Rev-x-695/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 695/11-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja Z. M. iz K., Č., zastupanog po punomoćnicima T. T. i I. U., odvjetnicima iz Z., protiv tuženika H. W. I. G. d.d. iz Z., zastupanog po punomoćnici V. K., odvjetnici iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžn-246/10-2 od 22. veljače 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-6784/01-71 od 28. rujna 2009., na sjednici vijeća od 28. kolovoza 2012.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju na ime naknade štete 30.426,28 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka s zakonskim zateznim kamatama (stavak I. izreke), dok je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka od 8.308,20 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (stavak II. izreke).

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju „temeljem odredbe čl. 382. st. 2. točka 1. i 2. ZPP-a“ obzirom je o „po njemu postavljenim materijalnopravnim i procesnopravnim pitanjima potrebno zauzeti shvaćanje poradi jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana pred zakonom“. Prijedlog tužitelja je da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbama čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), koje odredbe u ovom slučaju treba primijeniti u smislu čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11), kada reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. tog članka - kojom je uređen institut redovne revizije, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelskoj ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi o njemu mogli imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitoga tumačenja određenih zakonskih odredaba,

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 4) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske ili Europskoga suda za ljudska prava - trebalo preispitati sudsku praksu.

Prema odredbi stavka 3. tog članka, u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Predmet spora je zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju na ime naknade štete 30.426,28 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Revident je naznačio da reviziju podnosi „temeljem odredbe čl. 382. st. 2. točka 1. i 2.

ZPP-a“ i postavio je pitanja:

- „mogu li sudovi primjenom čl. 178. st. 1. ZOO-a utvrđivati isključivu odgovornost tužitelja kao oštećenika, samo na temelju tvrdnje da isključiva odgovornost tuženika nije dokazana, dok okolnost da se tehničkim putem ne može utvrditi isključiva odgovornost štetnika, osiguranika tuženika, a notorno niti tužitelja, upravo upućuje primjenu odredbe čl. 178. st. 3. ZOO-a?“,

- da li sud može cijeniti iskaz stranke ili svjedoka dan u prekršajnom ili drugom postupku, kao dokaz odnosno cijeniti pri utvrđenju odlučnih činjenica, bez prethodne suglasnosti parničnih stranaka o korištenju istog kao dokaz?“,

- da li je sud prilikom donošenja odluke o troškovima postupka primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a dužan primijeniti odredbu čl. 155. ZPP-a“.

Međutim, time što je to u reviziji naznačeno nisu ispunjene pretpostavke za njezinu dopuštenost.

Naime, odredbe čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. ZPP-a, na kojima tužitelj temelji reviziju, predviđaju postojanje različite sudske prakse barem na dva ili više drugostupanjskih sudova, odnosno postojanje u osporenoj odluci shvaćanja koje nije podudarno s shvaćanjem drugog suda ili očekivanim shvaćanjem, a sve obzirom da bi tek tada revizijski sud mogao (što revident u reviziji traži) ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu, s time što predviđaju i da se u reviziji (kako je prethodno navedeno) izlože i razlozi zbog kojih se smatra da je upravo naznačeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana te shvaćanja iz već donesenih i konkretiziranih sudskih odluka koja bi trebalo ujednačavati jer su različita ili jer se različita („npr. zbog mogućnosti različitoga tumačenja određenih zakonskih odredaba“) očekuju.

U konkretnom slučaju podnesena revizija sadrži određena pitanja - ali sve i da se radi o pravnim pitanjima, i to (što je za izvanrednu reviziju bitno) važnim ne samo za konkretnu poziciju revidenta - već i za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, ne sadrži razloge u izloženom sadržaju, odnosno ne (u smislu odredaba čl. 382. st. 2. točka 1. i 2. ZPP-a, na kojima revident temelji reviziju) i naznaku shvaćanja iz već donesenih i konkretiziranih sudskih odluka dva ili više drugostupanjskih sudova (na koje tužitelj samo paušalno upućuje) koja bi trebalo ujednačavati jer su različita ili jer se takva očekuju.

Pritom valja imati na umu da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti donesene sudske odluke koje bi odgovarale shvaćanju revidenta ili kreirati sadržaj izvanredne revizije u navedenom smislu i spomenute razloge ili razloge zbog kojih bi „trebalo ujednačavati primjenu prava“ - postojanje kojih razloga izvanrednu reviziju iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a upravo i razlikuje od redovne revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se ti razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova i očekivanoj praksi - budući bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta.

Stoga, a obzirom da ne udovoljava pretpostavkama propisanim odredbama čl. 382. st.

2. i 3. ZPP-a za dopuštenost izvanredne revizije, odnosno budući da ono što revident ističe suštinski predstavlja samo revizijski razlog pogrešne primjene procesnog i materijalnog prava na konkretno utvrđeno činjenično stanje - a ne i razlog za izvanrednu reviziju, reviziju tužitelja valjalo je odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 2. ZPP-a).

U Zagrebu, 28. kolovoza 2012.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.