Legislator Case Law & Legislation
Gž-1062/2014-2 AI generated

Croatian court partially allows divorce appeal and increases child support to 3000 kuna monthly.

Case Number Gž-1062/2014-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Second Instance Court in Zadar partially dismissed the appeals filed by both parties regarding a divorce and child support case. While the court upheld the divorce decree and the initial child support amount, it corrected the start date of future payments from July 2013 to the judgment date of February 2014 to avoid conflicting enforcement orders. The court ruled that the father's ability to pay 3,000 kuna monthly was established based on his financial standard, overriding his claim of debt, and assigned each party their own litigation costs.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o obveznim odnosima čl. 209. st. 1., čl. 231. st. 1., čl. 232. st. 1., 2. i 3., čl. 233., čl. 238. st. 1.; Zakon o parničnom postupku čl. 368. st. 1., čl. 373. toč. 3., čl. 166. st. 2., čl. 154. st. 2., čl. 155.; When a second instance court reviews a divorce and child support judgment, it may correct the effective date of future support payments to prevent duplicate enforcement titles while affirming the support amount based on the parent's financial capacity.

Keywords

AI generated
divorce proceedings child support obligation second instance appeal litigation costs allocation enforcement title conflict financial capacity assessment monthly maintenance amount

Cited Legislation

AI generated
Zakon o obveznim odnosima čl. 209. st. 1.
Zakon o obveznim odnosima čl. 231. st. 1.
Zakon o obveznim odnosima čl. 232. st. 1.
Zakon o obveznim odnosima čl. 232. st. 2.
Zakon o obveznim odnosima čl. 232. st. 3.
Zakon o obveznim odnosima čl. 233.
Zakon o obveznim odnosima čl. 238. st. 1.
Zakon o parničnom postupku čl. 368. st. 1.
Zakon o parničnom postupku čl. 373. toč. 3.
Zakon o parničnom postupku čl. 166. st. 2.
Zakon o parničnom postupku čl. 154. st. 2.
Zakon o parničnom postupku čl. 155.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

20 Gž-1062/14-2

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ZADRU

Zadar, Ulica plemića Borellia 9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Marina Grbića, predsjednika vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. S. iz Z., , OIB: …, zastupanog po punomoćnici I. G. Š., odvjetnici iz Z., a ova po privremenom preuzimatelju M. G., odvjetniku iz Z., protiv tuženice I. S. rođ. V. iz Z., zastupane po punomoćnicima - odvjetnicima iz O. d. K. i partneri iz Z., uz sudjelovanje Centar za socijalnu skrb Z.1 , radi razvoda braka i dr., odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice izjavljenim protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2901/12 od 7. veljače 2014. godine te o žalbi tuženice protiv rješenja (ispravno: dopunske presude) Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2901/12 od 7. ožujka 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 8. travnja 2014. godine,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

1. Odbijaju se djelomično kao neosnovane žalbe tužitelja R. S. i tuženice I. S. te potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2901/12 od 7. veljače 2014. godine u dijelu pod toč. III. izreke, kao i rješenje (ispravno: dopunska presuda) Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2901/12 od 7. ožujka 2014. godine.

2. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2901/12 od 7. veljače 2014. godine u dijelu pod toč. IV. izreke, kao i rješenje istog suda poslovni broj P- 2901/12 od 7. veljače 2014. godine tako da se sudi:

Dužan je tužitelj R. S. za uzdržavanje mlt. djeteta A. S. plaćati mjesečni iznos od po 3.000,00 kuna, počevši od dana 7. veljače 2014. godine (kao dana donošenja prvostupanjske presude) pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski uvjeti, s tim da je dospjele obroke dužan platiti odjednom, a buduće obroke uzdržavanja svakog posljednjeg dana u mjesecu za tekući mjesec, sve uz zakonsku zateznu kamatu od 12% godišnje sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate, a u slučaju promjene stope zatezne kamate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve na tekući račun majke – tuženice I. S. i u roku od 15 dana.

Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I. Razvodi se brak između tužitelja R. S., rođenog Z., OIB: …, i tuženice I. S. rođ. V., rođene dana V., U., OIB: …, a koji brak je sklopljen u Z. dana godine i upisan u maticu vjenčanih koja se vodi za matično područje Z. pod rednim brojem 537 za 2010. godinu.

