Revr-656/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 656/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, mr. sc. Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja B. F. iz L., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Đačkog doma Z., zastupanog po zakonskom zastupniku - ravnatelju M. I. i punomoćniku A. K., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu te vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-3056/10-2 od 25. siječnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru posl. br. P-3950/09 od 18. listopada 2010., u sjednici održanoj 24. travnja 2012.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da nije dopušten otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužitelju odlukom od 16. lipnja 2009. te da se slijedom toga naloži tuženiku vratiti tužitelja na posao kuhara temeljem Ugovora o radu zaključenog 8. rujna 1997. i platiti mu izgubljenu zaradu „u iznosu mjesečne plaće koju prima zaposlenik iste stručne spreme na istom radom mjestu, kao i sva druga primanja u razdoblju od nezakonitog

nog troška,

prestanka radnog odnosa“ s pripadajućim zateznim kamatama i naknadom parnič dok je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku prouzrokovani parnični trošak od 2.460,00 kn. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava, a sve s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev usvoji, podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), koja se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Suprotno tvrdnji revidenta pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenje drugostupanjskog suda o povredi radnih obveza koja mu je stavljena na teret, i to tvrdnjom da „svakako nije rezultat savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno“ - već „rezultat prije svega bespotrebnog i pogrešnog diferenciranja i pojedinačnog analiziranja svakog od u pobijanoj odluci o otkazu navedenih razloga za izvanredni otkaz“, te da bi njegovu reakciju trebalo ocijeniti kao „sasvim normalnu reakciju svakog čovjeka na odluku kojom mu se na posredan način želi neosnovano implicirati da je neradnik, lažljivac, zabušant i sl.„ - s time da do „treće povrede, ako je iste uopće i bilo, ne bi došlo da mu neosnovano nisu stavljene na teret prve dvije povrede, a čija je neosnovanost kasnije, tijekom postupka i potvrđena“, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

Uostalom, pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano je za prvostupanjski sud (prema odredbi čl. 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema tim ovlastima nižestupanjski sudovi nisu povrijedili postupovnu odredbu iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.

U predmetu nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je zahtjev na utvrđenje da nije dopušten otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužitelju odlukom od 16. lipnja 2009. te da se slijedom toga naloži tuženiku vratiti tužitelja na posao kuhara temeljem Ugovora o radu sklopljenog 8. rujna 1997. i platiti mu zaradu izgubljenu u razdoblju od nezakonitog prestanka radnog odnosa.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tužitelj 8. rujna 1997. sklopio s tuženikom Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova kuhara, te po tome ugovoru obavljao poslove kod tuženika,

- da je 2. lipnja 2009. oko … sati, nakon što je preuzeo isplatni listić plaće za svibanj 2009. i uočio da mu je obustavljena isplata plaće za jedan radni dan zbog neopravdanog izostanka s posla, tužitelj nepozvan ušao u kancelariju ravnatelja i napao ga „galamom i vikom“ te unijevši mu se u lice još ga i „grubo vrijeđao i prijetio mu sa namjerom omalovažavanja da to čuju i ostali zaposlenici i učenici koju su prolazili kod hodnika uprave“, glasno izgovarajući riječi „…“, nakon čega je i na hodniku uprave tuženika povišenim glasom rekao „…“,

- da je Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 16. lipnja 2009. tuženik otkazao ugovor o radu zaključen s tužiteljem jer da je (pored drugog što mu je stavljeno na teret) i prethodno navedenim ponašanjem počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa u svezi koje nastavak njegovog radnog odnosa više nije moguć,

- da je 1. srpnja 2009. tužitelj protiv istaknute odluke tuženika podnio zahtjev za zaštitu prava - o kojem ovaj nije odlučio, nakon čega je u zakonskom roku u odnosu na tu odluku zatražio i sudsku zaštitu.

Sporno je u revizijskom stadiju je li 2. lipnja 2009. tužitelj počinio ono što mu je poslodavac stavio na teret, te predstavlja li već i samo njegovo (opisano) postupanje od toga dana (neovisno od drugih postupaka na kojima se temeljila odluka tuženika) osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja opravdava izvanredni otkaz ugovora o radu, a sve u smislu odredbe čl. 114. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 - pročišćeni tekst i 68/05 - dalje: ZR-a).

Na temelju istaknutih utvrđenja, koja sada ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio, i time je pravilno primijenio materijalno pravo.

Odredbom čl. 114. st. 1. ZR-a (ili 107. st. 1. ZR-a, u izvornom tekstu Zakona) propisano je: “Poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć”.

Postojanje opravdanog razloga za otkaz u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZR-a mora dokazati poslodavac.

