Gž-1698/2015-2 · Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-1698/2015-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sucu Vesni Rist, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski Telekom d.d. Z., …, zastupanog po punomoćniku B. F., odvjetniku iz O., protiv tuženika D.

V. iz M., …, zastupanog po punomoćnici A. V. G., odvjetnici iz Č., radi naplate, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Opatiji posl.br. 5 Povrv-79/2014-

16 od 1. prosinca 2014. godine, dana 13. travnja 2016. godine,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Opatiji posl.br. 5 Povrv-79/2014-16 od 1. prosinca 2014. godine.

Obrazloženje

Citiranom presudom ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika V. Ć. iz R. posl.br. Ovrv-77/2014 od 9. siječnja 2014. godine (točka I. izreke), a tužitelj je obvezan tuženiku nadoknaditi troškove parničnog postupka od 600,00 kn (točka II. izreke).

Tužitelj je podnio žalbu protiv citirane prvostupanjske presude zbog bitne povrede parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predložio da se prvostupanjska presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva (održavanjem na snazi platnog naloga sadržanog u citiranom rješenju o ovrsi javnog bilježnika) ili da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žalba tužitelja je neosnovana.

Predmet spora stranaka odnosi se na tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se tuženika obveže na isplatu naknade za objavljivanje oglasa na web. i web. za razdoblje od mjeseca prosinca 2012. do rujna 2013. godine u iznosu od 742,50 kn, koju naknadu se je tuženik obvezao isplatiti tužitelju u okviru sklopljenog ugovora o prodaji oglasnog prostora na http… od 24. siječnja 2011. godine.

Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da su stranke 24. siječnja 2011. godine sklopile ugovor o prodaji oglasnog prostora u internetskom telefonskom imeniku i karti u okviru kojeg je tužitelj (kao davatelj usluge) trebao objavljivati oglase u web. i web. za tuženika kao vlasnika ugostiteljskog obrta P. (naručitelj) uz obvezu tuženika na plaćanje ugovorene naknade. Nadalje prvostupanjski je sud utvrdio da je tuženik ugostiteljski obrt odjavio 16. kolovoza 2011. godine, nakon čega od 5. rujna 2011. godine na istoj adresi ugostiteljsku djelatnost obavlja druga osoba – vlasnik ugostiteljskog obrta N. Iz istog ugovora prvostupanjski je sud utvrdio da se radi o tipskom ugovoru sastavljenom na unaprijed otisnutom obrascu te da je u okviru istog, između ostalog, ugovoreno da "ugovorna obveza pretplate glasi na dvanaest mjeseci, nakon čega je naručitelj može otkazati bez dodatnih troškova". Analizirajući sadržaj citirane ugovorne odredbe prvostupanjski je sud u obrazloženju presude naveo da je takva ugovorna odredba nejasna i stvara nedoumice u odnosu na trajanje ugovora zbog čega da takav ugovor treba tumačiti u korist tuženika, odnosno da je ugovor sklopljen na dvanaest mjeseci, vezano za koji pravni zaključak je prvostupanjski sud primijenio čl. 320. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05 - 125/11; ZOO/05). Osim toga u daljnjem sadržaju obrazloženja prvostupanjski je sud naveo da tužitelj nije dokazao da je u razdoblju od mjeseca prosinca 2012. godine do rujna 2012. godine izvršio svoju ugovornu obvezu koja se odnosi na oglašavanje na navedenim internetskim stranicama niti da je dokazao da je izdao račune o ispunjenju svoje ugovorne obveze. Odlučujući na opisani način uz primjenu čl. 320. st. 1. ZOO/05 prvostupanjski je sud primijenio i čl. 36. te čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača i Direktivu vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine. Odluku o troškovima parničnog postupka prvostupanjski je sud donio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91 - 89/14; ZPP).

Tužitelj je u žalbi naveo da je prvostupanjski sud donošenjem presude počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, međutim, koji žalbeni razlog je neosnovan jer je prvostupanjski sud u obrazloženju presude naveo relevantno utvrđene činjenice na kojima temelji odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja kao i razloge o relevantnoj primjeni materijalnog prava.

Osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava tužitelj je u žalbi naveo da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio čl. 320. st. 1. ZOO pogrešno prosuđujući da je ugovor sklopljen na dvanaest mjeseci pri čemu da nije cijenio i čl. 319. te čl. 320. st. 2. ZOO/05, a osim toga da je o tužbenom zahtjevu odlučio pogrešnom primjenom Zakona o zaštiti potrošača.

Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 320. st. 1. ZOO pri tome pravilno prosuđujući da je navedeni ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju i da je ugovor pripremio i predložio tužitelj kao jedna od ugovornih strana, zbog čega je pravilnom prosudbom citirane ugovorne odredbe istu tumačio u korist tuženika kao druge ugovorne strane. Neosnovano tužitelj osporava pravilnost primjene materijalnog prava prvostupanjskog suda pozivajući se na čl. 319. i čl. 320. st. 2. ZOO/05 jer se citirana odredba čl. 320. st. 2. ZOO/05 ne može primijeniti u predmetnom sporu jer se ne radi o besplatnom ugovoru, dok je i primjenom čl. 319. ZOO/05 tumačenjem sporne ugovorne odredbe pravilno odlučeno u okviru pravila obveznog prava.

Osim toga tužitelj u žalbi nije osporio pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da (tužitelj) nije dokazao da je u razdoblju u odnosu na koje traži navedenu naknadu izvršio svoju uslugu preuzetu navedenim ugovorom, a nedokazanost ispunjenja ugovorne obveze dodatno potvrđuje pravilnost primjene materijalnog prava prvostupanjskog suda kada odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

Što se tiče žalbenog razloga tužitelja u kojem navodi da je prvostupanjski sud o tužbenom zahtjevu odlučio pogrešnom primjenom Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07 – 110/15) ističe se da neovisno o pravilnosti navedenog pravnog zaključka prvostupanjskog suda nije dovedena u pitanje pravilnost primjene materijalnog prava jer je prvostupanjski sud o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno odlučio primjenom čl. 320. st. 1. ZOO/05 uz primjenu Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), a prema kojoj se, između ostalog, smatra da je nepoštena ugovorna odredba ako se radi o ugovoru o standardiziranom unaprijed uobličenom ugovoru.

Slijedom obrazloženog odlučeno je kao u izreci ove presude primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci, 13. travnja 2016. godine

SUDAC

Vesna Rist

OPĆINSKOM SUDU U RIJECI

Stalna služba u Opatiji

Vraćamo vam spis sa pet istovjetnih primjeraka odluku suda drugog stupnja.