Rev-886/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 886/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. B. iz P., koga zastupa S. O., odvjetnik u P., protiv tuženika A. d.d. P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 8. prosinca 1997. godine br. Gž-1178/97-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli od 24. lipnja 1997. godine br. P-1213/95-15, u sjednici održanoj dana 15. rujna 1998. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom koja je potvrđena pobijanom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu tuženik isplati iznos od 7.800,00 kn sa odgovarajućom kamatom i parničnim troškom, dok je rješenjem odbačen zahtjev tužitelja za poništenje odluke tuženika od 26. travnja 1995. godine u dijelu kojim nije prihvaćen.

Protiv pravomoćne odluke suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj iz svih razloga predviđenih u zakonu s prijedlogom da se revizija prihvati, odluke sudova ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno niti se o izjavljenoj reviziji nadležni državni odvjetnik izjasnio.

Revizija nije osnovana.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj kao djelatnik tuženika do 1. siječnja 1991. godine radio na poslovima stolara kada je odlukom tuženika raspoređen na poslove održavanja travnatih terena koje je i obavljao sve do 1. siječnja 1995. godine kada je i umirovljen.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike u plaći za vrijeme od 1. 1. 1991. do 1. 1. 1995. godine koja bi mu po njegovom mišljenju pripadala, da je bio raspoređen prema svojoj radnoj kvalifikaciji.

Nižestupanjski sudovi su i po mišljenju ovog revizijskog suda uz pravilnu primjenu propisa materijalnog prava osnovano zahtjev tužbe odbili. Naime, kraj nesporne činjenice da je tužitelj odlukom tuženika od 1. siječnja 1991. godine raspoređen na drugo radno mjesto i da je istom odlukom tuženika utvrđena i plaća tužitelja za to radno mjesto, koja prema utvrđenjima sudova (nalaz vještaka) nije bila manja od plaće za radno mjesto stolara i kad tužitelj protiv tih odluka koje su postale pravomoćne i konačne prethodno nije zatražio zaštitu prava pred nadležnim tijelom u poduzeću (čl. 83. st. 2. ZOPRO), tada nije bilo ni uvjeta za mogućnost traženja sudske zaštite. Dosljedno tome ponovljeni prigovori tužitelja u reviziji, koje je tužitelj mogao istaći samo protiv odluke tuženika kojom je bio raspoređen na druge poslove i radne zadatke (raspored na drugo radno mjesto prema kvalifikciji i prigovorne mogućnosti donošenja takove odluke prema invalidu rada), nemaju utjecaja na zakonitost i pravilnost donesenih odluka u ovom sporu.

S obzirom na istaknute razloge i kraj nepostojanja povreda postupovnog i materijalnog prava na koje povrede revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (č. 386. ZPP), reviziju tužitelja trebalo je odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 15. rujna 1998. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.