I Kž-290/1999-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-290/1999-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Potrebica Ante, kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Vrbetić Vesne, Budinski Josipa, Garačić Ane, Hranjski Marijana i Jelić Katice, kao članova vijeća i tajnika u odjelu - višeg sudskog savjetnika Rašo Marka, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. G. D. i dr. zbog kaznenih djela iz čl. 91. točl. 7. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. G. D. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 10. veljače 1999. K-60/98, u sjednici održanoj 26. listopada 1999., u nazočnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pantlik Mladena,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. G.D. i državnog odvjetnika, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. G.D. zbog kaznenog djela pokušaja ubojstva iz bezobzirne osvete iz čl. 91. toč. 7. u svezi s čl. 33. st. 1. i 2. Kaznenog zakona, za koje mu je uz primjenu propisa o ublažavanju kazne utvrđena pojedinačna kazna zatvora u trajanju od šest godina, te kaznenog djela teške krađe iz čl. 217. st. 1. toč. 4. Kaznenog zakona, za koje mu je utvrđena pojedinačna kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te je uz primjenu propisa o stjecaju kaznenih djela osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, u koju mu je po čl. 63. st. 1. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 8. travnja 1998. godine, pa nadalje.

Istom presudom opt. B.M., kojem je suđeno u odsutnosti, proglašen je krivim za pomaganje u pokušaju teškog ubojstva iz bezobzirne osvete iz čl. 91. toč. 7. u svezi s čl. 33. st. 1. i 2. i čl. 38. KZ, te je uz primjenu propisa o ublažavanju kazne osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

Protiv ove presude opt. G.D. i državni odvjetnik su podnijeli žalbe.

Optuženik se žali zbog svih osnova iz čl. 366. ZKP/97, osim zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da se preinači na način da mu se za kazneno djelo pod toč. 1. izreke izreče blaža kazna a da se za djelo pod toč. 2. izreke pobijane presude oslobodi optužbe.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni u odnosu na obojicu optuženika i predlaže da se optuženicima izreknu stroža kazne.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Na zahtjev opt. G.D. u smislu čl. 374. st. 1. ZKP o sjednici vijeća uredno su izvješteni optuženik i njegovi branitelji B.J. i S.B., odvjetnici iz O., koji međutim nisu pristupili, dok nazočnost optuženika koji se nalazi u pritvoru i ima branitelja nije osigurana, jer predsjednik vijeća i vijeće to nisu smatrali svrhovitim.

Nakon razmatranja spisa u smislu čl. 373. st. 1. i 2. ZKP državni odvjetnik Republike Hrvatske dostavio je pismeni prijedlog, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana a žalba državnog odvjetnika prihvati i pobijana presuda preinači prema prijedlogu te žalbe.

Žalbe nisu osnovane.

Na žalbu optuženika (osim zbog odluke o kazni)

Iako su uvodno u žalbi optuženika označene i žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iz sadržaja te žalbe nedvojbeno proizlazi da se optuženik u stvari žali samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, tako što nasuprot razlozima izloženim u obrazloženju pobijane presude zapravo suprotstavlja svoju, subjektivnu ocjenu dokaznog materijala, posebno ističući u odnosu na djelo pod toč. 1. izreke da se između njega i suoptuženika B. nije radilo o dogovoru o ubojstvu ošt. U., već o "pristajanju na odlazak, ali ne radi ubojstva ili pokušaja ubojstva, već radi podlijeganja utvrđenim karakternim osobinama ličnosti okrivljenika ....."

S druge strane optuženik posebno ističe da ovo djelo pod toč. 1. izreke pobijane presude nije dovršeno samo zbog toga što je on, optuženik, dragovoljno odustao od počinjenja tog kaznenog djela.

Izloženi žalbeni navodi, u suštini predstavljaju ponavljanje obrane koju je optuženik dao tijekom postupka, a koju obranu je prvostupanjski sud analizirao i temeljito ispitao, dovodeći u vezu s drugim izvedenim dokazima, te s pravom zaključio da ta obrana, objektivno, nije istinita, za što je u obrazloženju svoje presude dao logične, iscrpne i uvjerljive razloge.

Naime, protivno obrani optuženika, koji nema nikakva uporišta u rezultatima dokaznog postupka i kao takva predstavlja izoliranu, puku tvrdnju, utvrđenje svih odlučnih činjenica, pa tako i onih koje žalba optuženika bezuspješno pokušava dovesti u sumnju, prvostupanjski sud utemeljio je ne samo na iskazima koje je optuženik dao u istrazi kad je, u stvari, priznao počinjenje djela pod toč. 1. izreke pobijane presude, već prije svega na suglasnim, uvjerljivim i dosljednim iskazima ošt. U.M. i svjedoka L.P., M.A. i U.Z., koji su u potpunosti potvrdili navode optuženice, a kojima je prvostupanjski sud s pravom poklonio vjeru, nasuprot obrani optuženika i iskazu njegove supruge G.A., koja je u odnosu na kazneno djelo teške krađe potvrdila obranu optuženika.

Tvrdnja u žalbi da je optuženik dragovoljno odustao od počinjenja kaznenog djela, osim što je u suprotnosti sa sadržajem ostalih žalbenih tvrdnji, očito je usmjerena na izbjegavanje kaznene odgovornosti ako se ima u vidu iskaz optuženika od 8. travnja 1998., citiran na str. 8. pobijane presude, kao i činjenica da je optuženik prestao udarati s nožem oštećenika tek kad je ovaj, obilno okrvavljen, pao pod stol.

Usvajajući, prema tome, u svemu logične i uvjerljive razloge na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoju presudu, ovaj sud je našao da nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, dok se glede navodno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u žalbi ništa i ne navodi koju odlučnu činjenicu prvostupanjski sud nije utvrdio a trebao je utvrditi, niti se u tom pravcu predlažu kakvi dokazi.

S obzirom da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud ispravno primijenio odgovarajuće propise kaznenog zakona, posve je promašen uopćeni, neobrazloženi prigovor, da se "mora cijeniti i primjena Zakona o oprostu", kao i žalbena tvrdnja da je "kvalifikacija inkriminirane radnje preteška a za drugo kazneno djelo neosnovana."

Na žalbu državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni

Razmotrivši odluke o kaznama i žalbene navode optuženika i državnog odvjetnika u odnosu na taj dio pobijane presude, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, prihvaća razloge kojima se rukovodio prvostupanjski sud pri izboru vrste i mjere kazne optužnicima za počinjena kaznena djela.

Naime, osim što je kazneno djelo iz čl. 91. toč. 7. Kaznenog zakona koje su optuženici počinili kao sudionici ostalo u pokušaju, opt. B. je bio pomagatelj a opt. G. je smanjeno ubrojiv, dakle kod obojice optuženika predleže zakonske osnove za ublažavanje kazne, pa kad se uz to ima u vidu da obojica imaju obitelj, opt. G. sa sedmero maloljetne djece, sve te okolnosti opravdavaju ublažavanje kazne optuženicima za djelo pod toč. 1. izreke, na način i u mjeri kako jet o učinio prvostupanjski sud. Kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci utvrđena opt. G. za kazneno djelo iz čl. 217. st. 1. toč. 4. KZ-a i po ocjeni ovog suda primjerena je okolnostima koje su u ovom slučaju relevantne za kažnjavanje.

Stoga su žalbe državnog odvjetnik i opt. G. zbog odluke o kazni ocijenjene kao neosnovane.

Kako dakle ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i opt. G. pobijaju prvostupanjsku presudu, niti su tom presudom ostvarene povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 26. listopada 1999.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Rašo Marko v.r.

Potrebica Ante v.r.