Revr-1573/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1573/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. D. iz O., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica J. Č. D., odvjetnica u O., protiv tuženika O. P. d.d., O., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica J. M., odvjetnica u Z., radi utvrđivanja nedopuštenim otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-228/2016-4 od 14. srpnja 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-671/2013-37 od 30. travnja 2014. u sjednici održanoj 5. rujna 2017.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R- 228/2016-4 od 14. srpnja 2016. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Županijski sud u Osijeku presudom poslovni broj Gž R-228/2016-4 od 14. srpnja 2016. odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-671/2013-37 od 30. travnja 2014. kojom je suđeno:

„Utvrđuje se da je otkaz Ugovora o radu dan tužitelju I. D. iz O., OIB …, Odlukom tuženika O. P. d.d., O. OIB: … od 1. srpnja 2010., koja je potvrđena Odlukom tuženika nazvana „odgovor na prigovor“, nedopušten.

Nalaže se tuženiku da utvrdi kontinuitet radnog odnosa tužitelja od 10.3.2012. pa do 26.12.2012., sve to u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate, sve to u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.“

U ovom postupku donesena je i dopunska prvostupanjska presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-671/2013-49 od 13. studenog 2015. , kojom je suđeno: „Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi: Nalaže se tuženiku O. P. d.d. O. da tužitelja I. D. iz O. vrati na rad na posao voditelja općih poslova, odnosno na druge odgovarajuće poslove“.

Dopunska prvostupanjska presuda nije pobijana žalbom, i nije predmetom revizijskog postupka.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog svih revizijskih razloga iz čl. 385. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da preinači drugostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev, a tužitelju naloži naknaditi tuženiku parnične troškove, uključivši i troškove revizijskog postupka.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Revizija je neosnovana.

Presuda je ispitana po čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP) samo u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U odnosu na revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka ovaj sud je pošao od razloga određeno navedenih u reviziji, te imajući na umu odredbu čl. 385. st. 1. ZPP prema, a prema kojoj se protiv drugostupanjske presude revizija iz članka 382. stavka 1. ZPP može podnijeti:

1) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovoga Zakona, (osim točke 3., 5. i 9. ) i

2) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ovoga Zakona koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom.

Tuženik je u reviziji glede bitnih povreda odredaba postupka određeno naveo revizijski razlog bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11 ZPP te čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP, pa je ovaj sud ispitao osnovanost revizije samo glede navoda o tim bitnim povredama.

U postupku pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju se ukazuje u reviziji, a koji postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

U obrazloženju prvostupanjske presude su izloženi zahtjevi stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, a navedeno je i koje je odredbe materijalnog prava sud primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka.

Ni sam tužitelj, koji se pozvao na navedenu bitnu povredu odredaba postupka, nije ukazao na neku konkretnu proturječnost između sadržaja izvedenih dokaza i navoda o odlučnim činjenicama utvrđenim na temelju tih dokaza, niti je takve proturječnost po reviziji utvrdio ovaj sud.

Drugostupanjski sud je pak, sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP, u obrazloženju presude ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.

Stoga pred drugostupanjskim sudom nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. ZPP.

Revizijskim navodima se u okviru ovoga revizijskog razloga zapravo sadržajno dovode u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na okolnosti koje su prethodile otkazu tužiteljevog ugovora o radu, te pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova u odnosu na obvezu tuženika kod poslovno uvjetovanog otkaza, ponuditi tužitelju drugo odgovarajuće radno mjesto. Tuženik je iznio i svoju ocjenu provedenih dokaza, tvrdeći suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, da u vrijeme donošenja odluke o poslovno uvjetovanom otkazu nije tužitelju mogao ponuditi drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi. Ocjena tuženika je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, a tuženik je obrazložio svoje stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu, jer prema shvaćanju tuženika sudovi nisu uzeli u obzir rezultate provedenih dokaza glede potrebe smanjenja broja zaposlenih i ukidanja radnih mjesta, te glede mogućnosti zapošljavanja tužitelja na drugom radnom mjestu. Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

Nadalje valja napomenuti da pogrešan pravni pristup u rješenju spora, kada bi i postojao, ne znači ujedno počinjenje apsolutno bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, ako je unatoč pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog prava moguće ispitati zakonitost pobijane presude.

