I Kž-425/2005-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 425/05-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Marijana Svedrovića i Ranka Marijana, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Gordane Korotaj, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. T. B. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 173 st. 2 KZ u vezi čl. 25 ZID KZ i dr., odlučujući o žalbama opt. T. B. i opt. M. M., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 16. veljače 2005. godine, broj K-13/04, u sjednici održanoj dana 14. srpnja 2005. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika,

p r e s u d i o je:

Odbijaju se žalbe opt. T. B. i opt. M. M. kao neosnovane i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, opt. T. B. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u toč. 1) izreke presude počinio produljeno kazneno djelo iz čl. 173 st. 2 KZ u vezi čl. 25 ZID KZ i čl. 61 KZ, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, pod toč. 2) izreke da je počinio produljeno kazneno djelo iz čl. 173 st. 5 KZ u vezi čl. 61 KZ, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, te da je na način opisan pod toč. 3) izreke presude počinio kaznena djela iz čl. 173 st. 1 KZ, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jednog mjeseca i iz čl. 173 st. 4 KZ, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, pa je za ta kaznena djela, i uz primjenu propisa za djela u stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 23. do 24. lipnja 2003. godine, dana 19. studenog 2003. godine, te od 13. listopada 2003. godine, pa nadalje.

Istom presudom, opt. M. M. proglašen je krivim da je djelom opisanim pod toč. 4) izreke presude počinio kazneno djelo iz čl. 173 st. 2 u vezi čl. 25 ZID KZ, za koje djelo je, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, a u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 23. do 24. lipnja 2003. godine.

I Kž 425/05-3

Temeljem čl. 173 st. 7 KZ, od opt. T. B. oduzeto je 4 komada tableta normabel od 10 mg u originalnom pakiranju, ostatak ručno rađene cigarete s mješavinom duhana i marihuane, težine 0,2 grama, 11 komada sjemenki biljke indijske konoplje, te sasušeni ostaci zelene biljne materije marihuane neto težine 0,2 grma, sve privremeno oduzeto po potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta od 10. studenog 2003. godine, dok je od opt. M. M. oduzeta 21 stabljika biljke indijske konoplje, privremeno oduzete po potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta od 23. lipnja 2003. godine.

Temeljem čl. 76 KZ prema oba optuženika primijenjena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti od opojnih droga, koja može trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora.

Po čl. 466 ZKP u vezi čl. 82 KZ od opt. T. B. oduzeta je imovinska korist ostvarena počinjenjem kaznenog djela iz toč. 1) izreke presude, u visini od 1.500,00 kuna.

Po čl. 122 st. 4 ZKP oba optuženika su u cijelosti oslobođeni dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbe su podnijeli oba optuženika, i to opt. T. B. po branitelju M. S., odvjetniku u V., iz svih žalbenih razloga, s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku, a opt. M. M., osobno i po branitelju K. H., odvjetniku u V. zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da mu se izrekne blaža sankcija.

Na žalbe nije podnesen odgovor.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, nakon razgledanja spisa, pismeno je predložio da se obje žalbe odbiju kao neosnovane, a pobijana presuda u cijelosti potvrdi.

Žalbe nisu osnovane.

Na žalbu opt. T. B. (osim zbog odluke o kaznenoj sankciji).

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka. Ističući ovu žalbenu osnovu, optuženik samo parafrazira zakonski tekst odredbe čl. 367 st. 1 toč. 11 ZKP, ali ne obrazlaže i ne navodi u čemu bi se konkretno sastojala ta bitna povreda odredaba kaznenog postupka, pa je ovaj sud ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 379 st. 1 toč. 1 ZKP i utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu postupovnu povredu na koju je ovaj sud dužan paziti po službenoj dužnosti.

Također nije u pravu žalitelj ni kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U okviru ove žalbene osnove, opt. T. B., pobija utvrđenja suda u odnosu na kazneno djelo pod toč. 1) izreke presude, pri čemu, u odnosu na toč. 1a) i 1c) izreke ističe da su svjedoci R. C. i R. R., na glavnoj raspravi, demantirali svoje prethodno dane iskaze u istrazi i naveli uvjerljive razloge zbog kojih su u istrazi pogrešno iskazivali, pa da je sud trebao pokloniti vjeru upravo njihovim iskazima na glavnoj raspravi, dok u odnosu na djelo

I Kž 425/05-3

pod toč. 1b) izreke ističe da sud nije trebao pokloniti vjeru svjedoku M. S., jer ima brojne kontradiktornosti koje su u nesuglasju, kako s obranom optuženika, tako i s iskazima svjedoka M. Š. i B. C..

