Rev-2832/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2832/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka šeparovića, kao predsjednika vijeća, te, Augusta Husinca, Ilije Čuljata, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića, kao članova vijeća u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja R. M. iz S. B., koga zastupa Ž. R., odvjetnik iz S. B., protiv tuženih DP V. koga zastupa B. B., odvjetnik iz S. B. i II-tuženog D. T. iz S. B., koga zastupa M. R., odvjetnik iz S. B., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog, suda u Slav. Požegi od 17. rujna 1991. br. Gž 1156/91-2, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Slav. Brodu od 4. travnja 1991. br. P 1635/90.-7, u sjednici održanoj dana 31. ožujka 1992.,

p r e s u d i o j e :

Prihvaća se revizija tužitelja R. M. i preinačuje presuda Okružnog suda u Slav. Požegi od 17. rujna 1991. broj

Gž 1156/91-2 i sudi:

Odbija se žalba I tuženoga DP V. iz S. B. kao neosnovana i potvrdjuje presuda Općinskog suda u Slav. Brodu od 4. travnja 1991. br. P 1635/90-2 u dijelu kojim je djelomično usvojen tužbeni zahtjev u odnosu na I-tuženoga.

U preostalom dijelu nižestepene presude ostaju neizmijenjene.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Slav. Brodu od 4. travnja 1991. br. P 1635/90-7 pod I. izreke obavezani su tuženi DP V. i T. D. iz S. B., solidarno naknaditi tužitelju štetu u iznosu od 34.036,60 HRD sa zakonskom kamatom od 4. travnja 1991. do isplate i naknaditi parnične troškove u iznosu od 8.161,60 HRD, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Pod II. izreke tužitelj je odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva.

Rješavajući po žalbama tuženih drugostepeni sud je presudom od 17. rujna 1991. br. Gž.1156/91-2 uvažio žalbu I- tuženoga i preinačio prvostepenu presudu u dosudjujućem dijelu tako da je tužitelj u cijelosti odbijen s tužbom i tužbenim zahtjevom u odnosu na prvotuženoga DP V. a tužitelj obavezan ovom tuženiku naknaditi troškove postupka u iznosu od 10.737 HRD. Žalba drugotuženika je odbijena kao neosnovana i potvrdjena prvostepena presuda u pobijanom dosudjujućem dijelu koji se odnosi na ovog tuženika.

Protiv citirane drugostepene pravomoćne presude pravodobno je izjavio reviziju tužitelj protiv dijela presude, kojim je usvojena žalba I-tuženika i preinačena prvostepena presuda.

Tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da se pobijana presuda preinači i prvotuženoga obaveže na naknadu štete na način kako je to sudjeno u prvostepenoj presudi.

Na reviziju tužitelja nije odgovoreno, niti se nadležni javni tužitelj izjasnio o reviziji.

Revizija tužitelja je osnovana.

Prvostepeni sud je utvrdio da su tužitelj i tuženi Tomić Darko kao radnici tuženoga DP V. radili zajedno na radnom zadatku, da je krivnjom tuženoga T. D. došlo medju njima do verbalnog sukoba nakon čega je T. D. fizički napao tužitelja i nanio mu tjelesne povrede. Na osnovu tako utvrdjenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je ocijenio da tuženi Tomić Darko odgovara za štetu po principu dokazane krivnje, a tuženi DP V. da je odgovoran za štetu po objektivnom principu jer se štetni dogadjaj desio za vrijeme radnog vremena i na radnom zadatku.

Rješavajući po žalbi tuženog DP V. drugostepeni sud je imajući u vidu da je do nastanka štete došlo tako što je drugotuženik na savjete tužitelja najprije ovoga počeo vrijedjati, a zatim tući, zauzeo stanovište da tužitelj nije ozlijedjen zbog prirode posla što ga je obavljao, niti zbog manjkave, organizacije toga posla i procesa njegovog obavljanja, opasnosti toga posla i radnog procesa ili zbog nepostojanja potrebnih mjera zaštite na radu. Smatra da prvotuženi nije odgovoran za štetu niti prema odredbi čl. 170. Zakona o obveznim odnosima, pa je stoga uvažena žalba prvotuženoga, preinačena prvostepena presuda i tužbeni, zahtjev u cijelosti odbijen u odnosu na prvotuženoga.

Osnovano tužitelj ističe da je pobijanom presudom pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Prema odredbi čl. 6. Zakona o zaštiti na radu, radna organizacija kao poslodavac odgovorna je za štetu koju radnik pretrpi uslijed povrede na radu ili u vezi sa radom, osim ako dokaže da je do povrede došlo uslijed više sile, krivnje trećega ili krivnje samog radnika.

U konkretnom slučaju utvrdjeno je da nije bilo više sile, da tužitelj nije ništa kriv, a da drugotuženi nije treća osoba jer je kao radnik prvotuženika radio zajedno sa tužiteljem, te da je do povrede došlo na radnom mjestu za vrijeme rada nakon sukoba koji je izbio zbog prigovora tužitelja na način rada drugotuženika.

Dakle, prvotuženi nije dokazao da bi postojale okolnosti na osnovu kojih bi se mogao osloboditi objektivne odgovornosti u smislu citiranog čl. 6. Zakona o zaštiti na radu.

Djelovanje drugotuženoga u konkretnom slučaju ne može se tretirati kao djelovanje treće osobe u smislu citiranog Zakona, jer je drugotuženi radnik prvotuženoga koji je zajedno sa tužiteljem bio na radnom zadatku kao jedna ekipa u tehnološkom procesu obavljanja posla na gradilištu, te su odredjenom podjelom rada obavljali zajedno jedan radni zadatak.

Radna organizacija dužna je svakom radniku za vrijeme rada osigurati takve uvjete rada koji u sebi ne nose opasnost po njegovo zdravlje i život, pa izmedju ostalog, i osigurati ga od nasilničkog ponašanja drugih radnika s kojima u procesu rada mora zajednički raditi i suradjivati. U konkretnom slučaju tužitelj je dobio radni zadatak da radi zajedno s drugotuženim, pa mu je bila i dužnost da upozori mladjeg kolegu kad je primijetio da ovaj radi nepravilno. Stoga se ne može govoriti da do sukoba nije došlo u vezi sa radom.

Dakle, postoji uzročno posljedična veza izmedju povrede i procesa rada, nije dokazano, da bi postojale okolnosti, na osnovu kojih bi se prvotuženi mogao osloboditi objektivne odgovornosti, pa je stoga prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao na naknadu štete i prvotuženoga.

Iz navedenog razloga valjalo je prihvatiti reviziju tužitelja, preinačiti pobijanu presudu temeljem čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku (koji se primjenjuje kao zakon Republike Hrvatske - "Narodne novine" br. 53/91.) i presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 31. ožujka 1992.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.