Tuženik neutemeljeno ukazuje i na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Sporna je u revizijskom stupnju postupka pravilna primjena odredbe čl. 107. st. 1. toč. 1. Zakona o radu („Narodne Novine“ broj: 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, dalje: ZR) u odnosu na prestanak potreba za obavljanjem posla na radnom mjestu tužitelja zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga i time (ne)postojanje opravdanog razloga za poslovno uvjetovani otkaz, te odredbe čl. 107. st. 2. ZR glede obveze i mogućnosti poslodavca (tuženika) kod poslovno uvjetovanog otkaza zaposliti radnika (tužitelja) na nekim drugim poslovima.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj I. D. bio zaposlen kod tuženika od 15. travnja 1991. godine, a na radnom mjestu voditelja općih poslova po Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 15. listopada 2007.,

- da je tuženik donio odluku o ukidanju radnog mjesta voditelja općih poslova, te da je donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju, s time da je tuženik kao poslodavac namjeru da otkaže ugovor o radu tužitelju priopćio radničkom vijeću, a o čemu se radničko vijeće nije izjasnilo.

-da, unatoč tome što je ukinuto radno mjesto voditelja općih poslova, nije prestala potreba za radom tužitelja. Naime, tuženik nije niti pokušao tužitelja zaposliti na upražnjenim radnim mjestima na kojima je tužitelj prema svojoj kvalifikaciji i stručnom znanju mogao obavljati poslove. Tužitelj je kao mr. oec. kod tuženika prethodno radio na poslovima zamjenika glavnog direktora, a ima kvalifikaciju za obavljanje posla ovlaštenog revizora. U vrijeme donošenja odluke o otkazu ugovora o radu kod tužitelja je bilo slobodnih radnih mjesta i to pomoćnika voditelja računovodstva (radno mjesto pod br. 49 u katalogu), organizatora nabave (pod brojem 114), referenta uvoznih predmeta nabave (pod brojem 116), referenta nabave reklamno-propagandnog materijala (pod brojem 117), referenta za nabavu potrošnog materijala i HT opreme (pod brojem 119), referenta za uvoz investicijske tehničko tehnološke opreme (pod brojem 118). Poslove navedenih radnih mjesta tužitelj je mogao obavljati prema svom stručnom znanju i kvalifikacijama.

Imajući na umu navedena utvrđenja, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje nedopuštenom odluke o otkazu, a takvu odluku je potvrdio i drugostupanjski sud.

Obrazloženje se temelji na shvaćanju da okolnost što se radničko vijeće nije protivilo donošenju odluke o otkazu ugovora o radu, ne utječe na obvezu poslodavca iz čl. 107. st. 2. Zakona o radu (NN 149/09).

Prema odredbi čl. 107. ZR-a poslodavac može otkazati ugovor o radu poslovno uvjetovanim otkazom samo ako ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima, a iz provedenih dokaza ne proizlazi postojanje opravdanog razloga zbog kojeg se tužitelja nije moglo rasporediti na rad na neko od navedenih radnih mjesta.

Tužbenim zahtjevom podnijetim sudu 2. kolovoza 2010. godine tužitelj je zatražio utvrđenje da je otkaz ugovora o radu prema odluci tuženika od 1. srpnja 2010. godine nedopušten, slijedom čega se nalaže tuženiku vratiti ga na rad na posao voditelja općih poslova, odnosno na drugi odgovarajući posao te mu priznati sva prava iz radnog odnosa. Međutim, za vrijeme trajanja ovog parničnog postupka tužitelju je prestao Ugovor o radu u skladu sa čl. 104. st. 1. toč. 3. ZR jer je 26. prosinca 2012. godine navršio 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža. Kako nije bilo drugačijeg dogovora između radnika i poslodavca tužitelju je utvrđeno pravo na mirovinu, a zbog čega je u ovom postupku povukao dio tužbenog zahtjeva kojim je zatraženo vraćanje na rad te je i zatraženo utvrđenje kontinuiteta radnog odnosa ograničeno do 26. prosinca 2012. godine.

Kako se tuženik protivio povlačenju dijela tužbenog zahtjeva o vraćanju na rad to se tužitelj podneskom od 11. lipnja 2015. godine odrekao tužbenog zahtjeva za povratak na rad pa je prvostupanjski sud donio dopunsku presudu br. Pr-671/2013-49 od 13. studenog 2015. godine kojom je odbio tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku da tužitelja vrati na rad na posao voditelja općih poslova, odnosno na druge odgovarajuće poslove, pa za donošenje ove presude nije odlučan žalbeni prigovor tuženika da se protivio djelomičnom povlačenju tužbe.

