Rev-390/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-390/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak Radej, kao predsjednice vijeća, te Petra Milasa, Gordane Gasparini, Tome Gložinića i mr. sc. Olge Jelčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja mldb. M. K. iz Z., koga zastupa zakonska zastupnica Đ. K., a ovu punomoćnik B. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika Osnovne škole «Fran Galović» u Zagrebu, Dugave, koga zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik u Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 13. travnja 1999. godine, br. Gž-5205/98-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 16. ožujka 1998. godine br. Pn-3004/97, u sjednici održanoj dana 16. srpnja 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

I Djelomično se prihvaća revizija tuženika Osnovne škole «Fran Galović» i preinačuju presuda Županijskog suda u Zagrebu od 13. travnja 1999. godine broj Gž-5205/98- 2 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 16. ožujka 1998. godine br. Pn-3004/97 pod toč. I. izreke u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.000,00 kn (osamtisuća kn) na ime duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio isplatu novčane naknade za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 8.000,00 kn (osamtisuća kn) sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos.

Dužan je tužitelj M. K. isplatiti tuženiku Osnovnoj školi «Fran Galović» parnične troškove u iznosu od 400,00 kn (četiristo kn) u roku od 15 dana.

II U preostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

đeno je:

Presudom prvostupanjskog suda su

"I Tuženik osnovna škola "Fran Galović" dužan je tužitelju K. mldb. M. platiti iznos od 45.800,00 kn, kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 5.919,00 kn, sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. 03. 98. do isplate, po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate sve u roku od 15 dana te sve na ruke majke i zz Đ. K..

II Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu daljnjih 2.200,00 kn, zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom."

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda prvostupanjskog suda u cijelosti.

Tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi parnične troškove.

Na reviziju nije odgovoreno niti se je nadležni državni odvjetnik o njoj izjasnio. Revizija je djelomično osnovana.

Prema reviziji, pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i u potpunoj je suprotnosti s iskazom svjedokinje nastavnice I. G., a odbijanjem izvođenja dokaza predloženih od strane tuženika da je povrijeđena ravnopravnost stranaka i onemogućeno utvrđivanje materijalne istine.

Iako tuženik nije izričito naveo koju povredu postupka su učinili nižestupanjski sudovi, iz razloga revizije se zaključuje, da revident smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92 i 112/99; dalje ZPP), te povreda iz čl. 385. st. 1. u svezi čl. 7. ZPP.

U ovoj pravnoj stvari predmet spora je odgovornost tuženika za naknadu štete koju je mldb. tužitelj pretrpio 18. prosinca 1996. godine dok je boravio u školi.

Nižestupanjski sudovi su u obrazloženju pobijanih presuda naveli propise na temelju kojih su odlučivali o odgovornosti tuženika, te na temelju kojih provedenih dokaza su utvrdili činjenice relevantne za donošenje presude, kao i zbog čega je bio odbijen prijedlog tuženika za provođenje daljnjih dokaza, pa su razlozi navedenih presuda jasni i potpuni. Prema odredbi čl. 220. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a koji će se dokazi izvesti odlučuje sud. Prema tome, kada nije prihvaćen prijedlog tuženika za izvođenje određenih dokaza, jer je ocjenjeno da nisu bitni za odlučivanje, time nije povrijeđena ravnopravnost stranaka. Suprotno navodima revidenta u pobijanim presudama je iskaz svjedokinje I. G. korektno interpretiran.

Stoga, po ocjeni ovoga suda u dosadašnjem postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju revident ukazuje, kao ni povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Nižestupanjski sudovi su utvrdili, da je mldb. tužitelj, kao učenik drugog razreda osnovne škole bio ozlijeđen 18. prosinca 1996. godine od strane drugog učenika A. Č., u razredu, kada su učenici bili bez potrebnog nadzora djelatnika tuženika.

Po ocjeni ovoga suda, suprotno navodima u reviziji, pravilno je pravno stajalište nižestupanjskih sudova da je tuženik odgovoran tužitelju za štetu. Naime, odredba čl. 167. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99; dalje ZOO) propisuje da za štetu koju drugome uzrokuje maloljetnik dok je pod nadzorom škole odgovara škola, osim ako dokaže da je nadzor obavljala na način na koji je obvezna ili da bi šteta nastala i pri brižljivom obavljanju nadzora.

Iz iskaza svjedokinje I. G. nižestupanjski sudovi su utvrdili, da su konkretne prigode učenici bili pušteni u razred prije nastave. U ovakvim slučajevima da dežurni učitelj zna obići razrede prije početka nastave, ali kako se tada trebao održati predsat da nikoga nije bilo na tom katu. Dakle, da je do štetnog događaja došlo kada su učenici bili potpuno sami i bez odgovarajućeg nadzora, stoga je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je uzrok štetnom događaju propust tuženika u obavljanju nadzora nad učenicima u razredu, zbog čega se odgovornost tuženika temelji na odredbi čl. 167. st. 1. ZOO.

Pobijajući nižestupanjske presude zbog pogrešne primijene materijalnog prava, revident nije posebno iznio razloge glede visine novčane naknade za pretrpljenu štetu. Međutim na temelju čl. 386. ZPP, ovaj sud po službenoj dužnosti pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Po ocijeni ovoga revizijskog suda, nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili odredbu čl. 200. ZPP pri određivanju visine novčane naknade za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti. Naime, u dosadašnjem postupku je utvrđeno da je trajna posljedica ozljeđivanja mldb. tužitelja smanjenje životne aktivnosti od 10%. Pored činjenica da je tužitelj u vrijeme ozljeđivanja imao 8 godina, da se radi o smanjenju grube snage desne ruke, te da će navedene posljedice trpjeti dugotrajno, primjerena pravična naknada za ovaj oblik štete iznosi 10.000,00 kn, a ne 18.000,00 kn koliko je tužitelju dosuđeno pobijanim presudama.

Dosljedno izloženom, ovaj sud je preinačio nižestupanjske presude i odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.000,00 kn, na temelju čl. 395. st. 1. ZPP.

Na temelju čl. 166. st. 2. u svezi čl. 154. st. 2. ZPP tuženiku su dosuđeni daljnji troškovi parničnog postupka s obzirom na uspjeh u prvostupanjskom postupu. Tuženik nije određeno naveo troškove žalbe i revizije, zbog čega o tim troškovima ovaj sud nije mogao odlučivati.

U Zagrebu, 16. srpnja 2003. godine

Predsjednica vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v. r.