I Kž-145/2015-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 145/2015-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća, Dražena Tripala i Ratka Šćekića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. B. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 37. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama optuženog D. B., optuženog F. K. i optuženog Ž. M. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 4. prosinca 2014. broj K-59/2012- 89, u sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2019.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e :

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog F. K., ukida se pobijana presuda u odluci o troškovima postupka u odnosu na tog optuženika te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. U povodu žalbi optuženika D. B., F. K. i Ž. M., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se, na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. i članka 560. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.), utvrđuje da:

- novčani iznos od 2.391,59 kn (dvijetisućetristodevedesetjednu kunu i pedesetdevet lipa) predstavlja imovinsku korist koju je optuženi F. K. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 1. u vezi s člankom 38. KZ/11. te da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže optuženom F. K. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 2.391,59 kn (dvijetisućetristodevedesetjednu kunu i pedesetdevet lipa) u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude,

- novčani iznos od 304,73 kn (tristočetiri kune i sedamdesettri lipe) predstavlja imovinsku korist koju je optuženi Ž. M. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 1. u vezi s člankom 38. KZ/11. te da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa se

I Kž 145/2015-7

nalaže optuženom Ž. M. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 304,73 kn (tristočetiri kune i sedamdesettri lipe) u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

III. Odbijaju se kao neosnovane žalbe D. B. i Ž. M. te u ostalom dijelu žalba optuženog F. K. te se u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku, optuženi D. B., proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo poticanja na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi članka 37. KZ/11. opisano pod točkom 1. izreke pa je na temelju tih zakonskih odredbi osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, optuženi F. K. proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 1. u vezi s člankom 38. KZ/11. opisano pod točkom 2. izreke i na temelju tih zakonskih odredbi osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci pa mu je, na temelju članka 55. stavka 1. KZ/11., izrečena kazna zatvora zamijenjena radom za opće dobro u trajanju od 600 (šesto) sati rada, a optuženi Ž. M. proglašen je krivim zbog kaznenog djela pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 1. u vezi s člankom 38. KZ/11. opisanog pod točkom 3. izreke pa je na temelju tih zakonskih odredbi osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a na temelju članka 55. stavka 1. KZ/11., izrečena kazna zatvora zamijenjena je radom za opće dobro u trajanju od 360 (tristošezdeset) sati rada.

Na temelju članka 55. stavka 7. KZ/11. određeno je da će sud, ako optuženi F. K. i optuženi Ž. M. ne izvrše u cijelosti ili djelomično rad za opće dobro, istekom određenog im roka, donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora u trajanju razmjernom neizvršenom radu za opće dobro.

Na temelju članka 158. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje: ZKP/08.) optuženi D. B. dužan je na ime imovinskopravnog zahtjeva oštećenom „V.“ d.o.o. O. solidarno isplatiti 782.442,99 kn. Na temelju članka 77. KZ/11. u vezi s člankom 4. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 145/10. - dalje: ZPOIK) utvrđeno je pod I. da novčani iznos od 2.391,59 kn predstavlja imovinsku korist koju je optuženi F. K. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 1. u vezi s člankom 38. KZ/11. iz točke 2. izreke i da je novčani iznos od 2.391,59 kn imovina Republike Hrvatske te je tom optuženiku naloženo da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 2.391,59 kn u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, a pod II. utvrđeno je da novčani iznos od 304,73 kn predstavlja imovinsku korist koju je optuženi Ž. M. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 1. u vezi s člankom 38. KZ/11. iz točke 3. izreke i da je novčani iznos od 304,73 kn imovina Republike Hrvatske pa je tom optuženiku naloženo da Republici Hrvatskoj isplati novčani

I Kž 145/2015-7

iznos od 304,73 kn u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. optuženi D. B. dužan je platiti troškove kaznenog postupka u iznosu od 20.550,00 kn i 500,00 kn sudskog paušala, optuženi F. K. troškove kaznenog postupka u iznosu od 11.500,00 kn i 500,00 kn na ime sudskog paušala, a optuženi Ž. M. troškove kaznenog postupka u iznosu od 2.774,00 kn i 500,00 kn sudskog paušala.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženi D. B. po branitelju, odvjetniku R. I., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i stavaka 2. i 3. ZKP/08., pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. stavaka 1. i 2. ZKP/08. te zbog odluke o kazni iz članka 471. stavka 1. ZKP/08., s prijedlogom da se ukine pobijana presuda i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženi F. K. po branitelju, odvjetniku A. F., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i stavaka 2. i 3. ZKP/08., pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. stavaka 1. i 2. ZKP/08. te odluke o kazni iz članka 471. stavka 1. ZKP/08., s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi optužbe ili da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, ali sada pred potpuno izmijenjeno vijeće, a zatražena je i obavijest o sjednici vijeća.

Žalbu protiv navedene presude podnio je i optuženi Ž. M. po braniteljici, odvjetnici Ž. K.-T., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, „posebnim obvezama, zaštitnom nadzoru, oduzimanju imovinske koristi, oduzimanju predmeta, imovinskopravnom zahtjevu te javnom objavljivanju presude‟, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti na način da se optuženika oslobodi optužbe ili da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na „ponovni postupak‟.

Državni odvjetnik odgovorio je na žalbe optuženika D. B., F. K. i Ž. M., s prijedlogom da se žalbe tih optuženika odbiju kao neosnovane i potvrdi prvostupanjska presuda.

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjednica vijeća održana je u odsutnosti o sjednici uredno obaviještenih zamjenika glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, optuženog F. K. i njegovog branitelja, odvjetnika A. F., u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.-17), a koji zakon se sada primjenjuje.

Žalba optuženog F. K. je djelomično osnovana, dok žalbe optuženika D. B. i Ž. M. nisu osnovane.

