Gž-1975/2012-2 · Županijski sud u Varaždinu



Gž-1975/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Josipa Ivančevića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Miloša Lojena kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Trgovački centar - Milenij d.o.o. iz Sesveta, Ljudevita Posavskog 3, zastupanog po punomoćniku Zlatku Kovačiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika SD SB Graditelj d.o.o. iz Blaguše, Blaguša 18, zastupanog po punomoćniku Igoru Svilaru, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Sesvetama - Stalna služba u Sv. I. Zelini, broj P-44/05-55 od 16. rujna 2011. godine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 04. prosinca 2012. godine,

p r e s u d i o j e

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, dok se žalba tuženika uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Sesvetama - Stalna služba u Sv. I. Zelini, broj P-44/05-55 od 16. rujna 2011. godine:

- potvrđuje u točki II izreke presude

- preinačuje u točkama I i III izreke presude tako da se sudi:

Ukida se rješenje o ovrsi Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj Ovrv-730/04 od 29. travnja 2004. godine u dijelu pod točkom I u kojoj je tuženiku SD SB Graditelj d.o.o. naloženo da plati tužitelju Trgovačkom centru Milenij d.o.o. iz Sesveta iznos od 9.081,00 kn sa zateznom kamatom koja teče na navedeni iznos od 16. rujna 2011. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja predstavlja eskontnu stopu Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena te da mu naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 584,00 kn.

Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 8.600,00 kn, u roku 15 dana.

Obrazloženje

Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I. Rješenje o ovrsi ovog suda poslovni broj Ovrv-730/04 od 29.4.2004. godine u dijelu pod točkom I u kojoj je tuženiku SD SB Graditelj, naloženo da plati tužitelju Trgovačkom centru Milenij d.o.o. iz Sesveta, Ljudevita Posavskog 3, iznos od 9.081,00 kn zajedno sa zateznom kamatom koja teče na navedeni iznos od 16. rujna

Gž-1975/12-2

2011. godine, pa do isplate po kamatnoj stopi koja predstavlja eskontnu stopu Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta,, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanu za pet postotnih poena, te da mu naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 584,00 kn sve u roku od 15 dana, održava se na pravnoj snazi.

II. Ukida se rješenje o ovrsi ovog suda poslovni broj Ovrv-730/04 od 29.4.2004. godine u preostalom dijelu.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.337,87 kn, u roku od 15 dana."

Protiv navedene presude u točki II i III izreke pravovremenu, dopuštenu i potpunu žalbu podnio je tužitelj dana 12. prosinca 2011. godine zbog svih razloga iz čl. 353. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – u daljnjem tekstu: ZPP), te predlaže da ovaj sud ukine pobijanu odluku i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Protiv navedene presude u točkama I i III izreke pravovremenu, dopuštenu i potpunu žalbu podnio je tuženik dana 23. studenog 2011. godine zbog svih razloga iz čl. 353. ZPP-a te predlaže da ovaj sud pobijanu odluku ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovori na žalbe nisu dani.

Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana u cijelosti.

I tužitelj i tuženik u svojim žalbama navode da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

Ispitujući pobijanu presudu u odnosu na ovaj žalbeni razlog, ocjena je ovoga suda da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu na koju se pozivaju tužitelj i tuženik, a niti je počinio druge bitne povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Presudu je moguće ispitati.

Na temelju provedenog postupka i u postupku izvedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio da je tuženik vlasnik poslovnog prostora kao posebnog dijela nekretnine u Trgovačkom centru – Tržnica Sesvete označenog kao JP 33, površine 29,85 m, a da je tužitelj vlasnik posebnog dijela nekretnine i to lokala D4 L212 u istom trgovačkom centru, te da su stranke temeljem vlasništva etažiranih posebnih dijelova nekretnine i suvlasnici zajedničkih dijelova nekretnine.