Suprotno takvim žalbenim navodima, sud prvog stupnja je činjenično stanje u odnosu na kazneno djelo pod toč. 1) izreke presude, koje se žalbom pobija, pravilno utvrdio kada ga je utemeljio na iskazima svjedoka R. C. i R. R. u tijeku istrage, te na iskazu svjedoka M. S. na glavnoj raspravi (ovaj svjedok tijekom istrage i nije ispitivan), te je za svoje činjenične zaključke iznio valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

Tako je sud cjelovito izložio iskaze svjedoka R. C. i R. R., opisujući i razlike u njihovim iskazima danim tijekom istrage u odnosu na ono što su kazivali na glavnoj raspravi, te dao uvjerljive razloge zašto prihvaća njihove iskaze dane u istrazi, kada su oni bezrezervno i podudarno ukazivali na opt. T. B. kao na osobu od koje su kupovali heroin, odnosno koja je za njih posredovala u kupnji ove droge. S. R. C. je okolnosno i uvjerljivo opisivao mjesta gdje je zajedno s opt. T. B. uživao heroin, način na koji je dogovarao kupnju heroina od njega, iznose koje je pritom plaćao za drogu, konkretno opisujući i način na koji se odvijala primopredaja heroina i novca. Isto tako, svjedok R. R. je detaljno opisivao od kada poznaje opt. T. B., gdje su se upoznali, na koji način su konkretno nabavljali drogu, kako su financirali kupnju droge, te gdje su potom zajednički tu drogu uživali.

I svjedok M. S. je uvjerljivo opisivao sve okolnosti vezane za početak svoje konzumacije heroina, kako je navedenu opojnu drogu u početku nabavljao preko B. C., te kada i na koji način je došlo do toga da je osobno počeo nabavljati heroin od opt. T. B.. Izričito je naveo kako je u tijeku mjeseca kolovoza 2003. godine, heroin počeo osobno kupovati od opt. T. B., a za kojeg mu je upravo B. C. rekao da se od njega može nabaviti heroin, te mu je i dao broj mobitela optuženika, nakon čega je svjedok detaljno opisao gdje se nalazio sa optuženikom, te za koji iznos je kupio heroin, kao i do kada je od istog na opisani način kupovao heroin.

Nisu utemeljeni navodi žalitelja kojima se bezuspješno ukazuje na uvjerljivost i logičnost razloga zbog kojih su ovi svjedoci lažno iskazivali u istrazi, a iskreno i istinito na glavnoj raspravi kada su otklanjali odgovornost optuženika. Razlozi da su ovi svjedoci u istrazi neistinito iskazivali zbog prisile, pritisaka i obećanja policije nisu prihvatljivi niti za ovaj sud, jer ne proizlaze iz rezultata dokaznog postupka, a niti su logični. Dakle, imajući u vidu vrlo detaljno, sigurno i uvjerljivo iskazivanje svjedoka R. C. i R. R. o svim detaljima počinjenja kaznenog djela od strane optuženika, te neprihvatljivost i nelogičnost razloga kojima su opravdavali svoje drugačije iskazivanje u na glavnoj raspravi, sud prvog stupnja je, nakon valjane analize, te iskaze opravdano prihvatio kao istinite i točne, a kasnije izmjene ocijenio neistinitima, što je sve valjano i obrazložio. Zbog navedenog, nije niti bilo nikakve potrebe ispitivati djelatnike policije na okolnosti njihove prisile i obećanja i na taj način utjecaja na sadržaj svjedočkih iskaza, kako se to navodi u žalbi, tvrdeći da je zbog toga činjenično stanje nepotpuno utvrđeno.

Prema tome, ovaj sud smatra da je činjenično stanje, na kojemu se temelji odluka o odgovornosti opt. T. B., pravilno i potpuno utvrđeno.