I Kž 145/2015-7

Optuženi D. B. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17 parafrazirajući zakonski tekst te zakonske odredbe. Međutim, u žalbi taj optuženik samo obrazlaže da je konstatacija prvostupanjskog suda kada navodi da „optužbom nije obuhvaćeno razdoblje od 1. siječnja 2008. do 2. studenog 2009.‟ u dijelu u kojem je odbijen njegov prijedlog za dopunu knjigovodstvenog vještačenja nerazumljiva, pa je i obrazloženje pobijane presude proturječno činjeničnom opisu kaznenog djela stavljenog mu na teret pod točkom 1. izreke te presude.

Točno je da je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog tog optuženika za dopunom knjigovodstvenog vještačenja za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 2. studenog 2009. kao nevažan, navodeći da navedeno razdoblje nije obuhvaćeno optužbom. Naime, u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud navodi da je u razdoblju od 1. siječnja 2008. do 30. travnja 2011. koje se inkriminira optuženom D. B. izdan i velik broj računa na iznose kojima je terećen V.-O. d.o.o. tijekom 2008. i 2009. za koje se ne može utvrditi koji su konkretno prodavači na benzinskoj postaji izdali te račune. Stoga je i u činjeničnom opisu pod točkom I. pobijane presude, osim navođenja konkretnih podataka o prodavačima na benzinskim postajama za koje se točno zna da su izdali fiktivne račune, navedeno da se radi i o drugim točno neutvrđenim prodavačima, na koji je način obuhvaćeno cijelo inkriminirano razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. travnja 2011., koje na taj način uključuje i razdoblje u odnosu na koje se odnosi prijedlog za dopunu knjigovodstvenog vještačenja tog optuženika.

Nadalje, iz izreke pobijane presude kao i njezinog obrazloženja jasno proizlazi da se razdoblje od 1. siječnja 2008. do 2. studenog 2009. ne inkriminira konkretnim prodavačima pod točkom 2. i 3. izreke pobijane presude, a to su optuženi F. K. i optuženi Ž. M. Zbog toga obrazloženje prvostupanjskog suda da „optužbom nije obuhvaćeno razdoblje‟ predloženo u dopuni knjigovodstvenog vještačenja nije nerazumljivo da se pobijana presuda ne bi mogla ispitati jer se to razdoblje doista ne odnosi na te optuženike. Prvostupanjski je sud obrazložio zbog čega smatra da su ti optuženici počinili kaznena djela stavljena im na teret u razdoblju koje nije obuhvaćeno prijedlogom za dopunu knjigovodstvenog vještačenja, a koje se odnosi upravo na njih te ih je na taj način doveo u vezu s razdobljem u kojem su oni izdavali fiktivne račune, pa je jasno da optužnicom to razdoblje njima nije stavljeno na teret. Zbog toga obrazloženje pobijane presude nije protivno niti činjeničnom opisu kaznenog djela pod točkom I. stavljenog na teret optuženom D. B. pa nije ostvarena citirana postupovna povreda kaznenog postupka na koju taj optuženik upire u žalbi.

U žalbi optuženog F. K. ističe se da se razlozi o odlučnim činjenicama temelje jedino i isključivo na zaključcima knjigovodstvenog vještaka kojim je obuhvaćeno razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. travnja 2011., dok se tom optuženiku stavlja na teret razdoblje od 2. veljače 2010. do 9. travnja 2011., pa da su ti zaključci prvostupanjskog suda djelomično nerazumljivi i proturječni postojećoj materijalnoj dokumentaciji, a osobito internom pisanom izvješću V.-O. d.o.o. kojim se utvrđuje iznos štete, čime upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17.

Protivno tim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud obrazložio zašto smatra da je upravo taj optuženik u razdoblju od 2. veljače 2010. do 9. travnja 2011. izdao 46 fiktivnih računa na benzinskoj postaji u D. na ukupan iznos od 23.915,99 kuna, u kojim računima je neistinito bilo navedeno da je prodao V.-O. d.o.o. ukupno 2.937,93 litre goriva, a ti razlozi nisu nerazumljivi ni proturječni utvrđenjima koja proizlaze, kako iz knjigovodstvenog

I Kž 145/2015-7

vještačenja, tako i izvješća V.-O. d.o.o. o utvrđenoj šteti. Osim toga, iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da se tom optuženiku stavlja na teret samo razdoblje od 2. veljače 2010. do 9. travnja 2011., neovisno što je knjigovodstvenim vještačenjem obuhvaćeno šire razdoblje. Prema tome, razlozi koje prvostupanjski sud navodi u pobijanoj presudi u odnosu na tog optuženika ni na koji način nisu protivni činjenicama utvrđenim knjigovodstvenim vještačenjem, odnosno materijalnim dokazima u spisu, pa nije počinjena citirana bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

Iz žalbe optuženog Ž. M. proizlazi da pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17 jer da je izreka proturječna provedenim dokazima i da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i u znatnoj mjeri proturječni. Obrazlažući te žalbene oblike iz citiranog članka optuženik navodi da prvostupanjski sud nije kritički ocijenio dokaze te je pogrešno zaključio o njegovoj kaznenoj odgovornosti, pri čemu nije utvrdio ni njegovu namjeru na počinjenje kaznenog djela stavljenog mu na teret niti je pravilno ocijenio njegovu obranu. Budući da su tako obrazloženi prigovori ustvari činjeničnog karaktera, bit će ocijenjeni u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženi D. B. pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-17 jer je u tijeku prvostupanjskog postupka pročitana izjava svjedoka Z. D. od 4. svibnja 2011. koju optuženik smatra iznuđenim i nezakonitim dokazom, pojašnjavajući kako se u konkretnoj situaciji nije radilo o slobodnom izjašnjavanju tog svjedoka, već o ispitivanju sličnom policijskom zastrašivanju u pravnoj službi V.-O. d.o.o. uz prijetnju otkazom pa smatra da se ta izjava nije smjela niti koristiti u ovom postupku.