Nadalje, sud prvog stupnja je na temelju provedenog vještačenja dokumentacije tužitelja o izvršenim plaćanjima po osnovu troškova koji su nužni za funkcioniranje same nekretnine kao što su grijanje, struja, plin, voda za zajedničke prostore, troškovi održavanja čišćenja, troškovi zaštitarske službe i slično, utvrdio da bi obveza tuženika u ukupnim troškovima, a polazeći od vlasništva posebnog dijela zgrade vezano na suvlasništvo nekretnine, bio dužan participirati u navedenim troškovima koji terete Trgovački centar – Tržnica Sesvete u cijelosti u vremenskom periodu od svibnja 2002. godine pa zaključno sa prosincem 2003. godine u iznosima kako ih je specificirao vještak po mjesecima, a što ukupno iznosi 9.081,00 kn.

Kako je tužitelj svoju tužbu prvo postavio kao upravitelj Trgovačkog centra – Tržnice Sesvete, a zatim tijekom postupka promijenio pravni osnov svoga zahtjeva na način da je svoje potraživanje temeljio na svom suvlasničkom pravu na nekretnini, te je povrat plaćenog tražio temeljem odredbe čl. 218. Zakona o obveznim odnosima

Gž-1975/12-2

(Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO, to je sud prvog stupnja raspravio činjenice vezane uz pravni osnov kako ga je tijekom postupka odredio i činjenično usmjerio sam tužitelj.

Temeljem odredbe čl. 89. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV) određeno je da troškove za održavanje i za poboljšavanje nekretnina snose svi suvlasnici nekretnine razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima ako nije drugačije određeno pa kako je sud prvog stupnja zaključio da je tužitelj suvlasnik zgrade i da je podmirio režijske troškove koji se odnose na zajedničke dijelove nekretnine u razdoblju od svibnja 2002. do prosinca 2003. godine za račun tuženikate da obveza tuženika za režijske troškove zajedničkih dijelova Trgovačkog centra, a s obzirom na veličinu njegovog suvlasničkog udjela iznosi 9.081,00 kn, to je obvezao tuženika na plaćanje istih temeljem odredbe čl. 218. ZOO-a, dok ga je odbio sa iznosom od 14.325,46 kn kao neosnovanim, jer na temelju provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja nije bilo moguće utvrditi da bi se radilo o troškovima koji bi teretili tuženika kao suvlasnika nekretnine.

Što se tiče prigovora zastare sud prvog stupnja je odbio prigovor zastare jer da se jednogodišnji zastarni rok iz čl. 368. ZOO-a ne može primijeniti na tražbinu tužitelja.

Tužitelj u svojoj žalbi osporava odbijajući dio presude i odluku o naknadi parničnog troška te razmatra utvrđeno činjenično stanje osporavajući nalaz i mišljenje vještaka u pogledu ugovora o tehničkom održavanju i čišćenju od 9. siječnja 2003. godine i aneksa tog ugovora od listopada 2003. godine, a koji je sklopljen temeljem odluke upravnog vijeća tužitelja od 23. svibnja 2002. godine, jer da su to troškovi koje je trebalo ukalkulirati u obvezu tuženika u odnosu na zajedničke dijelove nekretnine. Isto tako smatra da je sud trebao uzeti u obzir i troškove usluga deratizacije, održavanja dizala i slične troškove koji se obračunavaju paušalno na mjesečnoj i godišnjoj razini, jer su i to troškovi koji terete zajedničke dijelove nekretnine, a time i vlasnike etažnih cjelina, te da je volja svih suvlasnika izražena preko odluke upravnog odbora da se naknađuju i ti troškovi.

Tuženik u svojoj žalbi smatra da je sud prvog stupnja nepotpuno utvrdio činjenično stanje, a time i nepravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio kao utvrđenu činjenicu da je tužitelj suvlasnik etažne cjeline te da kao suvlasnik koji je ispunio obvezu za drugog suvlasnika ima pravo od istog tražiti povrat plaćenoga.