II. Zajedničko malodobno dijete stranaka A. S., rođena 8. prosinca 2011. g. u Z., OIB:, živjet će s majkom – tuženicom I. S., a roditelji i dalje imaju zajedničku roditeljsku skrb za dijete.

III. Susreti i druženja oca – tužitelja R. S. sa zajedničkim mldb. djetetom stranaka A. S. održavat će se svaki utorak, srijedu i četvrtak u vremenu od 10,00 do 13,00 sati, na način da majka ili osoba od majčinog povjerenja (nikako M. K.) dovede mldb. A. S. u prostorije C. za socijalnu skrb Z.2 , da otac R. S. preuzme mldb. A. u prostorijama C. za socijalnu skrb Z. i slobodno se druži s mldb. A. izvan prostorija C. i bez nazočnosti djelatnika C., a potom da otac u 13,00 sati vrati u prostorije C. za socijalnu skrb Z.2 , gdje će je preuzeti majka ili treća osoba od majčinog povjerenja (ali ne M. K.).

IV. Dužan je tužitelj R. S. za uzdržavanje mldb. djeteta A. S. plaćati mjesečni iznos od 3.000,00 kuna, počevši od dana 1. srpnja 2013. g. pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski uvjeti, s tim da je dospjele obroke dužan platiti odjednom u roku od 15 dana, s tim što pojedini iznos dospijeva svakog posljednjeg dana u mjesecu za tekući mjesec, sve uz zakonsku zateznu kamatu od 12% godišnje, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate, a u slučaju promjene stope zatezne kamate prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, sve na tekući račun majke – tuženice I. S..“

Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

„Dužna je tuženica nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.000,00 kuna, u roku od 15 dana.“

Rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj P-2901/12 od 7. ožujka 2014. godine odlučeno je:

„Ispravlja se presuda ovog suda posl. br. P-2901/2012 od 7. veljače 2014. godine, tako da u točki III. izreke, iza riječi: "(ali ne M. K.)", treba stajati sljedeće:

"- tužitelj – otac R. S. kontaktirat će putem skypea s mlt. A. S. neometano i u vrijeme kada je na brodu i u vrijeme kada je u R. H.",

dok u preostalom dijelu citirana presuda ostaje neizmijenjena.“

Protiv navedene presude u dijelu pod toč. III. i IV. izreke žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i predmet u tom dijelu vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

U žalbi protiv presude ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. toč.

11. Zakona o parničnom postupku jer da je izreka presude nejasna i u suprotnosti s obrazloženjem te dokazima i ispravama u spisu, a obrazloženje iste da je nejasno i proturječno. U izreci presude sud nije odredio kontakte putem skype uređaja, iako se u obrazloženju presude na stranici 5. u zadnjem odlomku navodi da je sud takve kontakte odredio. U odnosu na uzdržavanje također smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. toč.

11. Zakona o parničnom postupku jer je sud iznose uzdržavanja odredio počevši od 1. srpnja 2013. godine pa ubuduće, iako je to razdoblje već obuhvaćeno rješenjem istog suda od 24. rujna 2013. godine u dijelu pod toč. II. izreke koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3104/13 od 6. prosinca 2013. godine. Na taj način da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. toč.

12. Zakona o parničnom postupku. Naime, tuženica da bi mogla na temelju rješenja o privremenoj mjeri te na temelju presude za isto vremensko razdoblje tražiti po 3.000,00 kuna mjesečno po svakom od ta dva ovršna naslova iako je iz obrazloženja pobijane presude razvidno kako sudu nije bila namjera da tužitelj plaća mjesečne iznose od 6.000,00 kuna. Stoga je sud iznose uzdržavanja ubuduće trebao odrediti od pravomoćnosti presude. Nadalje, da se ne daje niti jedan razlog zašto i kako je sud odlučio da bi uzdržavanje po presudi trebalo teći upravo od 1. srpnja 2013. godine, iako se u obrazloženju navodi da tužitelj plaća iznose od 2.000,00 kuna te da je uplatio i jedan iznos od 5.000,00 kuna što da je točno, ali sud navodi da tužitelj za te svoje tvrdnje nije pružio dokaze.

Te činjenice da nisu osporene pa bi stoga bila riječ o nespornim činjenicama koje nisu predmet dokazivanja. Nadalje, sud da je propustio odlučiti o privremenoj mjeri u onom dijelu u kojem su rješenjem Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3104/13 od 6. prosinca 2013. godine žalbe stranaka uvažene, a rješenja prvostupanjskog suda poslovni broj P-2901/12 od 25. rujna 2013. godine i 25. listopada 2013. godine ukinuta i vraćena na ponovni postupak. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje da se ogleda u tome što među strankama nije prijeporno da je brak nužno razvesti te da mlt.

