Revt-115/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 115/05-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović- Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C.J.I. A. G., E. 3, Z., Njemačka, zastupanog po punomoćniku I. J., odvjetniku iz Z., protiv tuženika I. Z. d.o.o. Z., zastupanog po punomoćniku B. Š., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-2376/02-3 od 18. siječnja 2005. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-130/00-33 od 16. siječnja 2002. godine, u sjednici održanoj dana 12. rujna 2006. godine,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija tužitelja i ukida presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-2376/02-3 od 18. siječnja 2005. godine i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-130/00 od 16. siječnja 2002. godine i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio od tuženika isplatu iznosa od 1.117.396,00 tadašnjih DEM, zajedno s pripadajućom kamatom koju plaća Z. banka d.d. Z. na neoročena devizna sredstva, a koja se obračunava počevši od 18. srpnja 1999. godine do isplate.

U toč. II. izreke naloženo je tužitelju tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 880.179,20 kn u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe, dok je sa preostalim zahtjevom za naknadu parničnog troška tuženik odbijen.

Presudom suda drugog stupnja u toč. I. izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

U toč. II. izreke tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na žalbu.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj pozivajući se na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predlaže tako da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ona ukine i predmet vrati na ponovno suđenje te traži naknadu troškova postupka zajedno s troškom revizije.

Protivna strana na reviziju nije odgovorila, a nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

U donošenju pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP), jer presuda sadrži razloge pa se ona može u svemu ispitati. Ostvaren je međutim revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, jer zbog pogrešnog pravnog pristupa u postupku, nisu utvrđene one činjenice koje čine osnovu za odgovarajuću primjenu materijalnog prava za razrješenje ovog spornog odnosa.

Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja, da su stranke dana 14. listopada 1997. godine sklopile Ugovor o poslovnoj suradnji, kojim su Ugovorom u čl. 1. utvrdile obveze otpremnika a tuženika, i to u vidu obavljanja poslova otpremništva, carinskog zastupanja i prometno agencijskih poslova u svezi otpreme i dopreme robe tužitelja.

Utvrđeno je da su nakon toga, ali istog dana, sklopile i Anex broj 1 ugovora, kojim su utvrdile cjenik otpremničkih usluga i carinskog zastupanja, kao i obavljanja operativnih poslova i vođenja evidencije u slobodnoj carinskoj zoni, s time da su tim Anexom pobliže označile i radnje koje obavlja otpremnik, a u vidu obveza otpremnika. Između ostalog, naglasile su i da on obavještava komitenta o kretanju robe.

Nakon toga stranke su ugovorile i to usmeno, način i uvjete otpuštanja vozila iz slobodne carinske zone i to na način da je tuženik dužan vozila otpustiti iz skladišta, ali uz prethodno odobrenje odgovarajućih osoba tužitelja.

Utvrđeno je tako da je tuženik otpuštao vozila iz slobodne carinske zone bez odobrenja i potpisa jedne od ovlaštenih osoba tužitelja.

K tome je utvrđeno i to da je tužitelj većinski vlasnik uvoznika C. J., P. Z., d.o.o. Z. i to sa poslovnim udjelom od 98,5%, nad kojim je otvoren stečajni postupak rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj St-126/2001 od 17. listopada 2001. godine objavljen u "Narodnim novinama" broj 96/01.

Slijedom takvih utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju da tuženik kao otpremnik ne odgovara za štetu tužitelju kao komitentu, jer da nema uzročne veze između otpuštanja vozila bez odobrenja tužitelja i eventualne štete tužitelja u visini nenaplaćenih vozila, sve kada bi tužitelj dokaza, a što u postupku nije učinio, da od 53 otpuštena vozila bez odobrenja nije naplatio njih 22.

Ne može se prihvatiti takav zaključak nižestupanjskih sudova.

Naime, predmetni Ugovor o poslovnoj suradnji zaključen između stranaka, po svom je sadržaju Ugovor o otpremanju iz čl. 827. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 – dalje ZOO), pa se na njega na odgovarajući način primjenjuju pravila o ugovoru o komisionu, odnosno trgovinskom zastupanju, kako to predviđa odredba iz čl. 829. ZOO, a na Ugovor o komisionu na odgovarajući se način primjenjuju pravila o nalogu, ako pravilima o komisionu nije drugačije određeno (čl. 772. ZOO).

Prema tome tuženik se, a sukladno odredbi iz čl. 833. ZOO, kao otpremnik iz ovog pravnog posla bio dužan držati uputa tužitelja kao komitenta nalogodavca, što znači držati se i usmeno ugovorene upute da bez prethodnog odobrenja ne otpušta vozila iz skladišta, jer ukoliko odstupi od dobivenih uputa odgovara komitentu za nastalu mu štetu, kako to predviđa ova zakonska odredba. Ovo se nameće i pravnologičnim, jer, kakva bi bila svrha ugovaranja da se bez prethodnog odobrenja tužitelja ne smiju otpuštati vozila iz skladišta, da je takvo utanačenje bilo samo sebi svrha.

Prema tome tuženik koji se bio dužan držati uputa tužitelja, za štetu ne bi odgovarao jedino ako bi bilo utvrđeno da je postupao prema komitentovu nalogu, s pažnjom urednog gospodarstvenika, štiteći u svemu interese komitenta.

Iz navedenog proizlazi da bi uzročna veza između radnje tuženika kao otpremnika i štete tužitelja kao komitenta ležala već u samoj činjenici nepostupanja po nalogu tužitelja kao komitenta, iz čega bi proizlazila i njegova odgovornost za eventualno nastalu štetu tužitelju. Drugo je pitanje da li je šteta i koja, za tužitelja, nastala. Da li bi tužitelj imao pravo na štetu zbog nemogućnosti naplate vozila i u kojoj visini, tj. da li u visini cijene vozila, ovisi o tome kakvi su bili opći uvjeti poslovanja stranaka, te kako su i kada i po kome se vršila plaćanja, a time se nižestupanjski sudovi nisu bavili.

O tome ovisi i pozicija stranaka o teretu dokazivanja, te s tim u svezi i utvrđivanja pozitivne činjenice da li su vozila plaćena.

Sama po sebi okolnost da je tužitelj ujedno i većinski vlasnik uvoznika koji je sada u stečaju, ne mora biti presudna u prosudbi odgovornosti tuženika za nastalu štetu tužitelju. Drugo je pitanje imaju li te okolnosti i okolnost da tužitelj nije iskoristio mogućnost prijave tražbine zbog neplaćanja vozila po ovom uvozniku, u stečajnom postupku, utjecaja na samu visinu kroz eventualni doprinos tužitelja nastanku štete. No, ove okolnosti valja tek raspraviti, ovisno o rezultatima utvrđenja načina poslovanja stranaka, u kontekstu i utvrđenja tko je bio uvoznik vozila, pa dakle svih onih a prije navedenih činjenica, koje imaju utjecaja na prosudbu osnove odgovornosti tuženika za tužbeno traženje tužitelja.

Slijedom toga, iz navedenih je razloga zato valjalo prihvatiti reviziju tužitelja i nižestupanjske presude ukinuti, te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pozivom na odredbu iz čl. 395. st. 2. ZPP-a.

U Zagrebu, 12. rujna 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.