Rev-3318/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3318/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića, kao predsjednika vijeća, te Vjere Delić, Katarine Buljan, Marijana Ramušćaka i Gordane Matasić-Špoljarić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Ć. iz O., zastupanog po B. P. iz SSSH – Povjereništvo O., protiv tužene M. d.d. O., radi novčanog potraživanja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude tužitelja Županijskog suda u Osijeku od 29. siječnja 1999. godine br. Gž-151/99, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 08. rujna 1998. br. Pr-407/98, u sjednici vijeća održanoj 14. studenog 2001. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Osijeku 08. rujna 1998. br. Pr-407/98 odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja D.Ć. da mu tužena M. d.d. O. isplati na ime otpremnine iznos od 6.321,82 kn, kao i zakonsku zateznu kamatu na taj iznos od 01. travnja 1997. do isplate.

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku od 29. siječnja 1999. godine br. Gž-151/99 navedena presuda je potvrđena.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je uložio reviziju iz svih revizijskih razloga. Predlaže da revizijski sud ukine nižestupanjske presude i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili iste preinači i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj posebno ne obrazlaže.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj nalazi u neprihvaćanju nižestupanjskih sudova jasne i kogentne norme čl. 118. st. 2. Zakona o radu, koja se ne može

mijenjati sporazumima ili izjavama stranaka, pogotovo kad u času potpisivanja sporazuma, kojim prihvaća isplatu otpremnine u iznosu od 4.000,00 kn, tužitelj nije znao kojeg dijela otpremnine se odriče.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe članka 390. stavka 1. ZPP-a dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Tužena je podnijela odgovor na reviziju u kojem ističe da je u trenutku zaključenja izvansudske nagodbe tužitelj znao za visinu otpremnine prilikom potpisivanja izvansudske nagodbe i uručenja odluke o otkazu ugovora o radu, te predlaže da revizija tužitelja bude odbijena.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99), na kojeg sud primjenom odredbe čl. 386. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, nije ostvaren.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrđeno da je temeljem Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu radni odnos tužitelja prestao 14. ožujka 1997., te da su stranke sklopile izvansudsku nagodbu kojom se tuženik obvezuje na ime otpremnine isplatiti tužitelju iznos od 4.000,00 kn prilikom prestanka radnog odnosa. Odluka o otkazu radnog odnosa datirana je s 14. ožujom 1997., a iz iskaza tužitelja proizlazi da je primitak odluke o prestanku radnog odnosa i izvansudsku nagodbu, kojom prihvaća isplatu otpremnine u iznosu od 4.000,00 kn, potpisao istovremeno. Tužitelj se nije odrekao prava na otpremninu, već je u skladu s teškim financijskim stanjem društva otpustio tuženiku dio potraživanja koji prelazi iznos od 4.000,00 kn. Da je tuženikova odluka bila u skladu sa stvarnim mogućnostima tuženika i realnim očekivanjima tužitelja proizlazi iz iskaza koji je dao kao stranka u svrhu dokazivanja, da plaću nisu primali mjesecima, a kad bi je dobili obično je bila u robi. Tužitelj je mogao slobodno raspolagati iznosom otpremnine u trenutku prihvaćanja odluke o poslovno uvjetovanom otkazu, što je i učinio, zadovoljivši se isplatom otpremnine u iznosu od 4.000,00 kn, uz izričit uglavak da neće pokretati sudski spor niti u pogledu otkaza ugovora o radu, niti u pogledu otpremnine, pa upravo iz takve formulacije proizlazi da je istovremeno s potpisivanjem izvansudske nagodbe primio i odluku o prestanku radnog odnosa.

Sklapanjem izvansudske nagodbe u trenutku uručenja odluke o prestanku radnog odnosa, kojom tužitelj pristaje na isplatu otpremnine u određenom iznosu, koji je manji nego što bi mu pripadao, a tuženik se obvezuje taj iznos isplatiti, stranke nisu postupile suprotno odredbi čl. 118. Zakona o radu (“Narodne novine” br. 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01), jer se tužitelj nije odrekao prava na otpremninu, već je samo izjavio da neće tražiti, pa ni sudskim putem ostvarivati ispunjenje svojeg već stečenog potraživanja (čl. 344. st. 1. Zakona o

obveznim odnosima). Iz tih su razloga nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili tužbeni zahtjev tužitelja.

Valjalo je stoga primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

U Zagrebu, 14. studenog 2001.

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v. r.