A. S. ostane živjeti s majkom uz zajedničku roditeljsku skrb. Tijekom cijelog postupka tužitelj je tvrdio da bi on kao otac trebao imati mogućnosti viđati svoje dijete kroz dulji vremenski period, a pogotovo preko vikenda uvažavajući činjenicu da se tuženica preselila u K. T. te da nije dostavila adresu stanovanja. To da proizlazi i iz ukidnog rješenja. Također, da sud nije uzeo u obzir sve činjenice nužne za određivanje iznosa uzdržavanja jer tužitelj tjedno mora putovati stotinama kilometara i plaćati smještaj da bi se na tri sata vidio sa svojim djetetom što je svakako okolnost koju je trebalo uzeti u obzir prilikom određivanja iznosa uzdržavanja.

Dijete stranaka da je dijete s normalnim prosječnim potrebama bez ikakvih povećanih potreba koje bi opravdavale određivanje tolikog iznosa posebno imajući u vidu kriterije nadležnog Ministarstva o minimalnim potrebama djeteta koje su tri puta manje od iznosa koji je određen presudom. Tužitelj je kreditno opterećen te je tuženici darovao osobni automobil a ista je temeljem punomoći s njegovog računa podigla u svega par mjeseci iznose o kojima većina građana može samo maštati, ona da je zdrava i radno sposobna osoba koja se s djetetom seli bez znanja tužitelja i bez njegove privole kao oca, dok se njemu odriču sva prava pa čak i pravo na kontakt s djetetom putem skypa.

Pobijanom presudom ocu nije dana mogućnost kontakta s djetetom dok je na brodu već on mjesecima ne zna što je s djetetom i gdje se ono uopće nalazi, a kad nije na brodu tužitelj mora putovati na drugi kraj R. H. da bi dijete vidio na način kako je to odredio sud. Stoga da je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo. Na žalbu tužitelja nije odgovoreno.

Protiv navedene presude u dijelu pod toč. III. i IV. izreke te protiv rješenja (ispravno: dopunske presude) od 7. ožujka 2014. godine žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, kao i zbog odluke o troškovima postupka (sadržane u rješenju prvostupanjskog suda od 7. veljače 2014. godine) uz prijedlog da se u pobijanom dijelu prvostupanjske odluke preinače, podredno ukinu i predmet u tom dijelu vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

U žalbi ističe da je prilikom određivanja kontakata tužitelja s djetetom sud izašao van okvira svoje nadležnosti kad zabranjuje trećoj osobi M. K. koji nije stranka u postupku da doprati dijete u nadležni C. za socijalnu skrb u Z.2 . Žaliteljica da se pita na kojim to činjenicama sud donosi ovakvu odluku jer ukoliko smatra da se tužitelj ne može suzdržati od fizičkog napada na novog životnog partnera tuženice onda se ona pita kako se sud usuđuje dati dijete takvoj osobi. Sadržaj presude u ovom dijelu u najmanju ruku da je neobičan jer je u ovakvoj situaciji valjalo dati pravo i trećoj osobi da raspravlja pred sudom jer se na taj način ograničavaju njegova ustavna prava.

Kada je sud dijete povjerio majci onda joj ne može ograničavati njezina roditeljska prava a ako sud posumnja da majka nije sposobna izvršavati roditeljsku skrb onda neka se to raspravi u sudskom postupku. Glede visine uzdržavanja ističe da je sud obvezu uzdržavanja odredio počev od 1. srpnja 2013. godine te da iz obrazloženja nisu vidljivi razlozi zbog kojih sud određuje obvezu plaćanja uzdržavanja od tog dana iako je bračna zajednica stranaka prestala još 1. srpnja 2012. godine. Nije niti obrazloženo zbog čega sud uzima baš dan 1. srpnja 2013. godine kao dan dospijeća.

Glede odluke o troškovima postupka tuženica nalazi da nema mjesta primjeni odredbe čl. 154. st.