I Kž 425/05-3

Žalbena osnova povrede kaznenog zakona, premda istaknuta u uvodu žalbe optuženika, nije posebno obrazložena, već se u žalbi izrijekom navodi da je sud zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenio i materijalno pravo. No, ovaj sud je po službenoj dužnosti ispitivao je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon (čl. 379 st. 1 toč. 2 ZKP), te nije našao da bi bile ostvarene povrede kaznenog zakona koje se ispituju po službenoj dužnosti.

Na žalbu opt. T. B. zbog odluke o kaznenoj sankciji i na žalbu opt. M. M..

Opt. T. B., u odnosu na ovu žalbenu osnovu, ističe da mu je sud izrekao previsoku kaznenu sankciju, budući je imao vrlo teško djetinjstvo, koje je opisao u svojoj obrani, a što ga je natjeralo na konzumaciju droge. Također ističe da mu sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio brojne olakotne okolnosti koje su utvrđene tijekom postupka, naročito činjenicu da je oženjen, da ima malodobno dijete o kojem je dužan brinuti se, da više nije ovisnik, da je odlučio pozitivno usmjeriti svoj budući život, te činjenicu priznanja djela pod toč. 3) izreke.

Pobijajući presudu zbog odluke o kaznenoj sankciji, opt. M. M., kako u osobnoj žalbi, tako i u žalbi podnesenoj po branitelju, smatra da mu je, unatoč primjeni instituta ublažavanja kazne, sud izrekao previsoku kaznu zatvora, pogotovo stoga što nikakve štetne posljedice zbog uzgoja indijske konoplje nisu nastupile. U žalbi se još ističe da je zaposlen, da izbjegava društvo koje ga je ranije navelo na konzumaciju droge, da se redovito podvrgava testovima i kontrolama, da sada još više shvaća težinu djela i ima ozbiljnu namjeru i volju izliječiti se, zbog čega sve smatra da mu treba biti izrečena blaža zatvorska kazna, i to ne veća od šest mjeseci, a koja bi se onda eventualno zamijenila radom za opće dobro. Razmotrivši odluku o kaznenoj sankciji, ovaj sud prihvaća utvrđenja tog suda, u odnosu na oba optuženika, o činjenicama koje u smislu čl. 56. KZ utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelje, i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, pravilno ocijenjene.

Tako je sud prvog stupnja u odnosu na opt. T. B., pravilno, kao olakotne okolnosti, utvrdio da je otac malodobnog djeteta koje je dužan uzdržavati, da je relativno mlađe životne dobi, da je bio smanjeno ubrojiv u bitnijem stupnju, dok mu je kao otegotno utvrdio da je specijalni povratnik.

Isto tako, pravilno je sud u odnosu na opt. M. M., kao olakotno, utvrdio da je neosuđivan, da je otac jednog malodobnog djeteta koje je dužan uzdržavati, da je relativno mlađe životne dobi, kao i to da je, iako tek na kraju postupka, odlučio priznati počinjenje inkriminiranog mu kaznenog djela, dok otegotnih okolnosti nije utvrdio. Istaknute okolnosti se, u povezanosti s utvrđenom činjenicom smanjene ubrojivosti ovog optuženika tempore criminis, osnovano smatraju olakotnim okolnostima takvog značaja koje opravdavaju primjenu instituta ublažavanja kazne.

Stoga, suprotno navodima žalbi, ovaj sud smatra da je ispravno ocijenjena težina kaznenih djela i stupanj kaznene odgovornosti svakog optuženika, kao i sve ostale okolnosti, pobliže navedene u razlozima pobijane presude, pa su opt. T. B., za svako djelo za koje je proglašen krivim, utvrđene primjerene pojedinačne kazne zatvora, te je isti osuđen na primjerenu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, dok je opt. M.

I Kž 425/05-3

M., uz primjenu propisa o ublažavanju kazne, utvrđena također primjerena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci.

Kazne zatvora na koje su optuženici osuđeni po sudu prvog stupnja nipošto nisu prestroge, kako se to tvrdi u žalbama, jer se, prema ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju, blažim kaznama ne bi ostvarile svrhe iz čl. 6 i 50 KZ, pogotovo što počinjenje kaznenih djela zlouporabe opojnih droga poprima sve veće razmjere i sve teže oblike.

Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem čl. 387 ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 14. srpnja 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Gordana Korotaj, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.