Tuženik je revizijom osporio pravilnu primjenu odredbe čl. 107. st. 2. ZR, osporivši da bi kod tuženika postojalo odgovarajuće slobodno radno mjesto na kojemu može zaposliti tužitelja. Okolnost što kod tuženika postoji katalog radnih mjesta iz 2003. (sistematizacija radnih mjesta), po shvaćanju tuženika sama po sebi ne znači da postoji potreba kod tuženika za popunjavanjem tih radnih mjesta, kod činjenice da kod tuženika postoji višak od 63 radnika.

Stoga tuženik drži pogrešnim zaključak suda da je bio dužan ponuditi tužitelju neko od radnih mjesta navedenih u sistematizaciji, poglavito ako se ima na umu iskaz direktora tuženika koji je u svojstvu svjedoka u ovoj parici iskazao da je tužitelju ponudio radno mjesto „šefa računovodstva i financija“, a za koju ponudu tvrdi da ju je tužitelj odbio. Revident drži da je obrazloženje pobijane presude utemeljeno na shvaćanju koje je suprotno shvaćanju zauzetom od strane Vrhovnog suda RH u nizu presuda ( Revr-1220/13. od 18. Studenog 2014., Revr-821/13 od 14. listopada 2014., Revr-465/15 od 28. Srpnja 2015.).

Ovaj sud je ocijenio da tuženik u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava pretežito osporava činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova glede mogućnosti tuženika zaposliti tužitelja na drugo radno mjesto u skladu s odredbom čl. 107. st. 2. ZR.

Međutim revizijom nije dopušteno pobijati presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (arg. iz čl. 385. st. 2. ZPP), a Vrhovni sud RH odluku o pravilnoj primjeni materijalnog prava donosi na temelju činjeničnih utvrđenja u svakom konkretnom sporu.

Samim time je bespredmetna usporedba pobijane presude i presuda koje su donesene u postupku radi utvrđenja nedopuštenom neke druge odluke o otkazu radniku različitih kvalifikacija u odnosu na tužitelja, zaposlenom na drugom radnom mjestu.

Primjerice u presudi poslovi broj Revr-1220/13-2 je navedeno da „revidentica istaknutim tvrdnjama ne ukazuje da bi poslodavac postupio protivno članku 107. stavak 3. ZR-a, već osporava sam način na koji je izvršio reorganizaciju, a time i razloge zbog kojih je neka radna mjesta sasvim ukinuo, a njihove poslove ili dio njih rasporedio na druga radna mjesta. U tom smislu valja istaknuti da je poslodavac slobodan i samostalan organizirati proces rada u svrhu što učinkovitijeg poslovanja pri čemu je njegovo pravo odlučiti koje će radno mjesto ukinuti, a koje zadržati i koje će radnike, sukladno potrebama nove organizacije poslovanja uputiti na obuku. Stoga tuženik u ovom slučaju nije povrijedio tužiteljičina prava iz radnog odnosa.“

Pobijanom presudom dakle nije dovedeno u pitanje pravo poslodavca slobodno i samostalno organizirati proces rada u svrhu što učinkovitijeg poslovanja pri čemu je njegovo pravo odlučiti koje će radno mjesto ukinuti, a koje zadržati i koje će radnike, sukladno potrebama nove organizacije poslovanja uputiti na obuku.

Međutim, u ostvarenju ovoga prava poslodavca treba imati na umu jasnu odredbu čl. 107. ZR. a prema kojoj poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok u slučaju da prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz), ali samo ako ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima.

Tužitelj je dokazao da je kod tuženika sistematizacijom radnih mjesta bilo slobodnih radnih mjesta i to pomoćnika voditelja računovodstva (radno mjesto pod br. 49 u katalogu), organizatora nabave (pod brojem 114), referenta uvoznih predmeta nabave (pod brojem 116), referenta nabave reklamno-propagandnog materijala (pod brojem 117), referenta za nabavu potrošnog materijala i HT opreme (pod brojem 119), referenta za uvoz investicijske tehničko tehnološke opreme (pod brojem 118). Poslove navedenih radnih mjesta tužitelj je mogao obavljati prema svom stručnom znanju i kvalifikacijama, bez ikakvih daljnjih osposobljavanja.

Tuženik s druge strane, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, nije dokazao tvrdnju direktora tuženika da je dosita ponudio tužitelju drugo odgovarajuće radno mjesto, pa u donošenju pobijane presude nije pogrešno primijenjena odredba čl. 107. ZR.

Stoga je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno materijalno pravo, u postupku u kojemu nije počinjena bitna povreda odredaba postupak na koju se pozvao revident, pa je valjalo odbiti reviziju protiv presude po čl. 393. ZPP.

Zagreb, 5. rujna 2017.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.