1. Zakona o parničnom postupku jer tužitelj nije u cijelosti uspio u sporu sa svojim zahtjevima, iako je sud dosudio troškove na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka treba reći da tužitelj u tužbi nije zatražio da mu sud naknadi troškove postupka, a iz zapisnika s ročišta od 21. siječnja 2014. godine koji tuženici nikada nije dostavljen, razvidno je da je tužitelj predložio da se usvoji tužbeni zahtjev to znači onakav kakav je naveden u tužbi bez zahtjeva da mu tuženica naknadi trošak. Ukoliko sud smatra da je na tom ročištu postavio zahtjev za naknadom troška tada je riječ o objektivnoj preinaci tužbe te kako zapisnik s ročišta od 21. siječnja 2014. godine nikada nije dostavljen tuženici njoj je onemogućeno da se očituje o objektivnoj preinaci tužbe. Stoga da je sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

1. u svezi s čl.

2. i čl. 191. Zakona o parničnom postupku te onu iz čl. 354. st.

2. toč.

6. istog Zakona. U pogledu odluke o troškovima postupka da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer tužitelj nije uspio u cijelosti sa svojim tužbenim zahtjevom, a niti je odlučeno o zahtjevu tuženice da joj se naknade troškovi postupka koji je postavljen u protutužbi od 20. rujna 2013. godine. Kako je u ovoj vrsti postupaka trošak zastupanja odmjeren u paušalnom iznosu da se predlaže sudu da dopuni rješenje o troškovima postupka na način da odluči o zahtjevu tuženice – protutužiteljice za naknadom troškova postupka koji je postavljen u protutužbi. Nepravedno je da tuženica koja je nezaposlena, samohrana majka tužitelju koji ima visoka primanja i ne plaća alimentaciju nadoknađuje troškove parničnog postupka koji je pokrenut njegovom tužbom radi razvoda braka.

U odgovoru tužitelja na žalbu tuženice tužitelj ističe da roditeljsku skrb vrši majka a ne njezin novi partner M. K. pa da nije jasno zašto bi uopće itko treći dovodio dijete na susrete s ocem i zašto majka na tome inzistira. Tijekom postupka nije sporno da otac s djetetom postupa na odgovarajući način te je i sama tuženica potvrdila u svom stranačkom iskazu da odnos oca i djeteta dobro funkcionira. Nejasno je zašto se sada u žalbi taj odnos problematizira. S druge strane, što se tiče iznosa uzdržavanja tuženica smatra da nije dosta što se ima pravo naplatiti po pravomoćnom rješenju kojim je određena privremena mjera već naplatu traži i temeljem presude za isto vremensko razdoblje što je potpuno pogrešno. U periodu od rujna 2012. godine do siječnja 2013. godine sa računa tužitelja tuženica da je za uzdržavanje podigla iznos od 14.000,00 USD, sama tuženica u svom iskazu navodi da je do siječnja 2013. godine na temelju punomoći sa računa tužitelja podigla mjesečno iznose od 2.000,00 USD. Tuženicu da najviše smeta što treba platiti 2.000,00 kuna parničnog troška, iako se ista s djetetom preselila u Krapinske Toplice radi toga što je pronašla posao, dok iz žalbe proizlazi da tuženica nije zaposlena radi čega da se postavlja pitanje da li se ona doista nalazi u K. T. i gdje je dijete stranaka. Na ročište od 21. siječnja 2014. godine ista je bila uredno pozvana pa se stoga ne radi o oduzimanju prava istoj da raspravlja pred sudom, navodi žalbe da su neistiniti pa je predlaže odbiti.

Protiv rješenja (ispravno: dopunske presude) od 7. ožujka 2014. godine žalbu je izjavila tuženica ističući da je pobijanim rješenjem sud pozivajući se na odredbu čl. 342. st. 1. Zakona o parničnom postupku ispravio prvostupanjsku presudu na način da je presudio i nadopunio sa sadržajem navedenim u izreci pobijanog rješenja. U konkretnom slučaju da je trebalo primijeniti odredbu čl. 339. Zakona o parničnom postupku pa kako tužitelj nije iskoristio procesne ovlasti iz te odredbe tj. zahtijevao od prvostupanjskog suda da meritorno odluči o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na kontakte putem skypa to se zbog pasivnosti tužitelja smatra da je sukladno odredbi čl. 339. st. 2. Zakona o parničnom postupku tužba u tom dijelu povučena, stoga je nedopušteno da sud po službenoj dužnosti, izvan roka od 15 dana, donosi ovakvu odluku.

