Legislator Case Law & Legislation
Rev-2660/1995-2 AI generated

Croatian Supreme Court allows revocation of life-tenure support contract termination due to missing facts on post-1986 conduct.

Case Number Rev-2660/1995-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia accepted the appellant's revocation request and overturned the lower court's dismissal of the contract termination claim. The lower courts found no evidence of mutual agreement to terminate the life-tenure support contract, focusing only on the period between the appellant's return and his temporary return to the respondent's home in 1986. However, the Supreme Court ruled that the record lacked decisive findings regarding the respondent's actions and the appellant's behavior from spring 1986 until the appellant's death in March 1987, which are essential to determine if the contract was effectively terminated. Consequently, the case was remanded to the first-instance court for a new trial to address these missing factual elements.

Legislator headnote

AI generated

čl. 28. ZOO; čl. 354. st. 3. toč. 13. ZPP; čl. 395. st. 2. ZPP: A court decision is flawed and subject to revocation if it fails to provide reasons for its ruling or lacks decisive findings on facts essential for resolving the main issue of the dispute.

Keywords

AI generated
life-tenure support contract termination of contract mutual agreement revocation of judgment missing factual findings remand for retrial burial contract law

Cited Legislation

AI generated

Cited Case Law

AI generated
Rev 1759/93 od 7. 7. 1993. godine
Nakon ukidne odluke (Rev 1759/93 od 7. 7. 1993. godine) u nastavku postupka bilo je potrebno raspraviti i utvrditi, a zatim i odgovoriti na pitanje da li je do takove mogućnosti i došlo voljom stranaka ili ne (čl.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2660/1995-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej i Jakoba Miletića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I.J. iz Đ., koga zastupa M.F. u V., protiv tuženice B.J. iz Đ., koju zastupa M.G., odvjetnik u K., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 4. svibnja 1995. godine br. Gž- 294/95-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đurđevcu od 15. studenog 1994. godine br. P- 403/94-76, u sjednici održanoj dana 9. svibnja 1996. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija se prihvaća, ukida se presuda Općinskog suda u Đurđevcu od 15. studenog 1994. godine br. P-403/94-76, kao i presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 4. svibnja 1995. godine br. Gž-294/95-2 i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom koja je potvrđena pobijanom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio utvrđenje da je raskinut ugovor o doživotnom uzdržavanju koji su 12. srpnja 1983. godine zaključili S.J. kao primatelj uzdržavanja i tuženici F. i B.J. kao davatelji uzdržavanja. Odlučeno je, da tužitelj naknadi tuženoj B.J. parnični trošak u iznosu od 900,00 kn, u roku od 15 dana.

Protiv pravomoćne drugostupanjske odluke reviziju je izjavio tužitelj iz svih razloga predviđenih u zakonu s prijedlogom da se revizija prihvati, odluke sudova preinače, ili pak ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovo odlučivanje.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno niti se o izjavljenoj reviziji nadležni državni odvjetnik izjasnio.

Revizija je osnovana.

Revident nalazi, da su sudovi prihvatili tvrdnje tužene B.J. da je za pružanje pomoći primatelju uzdržavanja za vrijeme dok se nalazila na radu, a zatim na bolničkom liječenju angažirala A.K. i B.J., a ne prihvaćaju objektivne navode tužitelja kojima je ukazao na teško stanje u kojem je primatelja uzdržavanja našao u kući tužene, kada je tužitelja dočekao potpuno obučen i uz izjavu da želi ići kući, zbog čega je oca i odveo u svoje domaćinstvo. Tužena je osobno i preko drugih osoba i Centra za socijalnu skrb tražila povratak primatelja uzdržavanja u njeno kućanstvo, u čemu je i uspjela, ali samo privremeno, jer se primatelj uzdržavanja više nije htio vratiti u njeno domaćinstvo. Od tada (proljeće 1987. godine) pa do smrti S.J. (ožujak 1987. godine) tužena više i nije pokušavala pomagati primatelja uzdržavanja ili ga vratiti u svoje

domaćinstvo,

o čemu razloga u pobijanim odlukama nema, zbog čega revident izjavljenu reviziju i nalazi osnovanom.