Nije u pravu optuženi D. B. kada navodi da je izjava svjedoka Z. D. koju je 4. svibnja 2011. dao u pravnoj službi V.-O. d.o.o. nezakonit dokaz. Iz iskaza svjedoka Z. L. i svjedokinje B. G. koja je tu izjavu sastavljala po diktatu svjedoka Z. D. proizlazi da ju je on dao dobrovoljno i to u situaciji kada su otkrivene nepravilnosti u njegovom radu, odnosno kada je pronađen niz fiktivnih slipova odnosno računa u njegovom posjedu. Svjedok Z. D. je navedenu izjavu diktirao svjedokinji B. G., odgovarajući pri tome i na postavljena pitanja kako bi razjasnio svoje nezakonito postupanje, a na kraju ju je i vlastoručno potpisao. Pored toga, taj svjedok je dajući svoj iskaz u ovom kaznenom postupku ponovio sadržaj te izjave, pojašnjavajući doduše da je bio prisiljen dati tu izjavu, ali potvrđuje da je sve što je navedeno u toj izjavi istinito. Prema tome, kako nema baš nikakvih okolnosti koje bi ukazivale da je takva izjava iznuđena, nema govora da se radi o nezakonitim dokazima, a prvostupanjski je sud pravilno postupio kada ju je pročitao kao kontrolni dokaz. Naime, odredbom članka 10. stavka 2. ZKP/08.-17 taksativno su navedeni dokazi koji se smatraju nezakonitim. To znači da se mora raditi o dokazima koji su pribavljeni kršenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom propisane zabrane mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja (članak 10. stavak 2. točka 2. ZKP/08.-17) ili koji su pribavljeni povredom Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane, prava na ugled i čast, te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života, osim u slučaju iz stavka 3. ovog članka (članak 10. stavak 2. točka 2. - 17.) ili koji su pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka i koji su izričito predviđeni ovim Zakonom (članak 10. stavak 2. točka 3. ZKP/08.-17) ili dokazi za koje se saznalo iz nezakonitih dokaza (članak 10. stavak 2. točka 4. ZKP/08.). Dakle, da bi se radilo o nezakonitom dokazu mora biti ispunjen jedan od zakonskih uvjeta iz

I Kž 145/2015-7

članka 10. ZKP/08.-17 koji bi taj dokaz činili nezakonitim, a ovaj sud nije našao da bi to ovdje bio slučaj, a niti u žalbi istaknuti argumenti predstavljaju uvjet za nezakonitost dokaza. Osim toga, ne radi se niti u situaciji iz članka 86. stavka 3. ZKP/08.-17 kojom je propisano da se uz optužnicu ne dostavljaju obavijesti koje su u skladu s člankom 208. ovog Zakona dali građani, zapisnike iz članka 206.g stavka 4. ovog Zakona te izjave iz članka 205. stavka 7. ovog Zakona, na koju posredno smjera optuženikova žalba.

U žalbi optuženog F. K. ističe se da izvješće V.-O. d.o.o. kojim je utvrđena šteta tom oštećeniku u razdoblju od 1. siječnja 2008. do 30. travnja 2011. ne može biti dokaz u postupku. Naime, tvrtka V.-O. d.o.o. sastavila je u okviru interne revizijske kontrole izvješće kojim je utvrdila visinu štete koja je nastala izdavanjem fiktivnih računa na temelju I. kreditnih kartica, pa je ono kao takvo poslužilo kao pomoćno sredstvo za utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom kaznenom postupku. No, one odlučne činjenice koje se odnose na cjelokupno inkriminirano razdoblje, visinu štete počinjene V.-O. d.o.o., broj I. kreditnih kartica, registarske oznake vozila i sve druge bitne okolnosti utvrđene su rezultatima knjigovodstvenog vještačenja, na kojima je prvostupanjski sud, između ostalog, utemeljio pobijanu presudu. Stoga navedeni žalbeni navodi ne dovode u sumnju činjenicu da je prvostupanjski sud tijekom postupka pravilno postupio kada je pročitao navedeno izvješće te ga je koristio kao kontrolni dokaz.

Nadalje, optuženi D. B. navodi da je u ovom kaznenom postupku pročitana pravomoćna presuda na temelju sporazuma od 18. veljače 2014. broj K-7/2014. u čijem se činjeničnom opisu spominje ime tog optuženika, a optuženici osuđeni tom presudom su u ovom kaznenom postupku ispitani kao svjedoci pred istim predsjednikom vijeća. Time je, po mišljenju žalitelja, ispitivanje tih svjedoka nezakonito jer njihovi iskazi nisu cijenjeni kao vjerodostojni, a pravomoćna presuda na temelju sporazuma utjecala je i na donošenje pobijane osuđujuće presude u ovom kaznenom postupku. Smatra da je tako prvostupanjski sud bio pod dojmom donošenja nove, konkretno, ove pobijane presude. Optuženi F. K. tvrdi da je pobijanu presudu donio isti predsjednik vijeća koji je donio pravomoćnu presudu na temelju sporazuma u ovom postupku, a da je ta činjenica bitno utjecala na ocjenu dokaza ispitanih svjedoka u ovom postupku, zbog čega je očigledan utjecaj i dojam istog predsjednika vijeća u dva odvojena postupka, a to da je protivno odredbama ZKP/08.

Okolnost što je isti predsjednik vijeća sudjelovao, kako u donošenju presude na temelju sporazuma od 18. veljače 2014. broj K-7/2014., tako i u izricanju pobijane presude kojom su optuženi D. B. i F. K. proglašeni krivim i nepravomoćno osuđeni za počinjena kaznena djela, nije zapreka za obavljanje sudačke dužnosti istog predsjednika vijeća u cjelokupnom kaznenom postupku u kojem su svi optuženici na početku kaznenog postupka bili terećeni istom optužnicom, a koji je kazneni postupak u odnosu na samo neke od tih optuženika rezultirao donošenjem presude na temelju sporazuma. Nijednom odredbom ZKP/08. nije propisano da isti predsjednik vijeća ne bi mogao dovršiti kazneni postupak u odnosu na optuženike u odnosu na koje nije donesena presuda na temelju sporazuma.

