tijelo o njemu nije odlučilo nema zapreke da o tom kao o prethodnom pitanju odluči sud kako je i postupio u ovom slučaju.

Prema tome, ovaj Vrhovni sud nalazi da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 12. st. 1. ZPP, na koji se upire u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, niti je povrijeđena je odredba čl. 5. st. 2. ZDSN.

Kako, dakle, nisu ostvareni razlozi navedeni u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, a sud je pri odlučivanju o zahtjevu za zaštitu zakonitostu dužan se ograničiti samo na ispitivanje povreda koje državni odvjetnik ističe u svome zahtjevu (čl. 408. st. 1. ZPP), to je u smislu čl. 408.s t. 2. ZPP u svezi s čl. 393. ZPP, valjalo zahtjev za zaštitu zakonitosti odbiti kao neosnovan.

Zahtjev tužitelja glede naknade troškova odgovora na zahtjev za zaštitu zakonitosti odbijen je kao neosnovan, jer je ovaj Vrhovni sud ocijenio, da taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP u svezi čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 13. veljače 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v.r.