Ukazuje se na činjenicu, a na koju se ukazivalo i tijekom prvostupanjskog postupka da je tužitelj postao vlasnik jedne od etažne cjeline u Trgovačkom centru temeljem ugovora o kupoprodaji od 12. srpnja 2004. godine, koji je proveden u zemljišnoj knjizi 29. srpnja 2004. godine, dakle nakon utuženog razdoblja pa stoga nije u vrijeme kada je plaćao obveze koje su teretile Trgovački centar u odnosu na zajedničke dijelove bio suvlasnik, zbog čega nije bio u zakonskoj obvezi podmirivati bilo kakove iznose po tom osnovu u ime i za račun tuženika.

Također se ističe da je prema čl. 89. st. 2. ZV-a troškove cijele nekretnine bez obzira da li se oni odnose na njezino održavanje ili poboljšavanje moguće plaćati samo iz doprinosa za zajedničku pričuvu, jer ista i služi upravo za pokriće tih obveza. Mišljenje je tuženika da bi zakonsku obvezu tuženika predstavljalo samo plaćanje doprinosa u zajedničku pričuvu, a ne i plaćanje režijskih troškova, kako ih naziva tužitelj, i to na račun tužitelja.

Nadalje, ističu da iz plaćenih računa nije vidljivo da su oni plaćeni u ime i za račun tuženika, kao i da tužitelj nije dokazao da je uplatio upravo one iznose koje je fakturirao tuženiku, odnosno onaj iznos koji je kasnije od njega potraživao u postupku,

Gž-1975/12-2

a što je bio dužan učiniti ukoliko potražuje povrat istog, odnosno da nije pružio dokaz da je bilo što platio.

Cjelokupni postupak započeo je donošenjem rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-730/04 od 29. travnja 2004. godine koji postupak je pokrenuo tužitelj kao upravitelj Millennium Centra, a u ime vlasnika etažnih cjelina kao suvlasnika cjelokupnog poslovnog objekta Millennium Centar.

Uz prijedlog za ovrhu priloženi su računi čije je dospijeće datirano mjesečno u vremenskom periodu od 16. svibnja 2002. godine pa do 26. siječnja 2004. godine, a potražuju se troškovi po osnovu zajedničkih troškova režija i redovnog održavanja, troškova upravitelja, naknade za rad upravnog vijeća, sve temeljem ugovora o upravljanju i odluke upravnog vijeća suvlasnika Millennium Centra.

Dakle, tužitelj je postupak pokrenuo temeljeći svoje pravo na isplatu utuženog novčanog iznosa od 23.406,46 kn na ugovoru o upravljanju i odluci upravnog vijeća suvlasnika Millennium Centra.

Također, na nekim od računa koji su priloženi uz prijedlog za ovrhu navedeno je da se radi o sredstvima koja se uplaćuju u pričuvu zgrade.

Međutim, tijekom postupka, a nakon što je tuženik prigovorio da tužitelj nije ovlašteni upravitelj zgrade, jer da izbor nije proveden sukladno odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, tužitelj je izričito naveo kako svoju tražbinu ne temelji na ugovoru o upravljanju niti na međuvlasničkom ugovoru, već da svoju tražbinu temelji na odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kao suvlasnik nekretnine, a u odnosu na troškove koji su bili nužni za održavanje ili poboljšanje nekretnine koje je on ispunio umjesto tuženika kao jednog od suvlasnika koji svoje obveze nije izvršio.

Sud prvog stupnja je kao nesporno utvrđenu činjenicu uzeo to da je tužitelj upisan kao vlasnik etažnog dijela, a time i kao suvlasnik cjelokupne nekretnine, da je u utuženom vremenskom periodu plaćao određene novčane iznose pružateljima usluga vezanih uz režijske troškove, troškove za zajedničke dijelove te troškove održavanja zajedničkih dijelova, te je na temelju izračuna knjigovodstveno-financijskog vještaka utvrdio kolika bi bila obveza tuženika u cjelokupnim navedenim troškovima.

Međutim, sud prvog stupnja nije utvrdio kada je tužitelj postao suvlasnik nekretnine, a po osnovu vlasništva posebne etažne cjeline, iako je tuženik u spis priložio povjesni izvadak iz zemljišne knjige i iako je u svom podnesku predanom na zadnjem ročištu glavne rasprave izričito naveo datum kada je i temeljem čega je tužitelj postao suvlasnik zgrade.

Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige utvrđeno je da je tužitelj postao samovlasnik etažne cjeline, a time i suvlasnik cijele nekretnine, dana 29. srpnja 2004. godine kada se upisao u zemljišnu knjigu temeljem ugovora o kupoprodaji od 12. srpnja 2003. godine, pa stoga u vrijeme kada su nastale obveze odnosno kada je nastalo potraživanje tužitelja prema tuženiku, on nije bio suvlasnik nekretnine pa stoga nije niti imao zakonsku obvezu umjesto tuženika kao suvlasnika te nekretnine ispuniti bilo kakovu obvezu.

Iz nalaza i mišljenja vještaka, odnosno tabele koju je isti izradio, proizlazi da su troškovi koje je tužitelj plaćao pružateljima usluga za režijske troškove i za održavanje zajedničkih dijelova zgrade plaćeni u vremenskom periodu od svibnja 2002. do prosinca 2004. godine, te je na temelju tako izvršenih plaćanja odnosno visine računa koji su davatelji usluga ispostavili tužitelju izračunao kolika bi bila obveza tuženika, a s obzirom na njegov suvlasnički dio.

Gž-1975/12-2

Dakle, kako tužitelj ne tvrdi da je navedene troškove plaćao kao upravitelj nekretnine, već da ih je platio kao jedan od suvlasnika nekretnine, te kako je iz činjenica utvrđenih u postupku proizašlo da je on suvlasnik nekretnine postao u srpnju 2004. godine, a da su troškovi koje je on platio nastali i da su plaćeni prije toga datuma, to se ne može smatrati pravilnim stav suda prvog stupnja da je u ovoj situaciji moguće primijeniti odredbu čl. 218. ZOO-a koja kaže da tko za drugog učini kakav izdatak ili nešto drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtijevati naknadu od njega.

Dakle, u trenutku kada je tužitelj izvršio plaćanje, on to plaćanje nije bio dužan po zakonu izvršiti za tuženika pa stoga nema niti pravo tražiti naknadu od njega.

Zbog navedenih razloga, a primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a uvažavajući žalbu tuženika, ovaj sud je preinačio pobijanu odluku u točki I izreke na način da je ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi broj Ovrv-730/04 od 29. travnja 2004. godine u dijelu u kojem ga je sud prvog stupnja održao na snazi, dok je u točki II izreke presude u odbijajućem dijelu ista potvrđena temeljem odredbe čl. 373a st. 1. t. 2. ZPP-a.

Kako je pobijana odluka djelomično potvrđena, a djelomično preinačena, to je ovaj sud temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučio i o naknadi parničnog troška, na način da je i u tom dijelu preinačio odluku o trošku sadržanu u točki III izreke presude.

Parnični trošak tuženika koji je utvrđen prema važećoj Odvjetničkoj tarifi sastoji se od nagrade za rad punomoćnika tuženika i to za zastupanje na ročištima 22. veljače 2005. godine i 15. veljače 2007. godine po 500,00 kn, za sastav podnesaka od 8. prosinca 2004. godine, 1. veljače 2006. godine i 28. siječnja 2011. godine te za zastupanje na ročištima dana 3. listopada 2005. godine, 3. ožujka i 1. rujna 2011. godine za svaku radnju po 1.000,00 kn, te iznosa PDV-a, što ukupno iznosi 8.610,00 kn.

Ovaj iznos troška tužitelj je dužan naknaditi tuženiku temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Tuženiku nije dosuđen trošak za sastav žalbe, jer taj trošak tuženik nije tražio u žalbi.

U Koprivnici, 04. prosinca 2012. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Josip Ivančević

OPĆINSKOM SUDU

U SESVETAMA

Stalna služba u Sv. I. Zelini

Spis se vraća sa četiri primjerka

odluke suda drugog stupnja.