Međutim, žalbeni razlozi obojice optuženika sada se očito koncentriraju na „očigledan utjecaj i dojam‟ istog predsjednika vijeća koji sudjeluje u kaznenom postupku u odnosu na njih, iako tijekom prvostupanjskog postupka nisu podnijeli zahtjev za izuzeće tog predsjednika vijeća, dok ni sada ne konkretiziraju u žalbi okolnosti koje bi dovodile u sumnju njegovu nepristranost. Osim toga, ne postoji niti jedan razlog iz članka 300. ZKP/08. zbog

I Kž 145/2015-7

kojeg se iskaz tih svjedoka ne bi mogao upotrijebiti kao dokaz u ovom postupku jer su svjedoci zakonito ispitani. Konačno, prvostupanjski je sud nakon analize dokaza izvedenih na raspravi i utvrđenja okolnosti koje iz tih dokaza proizlaze, kao potvrdu za svoja činjenična utvrđenja, ukazao i na sadržaj te presude na temelju sporazuma i takvo postupanje nije nezakonito, odnosno nije protivno odredbama ZKP/08.

Prema tome, pobijanom presudom nije ostvarena povreda iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-17, a niti povreda iz članka 468. stavka 3. ZKP/08.-17 kako su je optuženici pravno označili u uvodu svojih žalbi.

Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. te nije našao da bi bila počinjena neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije u pravu optuženi Ž. M. kada se žali zbog povrede kaznenog zakona, ali ne navodi o kojoj se povredi iz članka 469. ZKP/09. se radi, a proizlazi da i u tom dijelu prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Pobijajući pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda optuženi D. B. u žalbi ističe da je iskaz svjedoka Z. D. nelogičan i proturječan, pogotovo u dijelu u kojem opisuje koliko je novaca primio od tog optuženika kao i koje je sve radnje poduzimao vezano za I. kreditne kartice. Osim toga, upire i na to da su fiktivni računi pronađeni upravo kod Z. D. koji je ionako bio u financijskim problemima pa ga nije trebalo poticati na počinjenje kaznenog djela.

Protivnom tim žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio vjerodostojnim i logičnim iskaz svjedoka Z. D., administratora u V.-O. d.o.o., zaduženog za raspolaganje karticama za utrošak goriva za 30 službenih automobila koje je koristila ta tvrtka.

Naime, navedeni svjedok je opisao da je jednom prilikom optuženi D. B. od njega zatražio da mu preda I. kreditne kartice kojima se toči gorivo u službene automobile V., da mu je on u početku dao četiri, a kasnije desetak tih kartica, nakon čega mu je optuženi D. B. donosio račune za kupljeno gorivo, iako gorivo nije bilo točeno u ta vozila, a koje račune je on raspoređivao po vozilima tvrtke V.-O. d.o.o. Osim toga, naveo je da je takvo postupanje sa I. kreditnim karticama trajalo dvije do tri godine, za što je od optuženog D. B. kao protuuslugu mjesečno dobivao oko 2.000,00 kn. Pri tome je pojasnio kako je on nakon što je primio račune za plaćeno gorivo potrošnju goriva u svojim evidencijama „raspršivao‟ na druga vozila kako se ne bi vidjela povećana potrošnja goriva na tom vozilu na koje se odnosi kartica.

Njegov iskaz u cijelosti je potvrđen iskazom svjedoka Z. L. koji je tog svjedoka zatekao sa velikim brojem računa za koje je knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno da su fiktivni, kao i iskazom svjedokinje B. G., pravnice u pravnoj službi V.-O. d.o.o. kojoj je taj svjedok dao izjavu o svim nepravilnostima koje su se događale tijekom inkriminiranog razdoblja, a na koje je tog svjedoka potaknuo upravo optuženi D. B. Konačno, te činjenice

I Kž 145/2015-7

proizlaze i iz izjave koju je svjedok Z. D. dao u pravnoj službi, a koja u cijelosti potvrđuje iskaz tog svjedoka danog u ovom postupku.

Uz navedeno, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio i iskaze svjedokinje I. K. te G. P. koje su izvršile kontrolu pravilnosti korištenja I. kreditnih kartica, kojom je utvrđeno da sa ...

I. kreditnih kartica nisu bili zaduženi vozači V. (iako im je svjedok Z. D. trebao uručiti navedene kartice), a čijim neovlaštenim korištenjem je za V. nastupila šteta u iznosu od 594.032,65 kuna. U odnosu na sedam I. kreditnih kartica utvrđeno da je nastala šteta u iznosu od 188.964,44 kuna, a radi se o karticama kojima je plaćeno gorivo čija je potrošnja raspoređena na druga vozila V. Upravo iskazi tih svjedokinja potvrđeni su u cijelosti rezultatima knjigovodstvenog vještačenja kojim je utvrđeno u kojem je razdoblju, na koje iznose, s kojim I. kreditnim karticama i u kojem iznosu je nastala šteta za V.-O. d.o.o. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi da su iskazi tih svjedokinja proturječni i da su one počinile propust u radu, budući da nisu vršile dužni nadzor nad svjedokom Z. D.

Nije u pravu optuženi D. B. kada tvrdi da je u pobijanoj presudi ostalo nerazjašnjeno tko je izdao slipove – račune u razdoblju od 1. siječnja 2008. do 2. studenog 2009., kao i da se njega ne može povezati niti sa jednim slipom – računom.

