I Kž-456/1996-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 456/1996-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Potrebica Ante, kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Vrbetić Vesne, Garačić Ane i Šibl Neve, kao članova vijeća i višeg savjetnika Rašo Marka, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. E. zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Splitu od 13. travnja 1995. K-103/95, u sjednici održanoj 17. studenog 1998., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dujmić Tomislava,

p r e s u d i o j e :

I. U povodu žalbe optuženika, po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela, tako da se djelo pod toč. 1. izreke te presude, zbog kojeg je opt. M.E. proglašen krivim, pravno označava kao kazneno djelo krađe iz čl. 216. st. 2. Kaznenog zakona.

II. Uslijed odluke pod I. kao i djelomičnim uvaženjem žalbe optuženika, preinačuje se prvostupanjska presuda i u odluci o kaznenoj sankciji, te se optuženiku za djelo pod toč. 1. izreke pobijane presude po čl. 216. st. 2. Kaznenog zakona utvrđuje kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, dok mu se za kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH, opisano pod toč. 2. izreke iste presude, prihvaća kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca utvrđena od prvostupanjskog suda, pa se opt. M.E., uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) Kaznenog zakona, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca, u koju mu se po čl. 63. st. 1. Kaznenog zakona uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 29. prosinca 1994. do 13. travnja 1995. godine.

Žalba optuženika u ostalom dijelu odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. M.E. zbog kaznenog djela teške krađe iz čl. 126. st. 1. toč. 1. u svezi sa čl. 125. st. 1. KZRH, opisanog pod toč. 1. izreke te presude, za koje mu je uz primjenu čl. 39. st. 1. toč. 3. OKZRH utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, te kaznenog djela pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH, opisanog pod toč. 2. izreke iste presude, za koje mu je uz primjenu čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, te je uz primjenu propisa o stjecaju kaznenih djela osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, u koju mu

je temeljem čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru do 29. prosinca 1994. do 13. travnja 1995. godine.

Protiv te presude optuženik je podnio žalbu zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i njega oslobodi optužbe, odnosno da se preinači u pravnoj oznaci djela i da mu se izrekne blaža kazna.

Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP/93 državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio, da se žalba optuženika prihvati u dijelu zbog povrede kaznenog zakona u odnosu na djelo pod toč. 1. izreke, a u odnosu na kazneno djelo pod toč. 2. izreke prvostupanjske presude da se žalba odbije kao neosnovana.

Žalba je djelomično osnovana.

Nije u pravu žalitelj kad pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i s tim u svezi povrede kaznenog zakona u odnosu na kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH, opisano pod toč. 2. izreke pobijane presude, ističući prigovor da nije postojao umišljaj optuženika na lišenje života oštećenika, te da se u konkretnom slučaju može raditi samo o kaznenom djelu dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 146. st. 1. KZRH.

Protivno izloženim žalbenim navodima, koji u suštini predstavljaju i to samo djelomično ponavljanje optuženikove obrane sa glavne rasprave, prema kojoj optuženik nije postupao u cilju da oštećenike liši života, prvostupanjski sud temeljito i svestrano je analizirao i ispitao obranu optuženika, dovodeći je u svezu sa drugim izvedenim dokazima, prije svega podacima iz zapisnika o uviđaju i iskazima oštećenika kao svjedoka J.-K.A. i D.R., kao i s nespornim činjenicama što se odnose na mjesto odakle je bačena i gdje je eksplodirala bomba kao ubojito sredstvo, podobno da na tom prostoru usmrti osobe koje se zateku blizu mjesta eksplozije, te je s pravom tu obranu otklonio kao neutemeljenu. Za takvu ocjenu optuženikove obrane prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude dao je u svemu valjane razloge, koje kao pravilne prihvaća i ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja.

Naime, sadržaj svijesti i volje optuženika, kao bitnih sastojaka njegova umišljaja, u konkretnom slučaju prvostupanjski sud utvrdio je na temelju vanjskih manifestacija optuženikova ponašanja, imajući prvenstveno u vidu da je on snažnim zamahom bacio aktiviranu ručnu bombu sa balkona IV. kata zgrade i vrlo precizno je usmjerio prema mjestu gdje su se nalazili oštećenici, koji su i zadobili eksplozivne ozljede opisane u izreci pobijane presude.

Uz takvo stanje stvari zaključak prvostupanjskog suda o umišljaju optuženika, izveden iz svih navedenih okolnosti, suprotno rezoniranju žalitelja, ne ostavlja mjesta nikakvoj dvojbi, niti je žalbenim navodima taj zaključak uspješno doveden u pitanje.

