Rev-1243/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1243/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparović, kao predsjednika vijeća, te Gordane Gasparini, Ilije Čuljat, Augusta Husinec i Vladimira Drakulić, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja B.Š. iz R., kojeg zastupa M.L., odvjetnik iz R., protiv tuženika S.V. iz R., kojeg zastupa M.Š., odvjetnik iz R., radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Rijeci od 22. siječnja 1992. br. Gž-2828/91, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci od 11. ožujka 1991. br. P-2792/85 i dopunska presuda od 22. listopada 1991., u sjednici održanoj dana 21. rujna 1993. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja protiv presude Okružnog suda u Rijeci br. Gž-2828/91 od 22. siječnja 1992. godine odbija se.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Okružnog suda u Rijeci br. Gž-2828/91 od 22. I. 1992. odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda Općinskog suda u Rijeci br. P-2792/85 od 22. X. 1991. u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od dinara 11.873,70 spp. Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se ista preinači i tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti ili da se obje presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju niti se o reviziji izjasnio nadležni državni odvjetnik.

Revizija nije osnovana.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren, jer u postupku nema bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), a na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti (čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP) revident određeno ne ukazuje.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora jest zahtjev za isplatu ugovorene cijene izvedenih radova i zahtjev za naknadu štete zbog zakašnjenja s isplatom ugovorene naknade, preko iznosa zateznih kamata. U reviziji je sporno da li su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo - čl. 631. u vezi čl. 641. Zakona o obveznim odnosima (ZOO), kada su odlučili da je osnovan zahtjev tuženog naručitelja za sniženje cijene izvedenih radova za iznos od 75,60 dinara po osnovi odgovornosti za materijalne nedostatke, te da li su pravilno odlučili kada su odbili zahtjev za naknadu štete zbog zakašnjenja s isplatom utužene naknade, preko iznosa zateznih kamata.

Tužbeni zahtjev u iznosu od 75,60 dinara sudovi su odbili uz pravilnu primjenu odredaba iz čl. 631. i čl. 641. ZOO, jer su utvrdili da na izvedenim radovima postoje nedostaci za koje tužitelj odgovara i da tuženik osnovano traži sniženje cijene za iznos od 75,60 dinara.

Osnovanost zahtjeva tuženika po osnovi sniženja cijene zbog materijalnih nedostataka izvedenih radova posredno je priznao i sam tužitelj kada je prilikom određivanja konačnog tužbenog zahtjeva ovaj iznos uzeo u obzir, pa zato neosnovano reviziju izjavljuje i protiv tog dijela presude.

Preostali sporni iznos od dinara 11.798,10 tužitelj potražuje po osnovi naknade štete koju je pretrpio zbog tuženikovog zakašnjenja s plaćanjem dugujuće naknade, a koji iznos prelazi iznos zateznih kamata (čl. 278. st. 2. ZOO).

Ova šteta formalno se iskazuje kao razlika između vrijednosti izvršenog rada u vrijeme sklapanja ugovora (izvođenja radova) i vrijednosti izvršenog rada u vrijeme donošenja sudske odluke. U suštini, međutim, ovo je zahtjev za naknadu štete zbog gubitka vrijednosti domaćeg novca.

Zahtjev za naknadu ove štete sudovi su pravilno odbili, jer sama činjenica gubitka vrijednosti domaćeg novca kroz vrijeme trajanja zakašnjenja ne predstavlja štetu koja se naknađuje po čl. 278. st. 2. ZOO niti po bilo kojoj drugoj odredbi materijalnog prava.

Revizijski navodi da je tužitelj građevinski obrtnik i da zbog zakašnjenja tuženika s isplatom dugujuće naknade nije kupio građevinski materijal za potrebe svog obrta, te da je u međuvremenu, od dospijeća dugujuće naknade pa za vrijeme trajanja zakašnjenja, cijena građevinskog materijala porasla i to upravo za sporni iznos, ne dovode u pitanje vrstu sporne štete. Naime, i kod takvog obrazloženja zahtjeva, to ostaje šteta zbog gubitka vrijednosti domaćeg novca.

Ocjenjujući iz ovih razloga da nije ostvaren ni jedan revizijski razlog, na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP, reviziju je kao neosnovanu valjalo odbiti.

U Zagrebu, 21. rujna 1993.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović v.r.