Rev-1087/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1087/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić kao predsjednika vijeća, te Vesne Milošević, Augusta Husinca, Gordane Gasparini i Stanka Hautza, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužiteljice A. V. iz Z., koju zastupa punomoćnik T. T., odvjetnik iz Z., protiv tužene ZOIO C. Z., po pravnom sljedniku C. o. d.d. Z., i T. D. iz Z., koga zastupa punomoćnik K. M., odvjetnik iz Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužiteljice izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od dana 21. siječnja 1992. br. Gž-6243/91, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od dana 12. veljače 1991. br. Pn-l660/88, u sjednici održanoj dana 16. rujna 1992. godine

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se djelomično revizija tužiteljice pa se preinačuje presuda Okružnog suda u Zagrebu od dana 21. siječnja 1992. godine pod posl. br. Gž-6243/91 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od dana 12. veljače 1991. godine pod posl. br. Pn-1660/88 na način da su tuženi dužni solidarno isplatiti tužiteljici na ime naknade štete daljnji iznos od 55.000 hrvatskih dinara sa zakonskom zateznom kamatom, sve počam od dana 12. veljače 1991. godine pa do dana isplate.

II. U ostalom dijelu revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

III. Tuženi su dužni solidarno u roku od 15 dana na ime naknade cjelokupnog parničnog troška isplatiti tužiteljici ukupni iznos od 13.638 hrvatskih dinara.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Okružnog suda djelomično je preinačena presuda Općinskog suda na način da su tuženi obvezni da tužiteljici pored dosuđenog iznosa po prvostepenoj presudi u visini od HRD 87.500 na ime naknade štete isplate daljnji iznos u visini od 105.000 HRD sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana 12. veljače 1991. godine pa do dana isplate.

Protiv ove pravomoćne presude Okružnog suda reviziju je izjavila tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

U smislu odredbe iz čl. 390. Zakona o parničnom postupku koji zakon se primjenjuje temeljem odredbe iz čl. l. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZPP) prvostepeni sud je reviziju tužiteljice dostavio tuženima i nadležnom javnom tužiocu.

Tuženi nisu odgovorili na reviziju tužiteljice, a Javni tužioc Hrvatske se o istoj nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

Dana 19. V 1988. godine došlo je do saobraćajne nesreće na način da je na tužiteljicu, prilikom njenog prelaženja preko kolnika, naletio osobni automobil kojim je upravljao tuženik T. D..

Sporno je pitanje suodgovornosti tužiteljice za nastali štetni događaj.

Prvi sud je utvrdio, a drugi sud prihvatio utvrđenje:

- da je tužiteljica kolnik prelazila van obilježenog mjesta, sa lijeve na desnu stranu gledano u pravcu kretanja vozila tuženika T. D.,

- da je brzina kretanja vozila iznosila 35 km/s,

- da je vozilo u momentu stupanja tužiteljice na kolnik bilo udaljeno 23,5 metara,

- da je vozač u slučaju trenutnog reagiranja kočenjem na pojavu tužiteljice na kolnik bio u mogućnosti da izbjegne nalet na tužiteljicu,

- da je do naleta na tužiteljicu došlo na desnoj kolovoznoj traci gledano u pravcu kretanja vozila,

- da nije bilo nikakvih prepreka za uočavanje sudionika ove saobraćajne nezgode, te

- da je tužiteljica u momentu saobraćajne nezgode bila u dobi od 76 godina.

S obzirom na sve naprijed utvrđene relevantne okolnosti za valjanu primjenu materijalnog prava nižestepeni sudovi smatraju da je tužiteljica sama svojim ponašanjem doprinijela nastanku saobraćajne nezgode u visini od 30% u odnosu na 70% koliko bi svojim ponašanjem doprinio osiguranik tužene Z. o. C. tuženik T. D..

"Tuženi su stoga solidarno (čl. 205. u vezi sa čl. 192. Zakona o obveznim odnosima "Sl. list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, u daljnjem tekstu: ZOO) obvezani da tužiteljici naknade nastalu štetu u visini od 70%.

Prema stanovištu ovog revizijskog suda pogrešno su sudovi primijenili materijalno pravo kada su suodgovornost tužiteljice utvrdili u visini od 30%.

Naime, u smislu odredbe iz čl. 177. st. 3. ZOO tuženi se oslobađaju djelomično svoje odgovornosti ako dokažu da je tužiteljica djelomično doprinijela nastanku štete.

Dakle, kod utvrđenih okolnosti da je tuženik T. D. morao izbjeći nalet na tužiteljicu pravovremenim reagiranjem na pojavu tužiteljice na kolniku sve suglasno odredbi iz čl. 30. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama ("Sl. list SFRJ" br.50/88, 63/88, 80/89), te da je bilo moguće predvidjeti opisano ponašanje tužiteljice s obzirom na njenu starosnu dob, ovaj revizijski sud smatra da je tužiteljica svojim ponašanjem doprinijela nastanku saobraćajne nesreće u visini od 10% u odnosu na 90% koliko bi bio suodgovoran za nastali štetni događaj vozač osobnog automobila T. D..

Dakle, tuženi su u obavezi da tužiteljici solidarno naknade daljnju nematerijalnu štetu u visini od 20%.

Sud čija se odluka revizijom pobija valjano je primijenio materijalno pravo i to odredbu čl. 200. Z00 kada je utvrdio da je zatraženi iznos novčane naknade za pretrpljenu nematerijalnu štetu u visini od 275.000 HRD adekvatan i pravičan s obzirom na sve okolnosti nematerijalne štete.

Međutim, kako je sud zbog svog pogrešnog pravnog stava o visini suodgovornosti tužiteljice za nastalu saobraćajnu nesreću, ovaj utvrđeni iznos novčane naknade za pretrpljenu nematerijalnu štetu umanjio za 30% to je pozivom na odredbu iz čl. 395. st. 1. ZPP reviziju tužiteljice valjalo prihvatiti te obvezati tužene da tužiteljici s naslova nematerijalne štete isplate daljnji iznos od 20% ili iznos od 55.000 HRD.

Stoga je odlučeno kao pod I. i II. dispozitiva presude.

Odluka o cjelokupnom parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 166. st. 2. a u vezi sa odredbom iz čl. 154. st. 2. i 155. ZPP.

U Zagrebu, 16. rujna 1992.

Predsjednik vijeća:

Miroslava Vekić, v.r.