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, dok se u pogledu navodno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u žalbi i ne navodi koju odlučnu činjenicu sud prvog stupnja nije utvrdio a trebao je utvrditi, niti se u tom pravcu predlažu kakvi dokazi.

Kako žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH nije osnovana, a s obzirom da žalitelj povredu kaznenog zakona dovodi u svezu isključivo sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem u odnosu na postojanje umišljaja, te u skladu sa takvim viđenjem stvari smatra da bi se u konkretnom slučaju moglo raditi samo o kaznenom djelu iz čl. 146. st. 1. KZRH, to nije osnovana žalba optuženika ni zbog povrede kaznenog zakona u odnosu na kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH. Isto tako, u odnosu na kazneno djelo iz čl. 126. st. 1. toč. 1. u svezi sa čl. 125. st. 1. KZRH, opisano pod toč. 1. izreke pobijane presude, nije pravilno stajalište izraženo u žalbi optuženika, prema kome optuženik nije imao namjeru prisvajanja protupravne imovinske koristi, odnosno da njegove radnje, iako sadržavaju obilježja kaznenog djela iz čl. 125. st. 1. KZRH, zbog neznatne društvene opasnosti i malog značenja i nepostojanja štetnih posljedica, ne predstavljaju kazneno djelo u smislu čl. 6. st. 2. OKZRH.

Naime, protivno žalbenim navodima, s obzirom na način postupanja optuženika, stupanj njegove krivnje i konačno nastupjelu posljedicu za zaštićeno dobro i pravni sustav, ne stoji ni jedna od iznesenih žalbenih tvrdnji u odnosu na ovo kazneno djelo.

Međutim, kako je nakon izricanja prvostupanjske presude stupio na snagu Kazneni zakon, prema kojem je kazneno djelo teške krađe iz čl. 217. st. 1. tog zakona ostvareno ako je krađa iz čl. 216. st. 1. Kaznenog zakona počinjena na jedan od načina opisanih u toč. 1. do 4. tog propisa, dakle ne i u slučaju ako je vrijednost ukradene stvari mala i ako je počinitelj postupao s ciljem prisvajanja stvari takve (male) vrijednosti (čl. 216. st. 2. KZ), u konkretnom slučaju, iako u postupanju optuženika ima elemenata teške krađe (provaljivanje zatvorenog prostora), s obzirom na malu vrijednost ukradene stvari i optuženikov cilj prisvajanja stvari takve male vrijednosti, njegovo djelo opisano u toč. 1. izreke prvostupanjske presude, po pravilnoj primjeni zakona treba sada pravno označiti kao kazneno djelo iz čl. 216. st. 2. Kaznenog zakona, koji propis je za optuženika blaži ne samo od kaznenog djela iz čl. 126. st. 1. toč. 1. u svezi sa čl. 125. st. 1. KZRH, za koje ga je proglasio krivim prvostupanjski sud, već je to kazneno djelo za optuženika blaže i od odredbe čl. 138. st. 1. i 2. KZRH, budući da zakonski opis kaznenog djela iz čl. 216. st. 2. Kaznenog zakona više ne sadrži posebne okolnosti koje isključuju postojanje privilegiranog kaznenog djela krađe.

Stoga je u skladu sa čl. 3. st. 2. Kaznenog zakona, u povodu podnesene žalbe, po službenoj dužnosti optuženikovo djelo pod toč. 1. izreke pobijane presude trebalo pravno označiti po blažem kaznenom zakonu, u ovom slučaju po čl. 216. st. 2. Kaznenog zakona i po tom propisu mu za to djelo utvrditi pojedinačnu kaznu, kao pod toč. I. izreke ove presude.

Naime, uslijed preinačenja pobijane presude u pravnoj oznaci djela u odnosu na djelo pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude u pravcu primjene blažeg kaznenog zakona i djelomičnog uvaženja optuženikove žalbe za to djelo, ovaj sud je optuženiku utvrdio pojedinačnu kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, međutim unatoč tome, prihvaćajući kao pravilno odmjerenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca za kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH, koju je optuženiku za djelo pod toč. 2. izreke pobijane presude utvrdio prvostupanjski sud, ovaj Vrhovni sud je uz primjenu propisa o stjecaju kaznenih djela optuženiku izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, kakvu mu je jedinstvenu kaznu bio izrekao i prvostupanjski sud, jer u protivnom, izricanjem blaže jedinstvene kazne, ne bi se ostvarila svrha kažnjavanja u odnosu na kazneno djelo iz čl. 216. st. 2. Kaznenog zakona zbog kojeg je optuženik proglašen krivim.

Zbog navedenih razloga, na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 17. studenog 1998.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Rašo Marko v.r.

Potrebica Ante v.r.