Prema shvaćanju revizijskog suda, a polazeći od toga da svaki slučaj valja individualizirati i da odluka o dopuštenosti otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, u ovome slučaju konkretne (utvrđene) okolnosti opravdavaju shvaćanje drugostupanjskog suda da je tuženik dokazao postojanje opravdanih razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu zaključenog s tužiteljem.

Sukladno odredbi čl. 7. st. 1. ZR-a “radnik je obvezan prema uputama poslodavca datim u skladu s naravi i vrstom rada osobno obavljati preuzeti posao”, dok je odredbom čl. 9. st. 1. ZR-a propisano: “u radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su pridržavati se odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika u svezi s radnim odnosom”.

Kod ocjene postoje li razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu valja imati na umu ponašanje radnika u odnosu na obveze koje proizlaze iz naravi posla kojeg je morao obavljati.

Odredbama čl. 57. st. 1. i 2. Pravilnika o radu tuženika od 10. veljače 2009. propisano je da radnici tuženika (Doma) „tijekom rada trebaju poštovati dostojanstvo drugih radnika i ne smiju ih tjelesno ili verbalno, odnosno spolno uznemiravati“, s time da se uznemiravanjem radnika Doma „smatra svako protupravno činjenje koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva radnika, a koje uzrokuje strah ili neprijateljstvo, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje“, dok je odredbom čl. 58. istog Pravilnika propisano da „svako radnikovo uznemiravanje ili spolno uznemiravanje drugih radnika predstavlja povredu obveza iz radnog odnosa“.

Priroda poslova kod tuženika (… đačkog doma), koju prirodu u okviru i odgojne funkcije doma karakterizira rad s mladima i potreba da korisnici doma odrastaju u skladnoj i organiziranoj sredini u kojoj im i svi zaposlenici doma moraju dostojanstvenim i pristojnim ponašanjem biti uzor - a u svezi koje je prirode neophodno da se ti zaposlenici ponašaju u smislu prethodno navedenih odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 9. st. 1. ZR-a i Pravilnika o radu tuženika, zahtijeva savjesnog, korektnog, discipliniranog radnika koji će poštivati propisano i odobreno mu ponašanje i voditi brigu o ugledu poslodavca i njegove djelatnosti te stjecanju i zadržavanju povjerenja svih u njegovo poslovanje, pa je tuženik imao pravo očekivati i zahtijevati i od tužitelja (kao uostalom i od svih svojih radnika) da savjesno i korektno ispunjava svoje ugovorene radne obveze - u smislu odredbi čl. 4., 6. i 8. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broju 35/05 i 41/08) i odredbe čl. 10. ZR-a.

Tužitelj se, prema prosudbi i revizijskog suda, nije ponašao u skladu s takvim standardom ponašanja - u svezi kojeg je morao štititi interese poslodavca, njegov ugled, ugled i autoritet neposrednog rukovoditelja i ravnatelja, a nije se pridržavao niti akta kojim je bilo propisano ponašanje kod poslodavca, slijedom čega su (obzirom se ono što je učinio, a što su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili postupkom ponižavanja te vrijeđanja i uznemiravanja ravnatelja tuženika u specifičnom okruženju - što postupku daje posebnu težinu, ne može okarakterizirati primjerenim i profesionalnim postupanjem) nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili (sve u smislu citirane odredbe čl. 114. st. 1. ZR-a) da je već i samo ponašanjem od 2. lipnja 2009. tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja po svojoj težini i karakteru, a uz uvažavanje svih okolnosti i interesa tužitelja i tuženika, ukazuje da nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika više nije moguć i (time) opravdava dani mu izvanredni otkaz ugovora o radu.

Prava iz ugovora o radu, sve i da su mu povrijeđena postupanjem poslodavca, zaposlenik ne može štititi ili rješavati stvaranjem nereda, vikanjem i vrijeđanjem rukovoditelja - pa niti tužitelj težinu svojega ponašanja od 2. lipnja 2009. ne može relativizirati tvrdnjom o zaštiti prava na plaću.

Pravilnim se prihvaća i shvaćanje nižestupanjskih sudova da je u slučaju kakav je ovdje, kad se izvanredni otkaz ugovora o radu temeljio na više povreda radnih obveza, za opravdanost takvog otkaza dovoljno da i samo jedna od tih povreda daje osnovu za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu - te da okolnost što nije dokazano da je tužitelj počinio i druge povrede radnih obveza na kojima je temeljena odluka o otkazu ugovora o radu (pored opisane, a počinjene 2. lipnja 2009.) ne čini tu odluku nedopuštenom.

Stoga, a budući iz izloženog proizlazi da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti osporene odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu zaključenog s tužiteljem, a s time u svezi niti zahtjev (kojeg tužitelj temelji na pogrešnom shvaćanju da je otkaz ugovora nedopušten) za vraćanje tužitelja na rad i isplatu neisplaćenih mu primanja, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena - pa je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

U Zagrebu, 24. travnja 2012.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.