Naime, rezultatima knjigovodstvenog vještačenja utvrđeno je da je u razdoblju od 1. siječnja 2008. do 30. travnja 2011. korištenjem 26 I. kreditnih kartica na benzinskim postajama I. d.d. društvo V.-O. d.o.o. terećeno za iznos od 782.442,99 kuna, pri čemu se radi o 19 I. kreditnih kartica za koje postoje izjave vozača V. da ih nisu primili i da nisu bili s njima zaduženi, te još sedam I. kreditnih kartica za koje postoje računi za gorivo čija je potrošnja raspoređivana na druga službena vozila V., a ne na ona na koja se odnose te kartice. Iz ovog vještačenja jasno proizlazi da su ti računi izdavani tijekom cijelog inkriminiranog razdoblja, pa tako i u razdoblju od 1. siječnja 2008. do 2. studenog 2011., time da se u navedenom razdoblju ne može konkretno utvrditi koji je točno prodavač na I. benzinskoj postaji izdao taj račun. Stoga je vještak u nalazu istaknuo samo one slučajeve u kojima je bilo potpuno izvjesno koji je točno prodavač na benzinskoj postaji izdao fiktivni račun, a to su slučajevi koji se odnose na razdoblje od kraja 2009., dok je u odnosu na razdoblje prije toga jasno naveo da se radi o računima koji su izdani upravo gore navedenim I. kreditnim karticama, ne dovodeći u vezu konkretnog prodavača na toj postaji. Prema tome, potpuno je neodlučno što se optuženi D. B. ne može povezati sa izdavanjem tih spornih računa, jer on te račune nije niti izdao, već ih je nakon što je potaknuo svjedoka Z. D. da mu preda I. kreditne kartice, predao prodavačima na benzinskim postajama.

S tim u vezi treba istaknuti, da su upravo svjedoci Z. K., koji je izričito iskazao kako mu je te sporne kartice donosio upravo optuženik, a posredno i svjedoci S. R., A. A., T. V., Z. B., T. C. te I. B., koji su svi iskazali da poznaju optuženog D. B., a što potvrđuju i podaci TK operatera o telefonskim kontaktima iz kojih proizlazi učestalost komunikacije tijekom inkriminiranog razdoblja, doveli u vezu optuženika s počinjenjem terećenog kaznenog djela, pa samim time i korištenjem navedenih spornih kartica.

Okolnost što je tijekom inkriminiranog razdoblja optuženi D. B. bio na bolovanjima te godišnjim odmorima, o čemu je i priložio podatke, ni na koji način ne dovode u sumnju zaključak da je on počinio kazneno djelo zbog kojeg je i proglašen krivim.

I Kž 145/2015-7

Naime, tom optuženiku se stavlja na teret da je potaknuo svjedoka Z. D. da mu preda I. kreditne kartice kojima je taj svjedok trebao zadužiti vozače V., nakon čega ih je optuženik odnosio većem broju prodavača na I. benzinskim postajama, koji su potom izdavali račune za gorivo, iako ga nisu prodali V., nakon čega je optuženik preuzimao te kartice te na tako protupravan način uzimao ostvarenu gotovinu i zadržao ju za sebe i svjedoka Z. D.

Prema tome, za takav modus operandi inkriminiran optuženiku koji nije vezan uz prisutnost na radnom mjestu nije odlučno je li on bio na bolovanju ili godišnjem odmoru. Jednako tako, potpuno je promašena žalbena tvrdnja da se optuženik nije znao služiti računalom pa da nije mogao počinio terećeno kazneno djelo, budući je sve inkriminirane radnje koje su bile vezane za likvidaciju računa, obavljao svjedok Z. D. kao administrator, a kojeg je nedvojbeno optužen D. B. potaknuo na činjenje tih radnji.

Konačno, bez značaja su žalbeni navodi optuženog D. B. da se inventurama na benzinskim postajama nije pokazao višak goriva, a što da bi onda upućivalo da nije ostvarena šteta V. Ono što žalitelj zanemaruje je činjenica da za modus operandi ovog kaznenog djela nije uopće odlučno je li nastao manjak ili višak goriva I. d.d., već neovlašteno korištenje I. kreditnih karticama čijom uporabom je nastala šteta V. tako što su prodavači na benzinskim postajama izdavali račune kojima su teretili V., iako gorivo uopće nije bilo prodano tom društvu.

Prema tome, zaključak prvostupanjskog suda o kaznenoj odgovornosti optuženog D. B. temelji se na personalnim i materijalnim dokazima, a prvostupanjski je sud, nakon analize tih dokaza izvedenih na raspravi i utvrđenja okolnosti koje iz tih dokaza proizlaze, kao potvrdu za svoja činjenična utvrđenja, ukazao i na sadržaj presude na temelju sporazuma toga suda od 18. veljače 2014. broj K-7/2014. Slijedom navedenog, žalbom optuženog D. B. nije dovedena u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, pa je žalbu tog optuženika podnesenu iz osnove u članku 470. ZKP/08. trebalo odbiti.

Optuženi F. K. u svojoj žalbi ističe da se njemu točkom 2. izreke pobijane presude stavlja na teret razdoblje i prije 2. veljače 2010., s obzirom da je knjigovodostvenim vještačenjem obuhvaćeno razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. travnja 2011. Osim toga, smatra da je tim vještačenjem utvrđen veći iznos nego što se njemu stavlja na teret. Izneseni žalbeni navodi ni na koji način ne dovode u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je optuženi F. K. kao šef na benzinskoj postaji D. neovlaštenim korištenjem izdao ... računa na ukupan iznos od 23.915,99 kuna, u kojima je neistinito bilo navedeno da je prodao gorivo društvu V., nakon čega je od gotovine iz blagajne za sebe zadržao 10%, a ostatak predavao optuženom D. B. Okolnost što je knjigovodstvenim vještačenjem obuhvaćeno šire razdoblje od onog koje se tereti ovom optuženiku ni na koji način se dovodi u sumnju da je upravo taj optuženik u razdoblju od 2. veljače 2010. do 9. travnja 2011. poduzeo inkriminirane radnje. Navedena činjenica proizlazi i iz evidencije točenja goriva kojom je potvrđena prisutnost upravo tog optuženika na radnom mjestu u inkriminiranom vremenu, kao i činjenica da je jedino on mogao izdati tih ... spornih računa, a što je pravilno prvostupanjski sud povezao sa primjenom nove verzije računa na benzinskim postajama na temelju koje prodavači mogu izdati račune isključivo sa matičnim brojem radnika i lozinkom koju jedino taj prodavač zna. Pri tome ovaj optuženik zanemaruje da je

I Kž 145/2015-7

državni odvjetnik ispustio iz činjeničnog opisa jedan račun izdan na benzinskoj postaji u ... pa se iz tog razloga i terećeni iznos umanjio tom optuženiku.

