IV Kž-38/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IV Kž-38/1999-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić i Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osum. M. A. i I. A. zbog kaznenih djela iz čl. 224. st. 4. u svezi st. 1. KZ i dr., odlučujući o žalbi oštećenika kao tužitelja M. S. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zadru od 9. ožujka 1999. godine broj Kv-115/99 (Kio-374/98), u sjednici održanoj 16. travnja 2002. godine,

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba oštećenog kao tužitelja M.S. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijski sud u Zadru, na temelju čl. 190. st. 3. ZKP, u povodu neslaganja istražnog suca odbio je istražni zahtjev oštećenog kao tužitelja M.S. protiv osumnjičenika M.A. i I.A. zbog kaznenih djela iz čl. 224. st. 4. u svezi st. 1., čl. 331. st. 2. i čl. 315. st. 2. Kaznenog zakona.

Protiv tog rješenja žali se oštećenik kao tužitelj putem svoga punomoćnika M.Z., odvjetnika iz Z., s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i protiv osumnjičenika M. i I.A. odredi provođenje istrage.

Žalba nije osnovana.

Protivno žalbenim tvrdnjama, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra da je prvostupanjski sud na temelju rezultata predistražnog postupka pravilno ocijenio da su u konkretnom slučaju, činjenice koje navodi oštećenik kao tužitelj, a koje su relevantne za ocjenu postojanja osnovane sumnje da su osumnjičenici M.A. i I.A. počinili kaznena djela za koje se terete, u smislu odredbe čl. 187. st. 1. ZKP nedostatne, da se protiv đenje istrage zbog kaznenih djela iz čl. 224. st. 4. u svezi st. 1., čl. 331. st. 2. njih odredi provo

i čl. 315. st. 2. Kaznenog zakona.

Naime, uvidom u spis predmeta sud je utvrdio da je oštećenik kao tužitelj M.S. opunomoćio svoju kćerku L.S. da u njegovo ime može prodati njihovu obiteljsku kuću u Z., u njegovo ime primiti kupoprodajnu cijenu, te za taj posao ovlastiti punomoćnika po svome izboru, što je L.S. i učinila. Za prodaju kuće angažirala je odvjetnika T.R. koji se sačinio kupoprodajni ugovor 21. travnja 1994. godine s osumnjičenicima M. i I.A., a na temelju toga pravovaljanog kupoprodajnog ugovora osumnjičenici su izvršili prijenos prava vlasništva na spomenutoj nekretnini u zemljišnim knjigama. Kako su osumnjičenici u potpunosti isplatili kupoprodajnu cijenu što i kćerka oštećenog kao tužitelja L.S. potvrđuje, ne mogu se oni ni u kom slučaju teretiti za to što L.S. kasnije oštećeniku kao tužitelju novac nije predala, a upravo zbog te nepredaje novca protiv L.S. je i pokrenuta istraga zbog osnovane sumnje da je počinila kazneno djelo prijevare iz čl. 224. st. 4. u svezi st. 1. Kaznenog zakona. Točno je da je L.S. iznos od 50.000 DEM dala na zajam M.A., međutim, tu se radi o zasebnom pravnom poslu koji u nikom slučaju ne zadire u međusobne odnose između oštećenika kao tužitelja i njegove kćerke, pa kako se protiv L.S. vodi istraga zbog kaznenog djela prijevare na štetu svoga oca, a ovdje oštećenika kao tužitelja, nema nikakvih dokaza koji bi upućivali na to da su osumnjičenici u tome sudjelovali kako se u žalbi oštećenika kao tužitelja pokušava prikazati.

Tvrdnja žalitelja da bi njegova kćerka priznanjem da je osumnjičeniku M.A. posudila iznos od 50.000 DEM njemu davala alibi, premda ustvari kupoprodajnu cijenu za kuću nije primila, predstavljaju puka nagađanja za kojih nema utemeljenje u sudskom spisu, jer i sama L.S. tvrdi da je od osumnjičenika primila čitav iznos, kupoprodajne cijene što je bilo 11.000 DEM, a druga je stvar da li je taj novac predala svome ocu u cijelom iznosu ili nije.

Kraj ovakvog stanja stvari, razvidno je da je u radnjama osumnjičenika M. i I.A. nisu ostvarena bitna obilježja kaznenog djela prijevare iz čl. 224. st. 4. u svezi st. 1. Kaznenog zakona, jer je za učin predmetnog kaznenog djela potrebno da počinitelj prema unaprijed stvorenoj namjeri da se okoristi, drugog dovede lažnim prikazivanjem činjenica u zabludu i na taj način ga navede da ovaj na štetu svoje imovine nešto učini. U konkretnom slučaju osumnjičenici su od kćerke oštećenika kao tužitelja, a preko punomoćnika kojeg je ona izabrala, kupili nekretnine oštećenika kao tužitelja, za te su nekretnine platili kupovnu cijenu, pa o nikakvoj prijevarnoj namjeri ne može biti ni govora, a kako je predmetni kupoprodajni ugovor prema stanju spisa pravovaljan i zemljišnoknjižno proveden nedostaje osnovana sumnja da bi osumnjičenici počinili i kaznena djela krivotvorenja isprave i ovjeravanja neistinitog sadržaja kako im oštećenik kao tužitelj stavlja na teret. Stoga je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o obveznopravnim odnosima između oštećenika i njegove kćerke koji se mogu ostvariti u parničnom postupku, jer da bi se odredilo provođenje istrage protiv neke osobe u smislu čl. 187. st. 1. ZKP mora objektivno postojati osnovana sumnja da je ta osoba počinila kazneno djelo, što znači da nisu dovoljne samo tvrdnje izložene u istražnom zahtjevu oštećenika kao tužitelja, za koje pri tome nema nikakvog uporišta u pribavljenim dokazima i drugim podacima.

Slijedom iznijetoga, kako se navodima podnesene žalbe prednja utvrđenja ne dovode s uspjehom u sumnju, trebalo je na temelju čl. 398. st. 3. ZKP odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 16. travnja 2002. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović, v.r.

Ante Potrebica, v.r.