U odgovoru tužitelja na žalbu tuženice isti navodi da je riječ o obiteljskom sporu i primjeni odredbi Obiteljskog zakona prema kojima sud nije vezan zahtjevima stranaka i odlučivanje o predmetu se ne svodi na puko usvajanje ili odbijanje tužbenog zahtjeva kako je to slučaj u ostalim parničnim predmetima pa stoga nema ni riječi o primjeni instituta dopunske presude niti povlačenja tužbenog zahtjeva kako to navodi tuženica koja bi kao majka trebala znati da su svakodnevni kontakti djeteta s ocem u najboljem interesu djeteta pa im se ne bi trebala ni protiviti.

Žalbe stranaka protiv presude su djelomično osnovane, dok žalba tuženice protiv rješenja (ispravno: dopunske presude) od 7. ožujka 2014. godine nije osnovana. Prije svega valja istaći da iz sadržaja rješenja prvostupanjskog suda od 7. ožujka 2014. godine zapravo proizlazi da se radi o dopunskoj presudi jer je iz obrazloženja presude prvostupanjskog suda od 7. veljače 2014. godine na strani 5. zadnji odlomak razvidno kako je sud obrazlagao održavanje kontakta između tužitelja i mlt. A. S. putem skypa i u vrijeme kada je na brodu i kada je u R. H..

S druge strane, iz žalbe tužitelja protiv prvostupanjske presude proizlazi da sud pod toč. III. izreke nije odredio kontakte putem skype uređaja pa se navedeni prijedlog u žalbi koja je podnesena pravovremeno tj. u roku od 15 dana ima smatrati prijedlogom za donošenje dopunske presude u smislu odredbe čl. 339. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13 - dalje ZPP).

Kako je u konkretnom slučaju tužitelj podnio takav prijedlog to su neutemeljeni navodi tuženice da bi u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu čl. 339. st. 2. ZPP tj. da se u tom dijelu tužba ima smatrati povučenom.

Međutim, na konkretni slučaj nikako se nije mogla primijeniti odredba čl. 342. st. 1. ZPP jer ne bi bila riječ o pogreškama u imenima i brojevima te ispravci drugih očitih pogrešaka u pisanju i računanju ili o nedostacima u obliku i nesuglasnost prijepisa presude s izvornikom već je riječ o tome da je prvostupanjski sud propustio odlučiti o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom. Dakle, riječ je o dopunskoj presudi a ne o rješenju, no kako je sudska praksa zauzela stajalište (Vrhovni sud SRH u odluci poslovni broj Rev-863/84 od 25. srpnja 1984. godine), koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, da okolnost što je sud umjesto rješenja odlučio presudom ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer da takvo postupanje nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, analognim tumačenjem navedenog stajališta zaključiti je da ne bi bila riječ o bitnoj povredu u pravcu toga što je sud istu odluku označio kao rješenje, a ne dopunsku presudu. Imajući u vidu sve navedeno ovaj drugostupanjski sud nalazi da su navodi tužitelja u odnosu na kontakt putem skypa neodlučni zbog prethodno iznesenih razloga niti je isti u pravu kada smatra da je u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Ispitujući presudu u pobijanom dijelu pod toč. III. i IV. izreke ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda u tom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati stoga što su u njoj navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni pa se ista presuda može ispitati.

Nadalje, u odnosu na istaknutu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP ovaj drugostupanjski sud nalazi da takvi navodi tuženice nisu utemeljeni budući da je na ročište od 21. siječnja 2014. godine (list spisa 116 i 117) tuženica bila uredno pozvana pa joj na taj način nije bilo onemogućeno raspravljanje jer uredna dostava poziva i nedolazak stranke na to ročište pada istoj na teret te takvo ponašanje za sobom povlači i sve procesne posljedice koje predviđa ZPP.

U tom pravcu valja istaći da nije počinjena ta bitna povreda ni time što tuženici nije dostavljen raspravni zapisnik od 21. siječnja 2014. godine jer je iz tog raspravnog zapisnika razvidno kako je ročište za donošenje i objavu odluke određeno za dan 31. siječnja 2014. godine s početkom u 11,45 sati, kao i da je na ročište za objavu presude (list spisa 118) pristupila zamjenica punomoćnika tuženice, iako iz rješenja od 21. siječnja 2014. godine slijedi kako nije bilo posebnog poziva za ročište za objavu pa se iz navedenog dade zaključiti kako je od strane punomoćnika tuženice izvršen uvid u spis pa su time isti upoznati sa sadržajem raspravnog zapisnika od 21. siječnja 2014. godine.