U odnosu na knjigovodstveno vještačenje optuženi F. K. tvrdi da se u tablicama zaduženja I. kreditnim karticama navodi da su vozači V. bili zaduženi tim karticama, a ne kako je to pogrešno utvrdio prvostupanjski sud da ti vozači nisu koristili sporne kartice. Upravo suprotno, iz tablice zaduženja koju je knjigovodstveni vještak precizno sačinio koja se temelji na izjavama vozača koje su dali pod materijalnom i kaznenom odgovornošću, jasno proizlazi da vozači V. nisu bili zaduženi tim karticama i da ih nisu koristili, iako su im navedene kartice trebale biti uručene, pa su takvi žalbeni navodi neosnovani.

Nije u pravu taj optuženik ni kada u žalbi tvrdi da se kazneno djelo zbog kojeg je proglašen krivim nije moglo počiniti na benzinskoj postaji na kojoj je on radio jer je ista bila povezana, odnosno umrežena. Te okolnosti su utvrđene iskazima svjedoka Z. B. i T. V., a prvostupanjski sud ih je s pravom prihvatio kao vjerodostojne i samim time logične, budući da su oni detaljno opisali modus operandi na takvim benzinskim postajama. Naime, iz tih iskaza proizlazi da su prodavači na povezanim benzinskim postajama (na kojima se prilikom točenja goriva na agregatu koji je povezan s računom odmah izda račun na taj iznos), nakon što je kupac koji je utočio gorivo za svoje vozilo platio gotovinom, ne tražeći izdavanje računa, provlačili I. kreditne kartice kojima su teretili V. te tako izdavali fiktivne računa. Stoga je jasno utvrđeno kako je takav modus operandi bio moguć, kako na nepovezanim, tako i na povezanim benzinskim postajama.

Optuženi F. K. neosnovano ističe da je prvostupanjski sud trebao pribaviti sve slipove kako bi se povezali s računima te tako utvrdilo koji račun je povezan sa točnom određenom registarskom oznakom vozila V. Specifikacija obračuna računa kojima I. d.d. tereti V.-O. d.o.o. jasno pokazuje koji su točno računi izdavani, kojim točno I. kreditnim karticama i u odnosu na koju su se registarsku oznaku vozila V. odnosili, a to je sve pravilno u knjigovodstvenom vještačenju utvrdio vještak, temeljeći svoje rezultate na opsežnoj poslovnoj dokumentaciji V.-O. d.o.o. i I. d.d.

Optuženi Ž. M. u svojoj žalbi tvrdi da prvostupanjski sud nije kritički ocijenio dokaze te da je pogrešno izveo zaključak o njegovoj kaznenoj odgovornosti. Osim toga, smatra da prvostupanjski sud nije utvrdio da je on postupao s namjerom, kao što nije pravilno analizirao i potom vrednovao njegovu obranu. Ponavlja u žalbi da je njegovu šifru imao pok. V. V. kao i da tijekom njegovog rada na benzinskoj postaji nisu pronađene nikakve nepravilnosti.

Protivno tim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio sve personalne i materijalne dokaze koji dovode u vezu ovog optuženika s počinjenjem kaznenog djela pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju, zbog čega s pravom nije prihvatio obranu tog optuženika da je sporne račune mogao izdati i njegov pok. šef V. V. Naime, iz knjigovodstvenog vještačenja jasno proizlazi da je upravo šest spornih računa u razdoblju od 1. veljače 2010. do 19. ožujka 2010. izdano I. kreditnim karticama koje optuženi D. B. nije predao vozačima V. koji su njima trebali biti zaduženi. Povezujući ta utvrđenja sa evidencijom točenja goriva za tog optuženika u inkriminiranom mu razdoblju koja upućuje da je taj optuženik bio sam u smjeni i da je jedini mogao izdati te račune i s činjenicom da je u to vrijeme bio na snazi sustav primjene nove verzije računa na benzinskim

I Kž 145/2015-7

postajama na temelju koje se izdaju računi isključivo sa matičnim brojem radnika i lozinkom koju jedino taj radnik zna, onda je opravdano zaključiti da je optuženi Ž. M. postupao na način kako mu je i stavljeno na teret, a da te račune nije izdao pok. V. V.

Osim toga, prema izvješću o kontroli vjerodostojnosti izdanih računa na benzinskoj postaji D. M. proizlazi da je taj optuženik izdao pet računa, iako nije bilo smanjenja zaliha goriva, a o tome je iskazivao i svjedok J. P., kriminalist u I. d.d., kada je utvrdio nepravilnosti vezane za potrošnju goriva na toj benzinskoj postaji.

S tim u vezi treba istaknuti da je knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno da je taj optuženik u inkriminiranom razdoblju izdao šest fiktivnih računa na ime V.-O. d.o.o., pri čemu uopće nije odlučno kome je to gorivo prodano. Zbog toga nisu osnovani žalbeni navodi tog optuženika da on ne poznaje optuženog D. B. kada je knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno da je svih šest računa na benzinskoj postaji D. M. izdao upravo I. kreditnim karticama koje nisu uručene vozačima, a koje svjedok Z. D. dao optuženom D. B. Ujedno, opisujući radnje koje je optuženi Ž. M., u nastojanju da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, poduzeo u razdoblju od 1. veljače 2010. do 19. ožujka 2010. prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je optuženik postupao s izravnom namjerom, dakle, svjestan da svojim radnjama pomaže pri ostvarenju bitnih obilježja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju te da hoće njegovo ostvarenje. Stoga nije u pravu optuženi Ž. M. ni kada tvrdi da prvostupanjski sud nije utvrdio njegovu namjeru na počinjenje kaznenog djela.