U postupku je do sada utvrđeno da su otac tužitelja S.J. kao primatelj uzdržavanja i tuženici F. i B.J. (sin i snaha primatelja uzdržavanja) kao davatelji uzdržavanja dana 12. srpnja 1983. godine zaključili ugovor o doživotnom uzdržavanju, kojim se za života primatelja uzdržavanja određena imovina prenosi na tužene. Takav ugovorni odnos u skladu s odredbom čl. 122. Zakona o nasljeđivanju nije isključen iz pravnog prometa, pa se i mogućnost raskida takovog ugovornog odnosa ravna prema odredbi čl. 125. citiranog zakona. Zahtjev tužbe je utemeljen na tvrdnjama, da su taj ugovorni odnos primatelj uzdržavanja i davatelji uzdržavanja sporazumno raskinuli. Nakon ukidne odluke (Rev 1759/93 od 7. 7. 1993. godine) u nastavku postupka bilo je potrebno raspraviti i utvrditi, a zatim i odgovoriti na pitanje da li je do takove mogućnosti i došlo voljom stranaka ili ne (čl. 28. ZOO, "NN" br. 53/91).

Nadalje, u postupku je utvrđeno, da je sin primatelja uzdržavanja F.J. umro 16. studenog 1985. godine i da je obvezu uzdržavanja S.J. u cijelosti preuzela tužena B.J. Dok je tužena bila u radnom odnosu svu potrebnu pomoć primatelju uzdržavanja, na njeno angažiranje, primatelju uzdržavanja pružala je svjedokinja A.K., a za vrijeme kada je tužena bila u bolnici takovu pomoć primatelju uzdržavanja, opet na zahtjev tužene pružao je svjedok B.J. Tužitelj je doista došao u kuću tužene i oca odveo u svoje domaćinstvo. Zatim se tužena kao i svjedok B.J. i uz pomoć Centra za socijalni rad angažirala i pokušala tužitelja vratiti u svoje domaćinstvo.

Na temelju takovih utvrđenja sudovi nalaze da ugovorne strane nisu svojom slobodnom voljom ili na drugi način izrazile svoju volju da spomenuti ugovorni odnos sporazumno raskinu (čl. 28. ZOO) zbog čega zahtjev tužbe odbijaju.

Takova ocjena sudova je i po mišljenju ovog revizijskog suda osnovana, ali samo u odnosu za vrijeme od dolaska primatelja uzdržavanja u kuću tužene, pa do povratka u kuću tužitelja u proljeće 1986. godine, jer doista iz utvrđenja sudova ne proizlazi da bi kroz to vrijeme ugovorne strane spomenuti ugovorni odnos sporazumno raskinule.

Međutim, za vrijeme od proljeća 1986. godine do mjeseca ožujka 1987. godine kada je umro primatelj uzdržavanja za pravilnu primjenu propisa materijalnog prava nedostaju odlučna utvrđenja koja bi dala odgovor na pitanje o aktivnostima tužene kao davateljice uzdržavanja kroz cijelo to vrijeme u cilju održanja ugovornog odnosa, kao i o ponašanju samog primatelja uzdržavanja. Naime, nakon što je tužena u proljeće 1986. godine doista poduzela niz aktivnosti da primatelja uzdržavanja vrati u svoje domaćinstvo od tada pa sve do smrti primatelja uzdržavanja nema nikakovih podataka, niti utvrđenja o daljnjim aktivnostima tužene, koja bi dala odgovor na temeljno pitanje spora da li je eventualni prestanak aktivnosti tužene nakon proljeća 1986. godine rezultat njene volje ili je to posljedica otpora tužitelja ili samog primatelja uzdržavanja, o čemu ovisi donošenje zakonite odluke o sporu.

Kako o tim važnim činjenicama pobijana odluka nema razloga (čl. 354. st. 3. toč. 13. ZPP) i kad nedostaju utvrđenja na koja je ovom odlukom ukazano (čl. 395. st. 2. ZPP) to je reviziju tužitelja kao osnovanu trebalo prihvatiti, odluke sudova ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

U Zagrebu, 9. svibnja 1996. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.