Rev-3447/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3447/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Vladimira Drakulića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J.D. iz G.P., zastupanog po punomoćniku C.D., odvjetniku iz Z., protiv tuženog Poduzeća za cestovni promet "Č. " Č., radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru od 30. lipnja 1993. br. Gž-1122/93-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda Čazmi od 21. svibnja 1993. godine br. P- 242/92-36, u sjednici održanoj dana 12. siječnja 1994. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Čazmi od 21. svibnja 1993. godine br. P-242/92-36 suđeno je:

Poništava se odluka Disciplinske komisije tuženog poduzeća "Č. " Č. br. 83/87 od 25. siječnja 1988. godine, kojom je tužitelju J.D. izrečena disciplinska mjera porestanka radnog odnosa i odluka Radničkog savjeta tuženog poduzeća od 29. travnja 1988. godine br. 414/88, kojom je odbijen prigovor tužitelja protiv odluke Disciplinske komisije tuženog poduzeća, pa je slijedom toga tuženo poduzeće dužno vratiti tužitelja na njegovo dosadašnje radno mjesto vozača za prijevoz stvari i priznati mu sva prava iz radnog odnosa, kao i naknaditi troškove prouzrokovane ovim sporom u iznosu od 391.875 HRD u roku od 8 dana pod prijetnjom izvršenja.

Presudom Okružnog suda u Bjelovaru od 30. lipnja 1993. godine br. Gž-1122/93-2 odbijena je žalba kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti kao neosnovan ili da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Na reviziju nije odgovoreno, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Nema bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92 - dalje: ZPP) na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), a premda se revizija izjavljuje i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka ne navodi se pobliže o kojoj bi se bitnoj povredi radilo.

Nije, međutim, osnovan niti revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, jer su niži sudovi u ovom slučaju pravilno primijenili odredbu čl. 197. st. 3. Zakona o udruženom radu ("Sl. list SFRJ" br. 53/76 - dalje: ZUR) kojom je određeno da se mjera prestanka radnog odnosa može izreći za težu povredu radnih obveza kojima se uzrokuje poremećaj odnosa u obavljanju poslova, odnosno izvršavanju radnih zadataka, onemogućava ili otežava rad drugih radnika ili na drugi način izazivaju poremećaj i u procesu rada.

Nije sporno među strankama da se dana 5. IX. 1987. godine tužitelj bez odobrenja prometnika praznim vozilom vratio iz B. u Č..

U prvostupanjskom postupku je utvrđeno da je tužitelj, nakon istovara robe u K. otišao u B. radi pronalaženja povratnog tereta, da u B. i Z. nije pronašao povratni teret i da je drugog dana po dolasku u B. ustanovio kvar na akumulatoru, pa kako nije mogao uspostaviti kontakt s prometnikom u Č., vratio se praznim vozilom iz B. u Č.. Nakon dolaska u Č. tužitelj je 7. IX. 1987. godine predao vozilo u radionicu na popravak radi otklanjanja kvara na vozilu.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj u konkretnoj situaciji u okolnostima u kojima se našao u B., nakon istovara tereta u K., najracionalnije postupio kada se vratio praznim vozilom iz B. u Č. i da su takvim postupanjem tužitelja za tuženo poduzeće nastupili najmanji izdaci koji predstavljaju troškove goriva od B. do Č. a koji su utvrđeni u iznosu tadašnjih 49.140 dinara (sada 4,9 HRD).

Da je tužitelj čekao u B. i tražio povratni teret ili uspostavu telefonskih kontakata tj. gubitak autodana za tuženo poduzeće, koji su tada iznosili 16.863 tadašnjih dinara (sada 1,6 HRD) a da je radi otklanjanja kvara na vozilu upućeno iz Č. servisno vozilo, troškovi takvog popravka iznosili bi 343.551 tadašnji dinara (sada 34 HRD).

Iz navedenog proizlazi da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da u navedenom postupanju tužitelja nisu sadržana sva bitna obilježja teže povrede radne obveze, kako je to tuženik okvalificirao u smislu čl. 93. st. 1. toč. 9. Pravilnika o radnim odnosima tuženika.

Tužitelju se osim navedenog stavlja na teret i to što je 7. IX. 1987. godine zakasnio na posao i istog dana otišao ranije s posla, ali je utvrđeno da do zakašnjenja tužitelja na posao nije došlo njegovom krivnjom a da bi to što je otišao istog dana ranije s posla predstavljalo lakšu povredu radne obveze iz čl. 94. st. 1. toč. 2. citiranog Pravilnika tuženog.

U odnosu, pak, na povredu radne obveze na taj način što je tužitelj došao u prepirku sa prometnikom B.M. tužitelj je počinio, doduše, težu povredu radne obveze iz čl. 93. st. 1. toč. 14. istog Pravilnika, ali u konkretnom slučaju nisu nastupile posljedice iz čl. 197. st. 1. ZUR-a.

Budući da se u smislu citirane zakonske odredbe mjera prestanka radnog odnosa može izreći za teže povrede radne obveze kojima se uzrokuje poremećaj u obavljanju poslova odnosno izvršavanju radnih zadataka, onemogućava ili otežava rad drugih radnika ili na drugi način izazivaju poremećaj u procesu rada, ali su u ovom slučaju izostale posljedice iz odredbe čl. 197. st. 1. ZUR-a, i po ocjeni ovog revizijskog suda pravilan je zaključak nižih sudova da tužitelj nije počinio težu povredu radne obveze, a takvu povredu nije počinio niti na drugi način, zbog čega se tužitelju nije mogla izreći mjera prestanka radnog odnosa, jer su, u odnosu na teže povrede radne obveze za koje je utvrđeno da ih je počinio izostale zakonom predviđene posljedice (čl. 197. st. 1. ZUR-a).

Iz navedenih razloga po ocjeni ovog revizijskog suda zakonito je odlučeno kada je poništena odluka Disciplinske komisije i Radničkog savjeta tuženika, jer pobijane odluke nisu na zakonu osnovane, pa kada pobijanih odluka nema tuženik je dužan da tužitelja vrati na poslove i zadatke radnog mjesta vozača za prijevoz stvari u poslovnu jedinicu Čazma.

Tuženik u reviziji nije u pravu kada navodi da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno, jer se revizija zbog tih razloga ne može izjaviti (čl. 385. st. 3. ZPP).

Iz navedenih razloga reviziju tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 12. siječnja 1994.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.