Nisu osnovani žalbeni navodi optuženog Ž. M. kada u žalbi ponavlja da je tijekom prvostupanjskog postupka trebalo ispitati svjedoka B. R. jer on ima saznanja o organizaciji rada na benzinskoj postaji na kojoj je optuženik radio. Te okolnosti nemaju nikakve važnosti kad se uzme u obzir da je svih šest fiktivnih računa izdao upravo taj optuženik, pa se utvrđivanje načina organizacije rada na benzinskoj postaji u D. M., pored činjenice da je nesporno da su na toj benzinskoj postaji radili samo optuženik i pok. V. V., ukazuje nepotrebnim.

Budući da je prvostupanjski sud, na temelju naprijed navedenih dokaza, otklonio svaku sumnju o tome da je optuženi Ž. M. koristeći I. kreditne kartice koje nisu bile predane vozačima V., izdao šest računa na ukupan iznos od 3.047,37 kuna, kojima je teretio V.-O. d.o.o., iako nije prodao gorivo tom društvu, nakon čega je od ostvarene gotovine zadržao za sebe 304,00 kune, a ostatak iznosa predao optuženom D. B., čime je oštetio i V., nema mjesta primjeni pravnog pravila in dubio pro reo propisanog člankom 3. stavkom 2. ZKP/08., kako to pogrešno optuženik ističe u žalbi.

Kraj takvog stanja stvari, nebitna je tvrdnja tog optuženika da nije logično da bi netko počinio kazneno djelo zbog kojeg je on proglašen krivim, jer se u konkretnom slučaju radilo o malom iznosu protupravne imovinske koristi, a da je on imao dobru plaću u inkriminirano vrijeme. Naime, radnjama pomaganja u kaznenom djelu za koje je proglašen krivim taj optuženik je omogućio ostvarenje štete V., jer je ostatak gotovine predavao optuženom D. B.

I Kž 145/2015-7

Zbog toga nisu osnovane žalbe ovih optuženika podnesene zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio.

Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni optuženi D. B. smatra izrečenu kaznu previsokom.

Optuženi F. K. u uvodu žalbe ističe da presudu pobija i zbog odluke o kazni, ali tu osnovu ne obrazlaže.

Optuženi Ž. M. smatra da mu je izrečena kazna neprimjerena.

Protivno žalbenim navodima optuženog D. B., ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti na strani tog optuženika koje, prema odredbi članka 47. stavka 1. KZ/11., utječu na izbor vrste i mjere kazne.

Naime, prvostupanjski je sud olakotnim cijenio činjenicu da se radi o neosuđivanoj osobi te sudioniku Domovinskog rata koji je odlikovan i Spomenicom Domovinskog rata, dok je otegotnim cijenio da je kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 37. KZ/11. za koje je optuženi D. B. proglašen krivim počinio s izravnom namjerom, da je tijekom duljeg inkriminiranog razdoblja iskazao pojačanu upornost u svom protupravnom postupanju, kao i visok stupanj povrede zaštićenog dobra koji se ogleda u iznosu štete prouzročene društvu V.- O. d.o.o. Imajući na umu navedene okolnosti na strani optuženog D. B., prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da je kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci primjerena počinjenom kaznenom djelu, ličnosti počinitelja te stupnju njegove krivnje i pogodna da ostvari svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. Stoga je upravo kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci pogodna izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i na sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

Nije osnovana niti žalba optuženog F. K. zbog odluke o kazni, jer je sud prvog stupnja optuženom F. K. pravilno olakotnim cijenio njegovu dosadašnju neosuđivanost te činjenicu da se radi o sudioniku Domovinskog rata odlikovanog Spomenicom Domovinskog rata, dok je pravilno otegotnim cijenio okolnost da je kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 38. KZ/11. počinio s izravnom namjerom, da je njegovim pomaganjem u počinjenju kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju omogućeno ostvarenje štete oštećeniku, a tom optuženiku ostvarenje imovinske koristi, pri čemu je iskazao i određenu upornost u činjenju tog kaznenog djela.

Stoga je ocjena ovog drugostupanjskog suda je i izrečena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci koja je zamijenjena radom za opće dobro primjerena jačini povrede zaštićenog dobra i pobudama iz kojih je djelo počinjeno te je prikladna za ostvarenje svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11., odnosno njome će se izraziti društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelje i druge građane da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja.

I Kž 145/2015-7

Nije u pravu optuženi Ž. M. kada tvrdi da mu je izrečena kaznenopravna sankcija neprimjerena, jer su po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrđene i ispravno ocijenjene sve okolnosti na strani tog optuženika koje, prema odredbi članka 47. stavka 1. KZ/11., utječu na izbor vrste i mjere kazne. Kao olakotnim je tom optuženiku cijenjeno da je dosada kazneno neosuđivan i da je bio pripadnik pričuvnog sastava Hrvatske vojske, dok je otegotnim cijenjeno da je kazneno djelo pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju počinjeno s izravnom namjerom, da je njegovim radnjama pomaganja došlo do teške povrede zaštićenog dobra koje se ogleda u visini štete ostvarene oštećeniku, a tom optuženiku do ostvarenja nižeg iznosa pribavljene imovinske koristi, kao i iskazana upornost u činjenju tog kaznenog djela.

Prema tome, izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci optuženom Ž. M., koja je zamijenjena radom za opće dobro, primjerena je jačini povrede zaštićenog dobra i pobudama iz kojih je djelo počinjeno te je prikladna za ostvarenje svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11.