Glede toga treba dodati i da nije u pravu tuženica kako je došlo do objektivne preinake tužbe pa da su na taj način počinjene i bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 2. i čl. 191. ZPP jer je okolnost što je u tužbi navedeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, a nakon toga činjenica što je tužitelj na ročištu od 21. siječnja 2014. godine popisao trošak u iznosu od 2.000,00 kuna, posljedica dispozicije tužitelja u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZPP te se stoga ne bi radilo o prethodno navedenim bitnim povredama odredaba postupka. Nije u pravu ni tužitelj kada ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP jer time što je sud iznos uzdržavanja dosudio od 1. srpnja 2013. godine pa ubuduće ne predstavlja prekoračenje tužbenog zahtjeva budući da je riječ o specifičnom sporu u kojem se primjenjuje Obiteljski zakon (Narodne novine, broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07 i 61/11 - dalje ObZ), a koji u odredbama čl. 297. i čl. 305. st. 1. ObZ određuje kako u ovakvoj vrsti sporova sud nije vezan zahtjevima stranaka. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

Konačno, navesti je kako činjenica što prvostupanjski sud nije odlučio o dijelu privremene mjere koja je ukinuta ne znači da bi trebalo donositi dopunsko rješenje jer sam naziv privremena mjera ukazuje da je riječ o reguliranju odnosa između stranaka koji nije trajan već ima određeni rok trajanja pa je ovakvo postupanje prvostupanjskog suda sanirano time što je meritornom odlukom odlučio o cjelokupnom predmetu spora.

Stoga žalbe stranaka zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

Prvostupanjski sud u pogledu susreta i druženja mlt. A. S. s ocem svoju odluku temelji na odredbama čl. 100. st. 1., čl. 295. i čl. 298. st. 1. ObZ sukladno mišljenju C. za socijalnu skrb Z.1 smatrajući da je isti u skladu s dobrobiti djeteta te da će se na taj način omogućiti redoviti kontakti između roditelja i djeteta uvažavajući pritom činjenicu da je otac samo dio kalendarske godine u R. H. a drugi dio da plovi na brodu te je također prihvaćeno i mišljenje C. u dijelu koji se odnosi na prijedlog tužitelja kojim je tražio neometano održavanje kontakta putem skypa kako u vrijeme kad je na brodu tako i u vrijeme kad je u R. H. jer smatra da mlt. A. treba uspostaviti što češći kontakt s ocem kako u periodu kad je na brodu tako i u onim danima kad nema neposrednog kontakta djeteta s ocem.

Ovaj drugostupanjski sud u smislu odredbe čl. 375. st. 5. ZPP u cijelosti prihvaća ovakva činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, kao i primjenu materijalnog prava pa se žalitelji upućuju na isto.

Međutim, glede toga treba dodati kako sve specifičnosti ovog konkretnog slučaja imaju utjecaj na određivanje načina održavanja susreta i druženja jer pritom treba imati u vidu da je mlt. A. S. rođena godine što znači da je riječ o djetetu koje nema niti tri godine pa je time vezano za majku i ne može biti stalno na relaciji K. T. - Z. – K. T., da je upravo činjenica što tužitelj i dijete ne žive u istom mjestu utjecala na to da prvostupanjski sud prihvati prijedlog C. za socijalnu skrb Z.1 u pravcu toga da se susreti i druženja između tužitelja i djeteta održavaju u vremenskom periodu od 10,00 do 13,00 sati svaki utorak, srijedu i četvrtak na način kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude pod toč. III. jer je, po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, a s obzirom na sve prethodne istaknute okolnosti ovaj način održavanja kontakata onaj kojim se mogu uskladiti sve okolnosti ove životne situacije pa stoga ne bi bili utemeljeni navodi tužitelja kada ističe da je susrete trebalo odrediti i vikendom. Da li će do realizacije i takvog načina održavanja kontakata doći u budućnosti kada dijete bude starije životne dobi ovisit će prvenstveno o inicijativi samih roditelja, ali za sada ovo je način koji je realno moguć i zadovoljavajući pri čemu su zaštićeni kako prava, tako i interesi mlt. A. S. što bi prvenstveno stranke trebale imati na umu, a ne svoje neraščišćene partnerske odnose rješavati na način koji tome ne doprinosi.

