Gž-1366/2016-2 · Županijski sud u Zadru

13 Gž-1366/16-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Igora Delina. predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Franke Zenić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M.F. (OIB: …..) iz N.B., zastupane po punomoćnici S.P., iz Z., protiv tuženice RH (OIB: ………..), radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, broj P-4442/15 od 13. listopada 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 29. studenoga 2016. godine,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužiteljice M.F. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, broj P-4442/15 od 13. listopada 2016. godine.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi :

Utvrđuje se da tužiteljici M.F., , OIB: ………, pripada pravo vlasništva u 1/1 na nekretnini, koja se nalazi na zk.č.br. 6913/2, oranica i pašnjak Gora u Gori, površine 332 čhv ili 1194 m[2] , a koja je upisana u zk. ul. 895 k.o. P.B. slijedom čega je tužena RH dužna trpjeti da tužiteljica temeljem ove presude ishodi upis uknjižbe prava vlasništva na opisanoj nekretnini u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zaprešiću, u svoje ime i korist uz istovremeno brisanje vlasništva s imena tuženika.

Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zaprešiću da u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude izvrši upis brisanja prava vlasništva s imena tuženika i izvrši upis uknjižbe prava vlasništva u korist tužiteljice".

II. Nalaže se tužiteljici M.F. (OIB: …………) iz N.B., da tuženici RH (OIB: ……….), u roku od 15 (petnaest) dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 kn (slovima: tri tisuće kuna).

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 9.062,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od 13. listopada 2016. godine do isplate."

Protiv citirane presude žalbu je izjavila tužiteljica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se udovolji postavljenom tužbenom zahtjevu, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da u obrazloženju pobijane presude postoji proturječnost između onog što se u presudi navodi i onog što proizlazi iz dokumentacije priležeće u spisu te da presuda ne sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama.

Iz svih dokaza provedenih u postupku proizlazi da je tužiteljica u neprekinutom, mirnom, zakonitom, istinitom i poštenom posjedu predmetne nekretnine još od 1965. godine. Nadalje, ističe da predmetna nekretnina nije mogla biti u ostavinskoj imovini pok. I. (A.) Š. jer je ista upisana u zemljišne knjige tek kasnije i to temeljem prijavnog lista od 30. lipnja 1988. godine. Tužiteljica da je jasno navela da je dio čestice posjedovala temeljem nasljeđivanja svog oca pok. I., a dio iza svojih bratića S. i D.Š., koji su joj dali svoje dijelove predmetne nekretnine, kao i dio J.S., na korištenje još 1965. godine jer su njeni bratići J.S. još ranije isplatili za njezin dio.

Stoga da ne stoji tvrdnja da je posjed predmetne nekretnine nezakonit. Iz rješenja o nasljeđivanju donijetog iza pok. S.Š. proizlazi da predmet njegove ostavine čine, između ostalog, i nekretnine upisane u posjedovnom listu broj 1820 k.o. P.B., u kojem je bio upisan njegov dio predmetne čestice, a koji dio je kasnije prenesen u posjedovni list broj 1809 iste katastarske općine. Kontradiktorna da je tvrdnja suda prvog stupnja da tužiteljica nije dokazala zakonitost posjeda predmetne nekretnine, budući da su prodavatelji Ž. i D.Š. zajedno sa tužiteljicom bili upisani kao posjednici na dijelu predmetne nekretnine, koji su temeljem kupoprodajnog ugovora preneseni u posjedovni list 1809 k.o.

P.B.. Zaključak suda prvog stupnja da tužiteljica nije bila pošteni posjednik predmetne nekretnine, da je u suprotnosti sa iskazom tužiteljice koja je jasno i životno iskazivala da nije provjeravala stanje ni u katastru ni u zemljišnim knjigama, da joj nije bilo poznato da je predmetna nekretnina općenarodne imovina, da nije sumnjala da D. i Ž.Š. ne bi bili vlasnici predmetne nekretnine, da je uvijek smatrala da je to bila nekretnina njezina djeda, da je za istu plaćan porez te da ju je od 1965. godine nesmetano obrađivala. Sud prvog stupnja nije dao logično obrazloženje zbog čega nije poklonio vjeru iskazu tužiteljice i svjedoka te zbog čega njihove iskaze nije doveo u vezu s dokumentacijom dostavljenom u spisu.

Katastarsko stanje je prodavateljima i osobi koja je sačinjavala ugovor ukazivalo da su Ž. i D.Š. vlasnici predmete nekretnine i da ju tužiteljica može kupiti, što je i učinila. Sve navedeno ukazuje da je dokazala da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva temeljem redovne dosjelosti.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), na koju u žalbi ukazuje tužiteljica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega se ista može ispitati.

Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da joj pripada pravo vlasništva za cijelo na čest. zem. 6913/2 k.o. P.B., koje vlasništvo je stekla dugogodišnjim mirnim i nesmetanim posjedovanjem preko 50 godina (dosjelošću), slijedom čega je tuženica dužna trpjeti da tužiteljica temeljem donesene presude ishodi upis prava vlasništva na navedenoj nekretnini u zemljišnoj knjizi.

Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, prethodno ocijenivši neosnovanima prigovore tuženice o dvostrukoj litispedenciji i presuđenoj stvari, utvrdio da tužiteljica u postupku nije dokazala da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva temeljem redovne dosjelosti, tj. na temelju zakonitog, istinitog i poštenog posjeda koji je trajao dulje od 20 godina računajući od 8. listopada 1991. godine, kako to propisuje odredba čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15 - pročišćeni tekst - dalje ZVDSP), dok pravo vlasništva temeljem izvanredne dosjelosti nije mogla steći jer još nije istekao rok od 40 godina računajući od 8. listopada 1991. godine. Prvenstveno je za istaći da je pravilno sud prvog stupnja ocijenio da se u konkretnom slučaju ne radi o dvostrukoj litispendenciji, budući da je postupak koji se vodio kod istog prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem P-770/15 pravomoćno okončan, kao i da između tog postupka i predmetnog nema objektivnog identiteta spora, s obzirom da tužiteljica svoj zahtjev temelji na različitim pravnim osnovama.

Iz spisa predmeta proizlazi da je čest. zem. 6913/2 k.o. P.B. u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo RH za cijelo, a prije tog upisa ista je bila upisana kao općenarodna imovina rješenjem donesenim pod poslovnim brojem Z-2364/58 provedenim 22. rujna 1958. godine pa kako se na društvenom vlasništvu nije moglo steći pravo vlasništva temeljem dosjelosti do stupanja na snagu Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91), koji je stupio na snagu 8. listopada 1991. godine, to je tužiteljica, koja u tužbi i tijekom postupka ističe dosjelost kao osnovu stjecanja prava svog vlasništva i vlasništva svojih prednika bila dužna dokazati ispunjenje pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću po propisima koji su u vrijeme početka dosjedanja regulirali taj institut i to pravnim pravilima Općeg građanskog zakonika (dalje OGZ), koja pravila se primjenjuju temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. god. („Narodne novine“ broj 73/91), odnosno odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92) i ZVDSP.

U konkretnom slučaju tužiteljica je bila dužna dokazati da su uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću bili ispunjeni do 6. travnja 1941. godine u smislu pravnog pravila iz paragrafa 1472. OGZ prema kojoj odredbi rok dosjelosti na nekretninama u državnom vlasništvu iznosi 40 godina u kom pravcu je tijekom trajanja predmetnog parničnog postupka predložila izvođenje dokaza i to saslušanje svjedoka A.Š. i Ž.Š., čije iskaze ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje nedovoljnima za utvrđenje posjedovanja predmetne nekretnine tijekom 40 godina do 6. travnja 1941. godine, budući da iz njihovih iskaza proizlazi da njihova saznanja o posjedovanju predmetne nekretnine od strane prednika tužiteljice sežu i to saznanje svjedokinje A.Š. unatrag 60 godina, a saznanje svjedoka Ž.Š. unatrag 40 godina.

Osim toga, isti zbog svojih godina (A.Š. rođ. 1927. godine, a Ž.Š. rođ. 1959. godine) nemaju i ne mogu imati neposredna saznanja prije tog vremena, odnosno vremena relevantnog za stjecanje prava vlasništva po pravnim pravilima OGZ, a koja saznanja bi se odnosila na posjedovanje sporne nekretnine po djedu tužiteljice, o čemu su iskazivali u postupku. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja prema kojem tužiteljica nije dokazala ispunjenje pretpostavki za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini dosjelošću po odredbama ZOVO, odnosno čl. 159.

ZVDSP, budući da nije imala zakonit, istinit i pošten posjed te nekretnine preko 20 godina računajući od 8. listopada 1991. godine pa do podnošenja tužbe.

Naime, odredbom čl. 159. st. 4. ZVDSP propisano je da će samostalni posjednik stvari u vlasništvu RH, županija i jedinica lokalne samouprave i uprave i sa njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći dosjelošću vlasništvo tih stvari pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz st. 2. i 3. ovoga članka.

Posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed) kako je to propisano čl. 18. ZVDSP, odnosno posjed je zakonit ako se zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva i ako nije pribavljena silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja.

Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je pravo vlasništva čest. zem. 6913/2 k.o. P.B stekla dijelom nasljeđivanjem svog oca I.Š. koji je vlasništvo iste stekao nasljeđivanjem svog oca I. (A.) Š., a dijelom kupnjom od D.Š. sina D., koji je dio predmetne nekretnine stekao nasljeđivanjem svog djeda I. (A.) Š., a dijelom kupnjom od Ž.Š., koji je dio predmetne nekretnine stekao nasljeđivanjem svog oca S.Š., a ovaj nasljeđivanjem svog djeda I. (A.) Š..

Nasljeđivanje prednika koji nisu bili vlasnici sporne nekretnine, kako je to već ranije obrazloženo, ne predstavlja pravnu osnovu koja bi bila valjani pravni temelj posjedovanja sporne nekretnine od strane oca tužiteljice, tužiteljice osobno te prednika prodavatelja D. i Ž.Š., te djeda tužiteljice, odnosno ne predstavlja pravnu osnovu koja bi tužiteljici odnosno njezinim prednicima davala pravo na posjed i po kojoj bi pravnoj osnovi tužiteljica mogla steći pravo vlasništva redovnom dosjelošću na predmetnoj nekretnini po odredbama čl. 159. st. 1. i 3. ZVDSP, kao što nisu ispunjeni zakonski uvjeti za izvanrednu dosjelost jer tužiteljičin samostalan posjed nije trajao neprekidno dvostruko vrijeme od onoga iz st. 3. navedenog članka.

Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio postavljeni tužbeni zahtjev.

Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i to odredbu čl. 154. st. 1. ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

U Zadru 29. studenoga 2016. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Igor Delin