Optuženi Ž. M. ističe da žalbu podnosi zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi, obrazlažući tu žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08. činjenicom da nije logično da bi riskirao svoj posao zbog tako niskog terećenog mu iznosa imovinske koristi, kojim prigovorima u biti pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, na što mu je prethodno odgovoreno u prethodnom dijelu ove presude.

Kraj pravilnog utvrđenja da je optuženi Ž. M. počinjenjem kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. u vezi s člankom 38. ZKP/08. ostvario imovinsku korist od 304,00 kune, osnovano je prvostupanjski sud odlučio o oduzimanju imovinske koristi u tom iznosu, s obzirom na to da članak 77. stavak 1. KZ/11. nalaže sudu da kod utvrđenja da je počinitelj protupravnom radnjom ostvario imovinsku korist, tu korist i oduzme.

Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu presudu po službenoj dužnosti u povodu podnesenih žalbi svih optuženika u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-17. te je našao da je u odluci o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom u odnosu na optuženog F. K. i optuženog Ž. M. primijenjen zakon koji se ne može primijeniti.

Naime, odluka prvostupanjskog suda kojom je utvrđeno da novčani iznos od 2.391,59 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi F. K. ostvario počinjenjem kaznenog djela i da postaje imovina Republike Hrvatske te naloženo optuženiku da navedeni iznos isplati Republici Hrvatskoj, donesena je pozivom na odredbe članka 4. ZPOIK-a koji je prestao važiti. Jednako tako, pozivom na tu odredbu donesena je odluka prvostupanjskog suda kojom je utvrđeno da novčani iznos od 304,00 kune predstavlja imovinsku korist koju je optuženi Ž. M. ostvario počinjenjem kaznenog djela i da postaje imovina Republike Hrvatske te naloženo optuženiku da navedeni iznos isplati Republici Hrvatskoj.

Međutim, od 27. srpnja 2017. kao dana stupanja na snagu Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem (dalje: ZPVZPOIK) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (oba objavljena u „Narodnim novinama“ broj 70/17.), oduzimanje imovinske koristi ostvarene

I Kž 145/2015-7

kaznenim djelom propisano je odredbama članaka 557. do 563. ZKP/08.-17. Kako je, dakle, prije pravomoćnosti pobijane presude izmijenjen zakon koji uređuje postupak oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, a člankom 2. ZPVZPOIK-a propisano je da će se postupci započeti po ZPOIK-u dovršiti po odredbama zakona kojim se uređuje kazneni postupak, trebalo je, u povodu žalbe svih optuženika, a po službenoj dužnosti, preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na oduzimanje imovinske koristi, i to na način da se, sada na temelju članka 560. stavka 1. i 2. ZKP/08.-17., utvrđuje da novčani iznos od 2.391,59 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi F. K. ostvario počinjenjem kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. u vezi sa člankom 38. KZ/11., da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske te naložiti optuženom F. K. da navedeni iznos uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, a novčani iznos od 304,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi Ž. M. ostvario počinjenjem kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. u vezi sa člankom 38. KZ/11., da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske te naložiti optuženom Ž. M. da navedeni iznos uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

Optuženi Ž. M. u uvodu žalbe kao žalbenu osnovu, uz odluku o kazni, između ostalog ističe i odluku o imovinskopravnom zahtjevu, međutim, u nastavku žalbe tu žalbenu osnovu ne obrazlaže pa Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pobijanu presudu u tom dijelu nije ispitivao, s obzirom da se ne radi o žalbenoj osnovi na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Slijedom svega navedenog, trebalo je u skladu s odredbom članka 482. i članka 486. stavka 1. ZKP/08., presuditi kao u točkama II. i III. izreke.

Žalba optuženog F. K. je osnovana u dijelu odluke o troškovima kaznenog postupka u odnosu na tog optuženika.

U pravu je optuženi F. K. da je prvostupanjski sud, u dijelu odluke o troškovima kaznenog postupka koji se odnose na njega, propustio dati razloge o odlučnim činjenicama, čime je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17.

Naime, iako prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude navodi da je optuženik dužan platiti troškove kaznenog postupka u iznosu od 11.500,00 kuna (u koje ulaze i troškovi knjigovodstvenog vještačenja te troškovi branitelja po službenoj dužnosti), optuženik u žalbi s pravom ukazuje da su izostali razlozi vezano za visinu troškova tog optuženika u odnosu na visinu nagrade branitelju po službenoj dužnosti prema Pravilniku o visini nagrade odvjetniku određenom za branitelja po službenoj dužnosti („Narodne novine“ broj 101/12.), a koja bi mu pripadala za pojedine radnje u postupku po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Paušalnim prihvaćanjem ispostavljenog troškovnika branitelja po službenoj dužnosti u ukupnom iznosu od 8.625,00 kuna, za kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora do pet godina, a bez navođenja i provjere pojedinih troškova nastalih prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, prvostupanjski je sud propustio dati razloge o odlučnim činjenicama pa se osnovanost i visina tako nastalih troškova, a time i obveza optuženika da ih plati u naznačenom iznosu, ne mogu s uspjehom ispitati. Osim toga, u tom

I Kž 145/2015-7

dijelu odluke o troškovima u odnosu na optuženog F. K. nije obrazloženo na temelju čega su obračunati troškovi vještačenja za koje je optuženiku naloženo da ih plati.

Stoga je, na temelju članka 483. ZKP/08.-17, pobijana presuda u dijelu odluke o troškovima u odnosu na optuženog F. K. ukinuta te predmet u tom dijelu upućen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

U ponovljenom postupku odlučivanja o troškovima kaznenog postupka prvostupanjski sud će, uvažavajući primjedbe na koje mu je ukazano ovom drugostupanjskog odlukom, potpuno i pravilno utvrditi sve za to odlučne okolnosti, nakon čega će donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku koju će i valjano obrazložiti.

Zagreb, 3. prosinca 2019.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Maja Ivanović Stilinović, v.r.

Žarko Dundović, v.r.