Također, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je u ovo doba moderne tehnologije te s obzirom da je tužitelj pomorac, kao i da ne živi u istom mjestu gdje i mlt. A., oportuno bilo odrediti kontakte i putem skypa jer će to zasigurno pridonijeti kontinuitetu održavanja zdravih odnosa između njega i djeteta pri čemu treba imati na umu da je riječ o malom djetetu i da treba sve poduzeti kako bi isto i nadalje ostvarivalo takav psihološki i emotivan odnos prema ocu koji je na zdravim osnovama jer je sve to u interesu djeteta budući da će takav odnos zasigurno imati refleksiju i na život djeteta u kasnijoj dobi.

Što se tiče dijela izreke prvostupanjske presude u kojem se navodi da M. K. ne može dovoditi dijete stranaka u C. za socijalnu skrb Z.2 niti dolaziti po njega ovaj drugostupanjski sud nalazi da navedenoj osobi ni na koji način nisu povrijeđena bilo kakva prava zagarantirano Ustavom Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01 i 76/10) jer je riječ o djetetu tužitelja i tuženice, a ne o djetetu te treće osobe pa u kontekstu toga treba istaći da je sama tuženica u svom stranačkom iskazu na ročištu od 24. rujna 2013. godine (list spisa 60 – 61) potvrdila kako su odnosi između mlt. A. i oca zadovoljavajući radi čega ovom drugostupanjskom sudu nije jasno zašto problematizira u žalbi taj odnos, kao i odnos tužitelja prema njezinom novom partneru stavljajući na teret suda da honorira nasilno ponašanje i agresiju tužitelja te da se postavlja pitanje da li će sud u slučaju eskaliranja fizičkog nasilja preuzeti odgovornost radi donošenja ovakve odluke jer u tom kontekstu treba odgovoriti tuženici da je predmet ovog postupka razvod braka između nje i tužitelja, povjeravanje djeteta, određivanje načina i susreta te uzdržavanje, pri čemu svim sudionicima u postupku prvenstveno treba biti na umu interes mlt. djeteta a ne to da bi sud eventualno honorirao nekakvo nasilje ili preuzimao na odgovornost za eventualni fizički sukob između tužitelja i treće osobe.

U odnosu na toč. IV. izreke ovaj drugostupanjski sud nalazi da je u navedenom dijelu prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbu čl. 209. st. 1., čl. 231. st. 1., čl. 232. st. 1., 2. i 3., čl. 233., čl. 238. st. 1. te podatke Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi od 27. ožujka 2013. godine (Narodne novine, broj 38/13) kada je odredio da je tužitelj u obvezi za uzdržavanje mlt. A. S. doprinositi iznos od 3.000,00 kuna mjesečno ocjenjujući da je tužitelj osoba koja je s obzirom na svoj standard u mogućnosti doprinositi povećani iznos uzdržavanja bez obzira na činjenicu što je mlt. A. zdravo dijete bez ikakvih posebnih potreba jer u situaciji kada roditelji (ili roditelj) imaju veći standard tada je normalno i logično da takav standard prate i njihova djeca pa uvažavajući sve navedeno, ovaj drugostupanjski sud smatra da je tužitelj u mogućnosti doprinositi iznos od po 3.000,00 kuna mjesečno s obzirom na sve okolnosti ovog konkretnog slučaja to znači da njegovi navodi u smjeru toga da je kreditno opterećen ne bi bili relevantni jer je obveza uzdržavanja mlt. djeteta ispred kreditne obveze, a i važnija od nje.

Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud (s obzirom na postojanje pravomoćnog rješenja o privremenoj mjeri u ovom postupku glede uzdržavanja u visini od 3.000,00 kuna) pogrešno odredio plaćanje obroka uzdržavanja ubuduće od 1. srpnja 2013. godine već je u tom dijelu u pravilnoj primjeni materijalnog prava valjalo početak tijeka navedenih obroka dosuditi od 7. veljače 2014. godine tj. dana donošenja prvostupanjske presude stoga što u situaciji kada postoji pravomoćno rješenje o privremenoj mjeri koji je određeno uzdržavanje za period od 1. srpnja 2013. godine do 6. veljače 2014. godine to bi značilo da bi za navedeni period istodobno postojala dva ovršna naslova u pogledu iste tražbine.

Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

Također je temeljem odredbe čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP valjalo odlučiti o troškovima postupka na način da svaka stranka snosi svoj trošak.

U nepobijanom dijelu pod toč. I. i II. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

U Zadru, 8. travnja 2014. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marin Grbić