I Kž-844/2001-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-844/01-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac, Ane Garačić, Vesne Vrbetić i Damira Kosa, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. V., zbog kaznenog djela iz čl. 91. KZ i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnijetima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 1. listopada 2001. godine broj K-35/01, u sjednici održanoj dana 31. listopada 2002. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se u odluci o kazni presuda suda prvog stupnja, te se opt. V.V. za kazneno djelo teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 3. i 6. KZ u svezi s čl. 20. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 129/00), zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, po tom propisu osuđuje na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 25 (dvadesetipet) godina, u koju mu se kaznu po čl. 63. st. 1. KZ uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru od 14. prosinca 2000. godine, pa nadalje.

II. U povodu žalbe optuženika, po službenoj dužnosti sigurnosna mjera iz čl. 75. st.1. KZ, obaveznog psihijatrijskog liječenja optuženika, se ukida.

III. U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika, te žalba optuženika u cijelosti odbijaju se kao neosnovane, te se u ostalom nepreinačenom i neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu proglašen je krivim opt. V.V. zbog kaznenog djela teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 3. i 6. KZ u svezi s čl. 20. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 129/00), te osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od dvadeset godina, u koju mu je kaznu po čl. 63. st. 1. KZ uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 14. prosinca 2000. godine, pa nadalje.

Optuženiku je po čl. 75. st. 1. KZ izrečena i sigurnosna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja, dok je na temelju čl. 122. st. 4. ZKP, oslobođen od nadoknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 366. toč. 2. u svezi s čl. 368. toč. 4. ZKP, te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, te da se pravilnom primjenom kaznenog zakona optuženiku izrekne kazna dugotrajnog zatvora u znatno dužem trajanju.

Optuženik je podnio žalbu, po svom branitelju Ž.Š., odvjetniku iz S., iz žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, te odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, ili podredno da se optuženik proglasi krivim zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ, te sukladno tome da mu se izrekne i znatno blaža kazna zatvora.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u svome mišljenju stavljenom na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, predložio je da se žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni prihvati i optuženiku, zbog pogibeljnosti djela, izrekne znatno stroža kazna dugotrajnog zatvora, a nasuprot tome, žalba optuženika iz svih žalbenih osnova da se odbije kao neosnovana.

Odgovori na žalbe nisu podnijeti.

Na žalbu optuženika, osim odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri.

Nije u pravu optuženik kad pobija prvostupanjsku presudu zbog povreda zakona.

U žalbi se navodi da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP kada je mišljenje i zaključak stalnog sudskog vještaka neuropsihijatra dr. B.U. proturječno samo sebi. Ovo iz razloga što je optuženik učinio kazneno djelo ubojstva, ali njega je pokretala duševna bolest, teža od utvrđenog poremećaja ličnosti iz kruga tzv. "Borderline" sindroma, kojeg neuropsihijatrijski vještak i nije uzeo u obzir kod konačne ocjene optuženikove ubrojivosti (iako mu je ta dijagnoza ustanovljena neposredno prije učina djela). Čak, što više, smatra žalba, svi pokazani simptomi kod optuženika upućuju na to da se radi o duševnoj bolesti, a ne poremećaju osobnosti i poremećaju ponašanja, kako je to ustanovio neuropsihijatrijski vještak, jer je očito da je neubrojiva osoba počinila kazneno djelo ubojstva, u trenutku kada zbog svoje psihičke bolesti nije mogla vladati svojom voljom.

U tom sklopu žalba predlaže provođenje novog psihijatrijskog vještačenja po ustanovi – Medicinskom fakultetu u Z., a radi potpune i pravilne ocjene psihičke ličnosti optuženika.

Izložene, u žalbi opširnije obrazložene tvrdnje žalitelja, nisu osnovane i suprotno njima u psihijatrijskom nalazu i mišljenju ne postoji znatno proturječje između činjeničnih tvrdnji psihijatra sadržanih u mišljenju i zaključku, te dopuni mišljenja na glavnoj raspravi. Pritom treba reći, da je neuropsihijatrijski vještak u svom nalazu, mišljenju i zaključku pri ocjeni psihijatrijske strane ličnosti optuženika, ustanovio da je optuženik osoba sa značajkama poremećaja ličnosti i ponašanja, i to poremećaja ličnosti poglavito iz skupine paranoidnih poremećaja, s osnovnim karakteristikama takvog poremećaja u vidu sumnjičavosti i sklonosti izokretanju doživljaja, pokazanoj osjetljivosti na zapostavljanje, nezaboravljanju uvreda i pogrešnom tumačenju prijateljskih postupaka, uz nedosljedno shvaćanje osobnih prava.

Pri ovakvoj ocjeni paranoidnog poremećaja ličnosti neuropsihijatrijski vještak imao je u vidu i dijagnosticirani "Borderline" sindrom, s kojom dijagnozom je optuženik otpušten s bolničkog liječenja, dva tjedna prije samog događaja.

Obrazlažući i ovaj vid poremećaja neuropsihijatrijski vještak je u odnosu na taj poremećaj naveo da se radi također o poremećaju ličnosti poglavito s ekscentričnim ponašanjem, kao i poremećaju u mišljenju i afektu, s jače izraženim osjećajem vlastite vrijednosti, sve to iz kruga šizofrenih znakova.

U svom temeljenom zaključku neuropsihijatrijski vještak je zaključio da kod optuženika postoje značajke paranoidnog poremećaja ličnosti i one prevladavaju, s obzirom na brojnost paranoidnih znakova, u ocjeni ličnosti i ponašanja optuženika, pri čemu je cijenjen i poremećaj ličnosti u vidu "Borderline" sindroma s naprijed opisanim šizofrenim znakovima, ali i ono bitno što je utvrdio neuropsihijatrijski vještak da oba poremećaja ličnosti po svom intenzitetu ne prelaze u psihotična stanja.

To istovremeno znači da opisani poremećaji ličnosti i ponašanja optuženika (paranoidnog tipa, kao i "Borderline" sindrom) pokazuju jasno uočljive i prepoznatljive simptome paranoidnog poremećaja, i poremećaja iz kruga šizofrenih znakova, ali ne predstavljaju psihozu u vidu dijagnosticirane paranoje, ili šizofrenije kao duševne bolesti.

U pogledu ocjene optuženikove ubrojivosti neuropsihijatrijski vještak naprijed opisane simptome poremećaja ličnosti i ponašanja, po oba stanja, ocjenjuje kao smanjenu mogućnost shvaćanja značenja od svog postupanja, i smanjenu mogućnost vladanja svojom voljom, pa se dakle radi o smanjeno ubrojivom počinitelju kaznenog djela.

Kako je, pak, prvostupanjski sud u cjelini ocijenio pouzdanim psihijatrijski nalaz i mišljenje, te zaključak, kao i dopunu mišljenja na glavnoj raspravi, te ga u tom smislu kao cjelinu i prihvatio, onda isticani daljnji formalni žalbeni prigovori o tome kako neuropsihijatrijski vještak u cjelovitoj ocjeni s psihijatrijske strane ličnosti optuženika nije vodio računa i o "Borderline" sindromu, koji je prerastao u duševnu bolest, nemaju podlogu ni u priloženoj medicinskoj dokumentaciji iz koje proizlazi da je optuženik dva tjedna prije inkriminiranog događaja bio na bolničkom liječenju i otpušten je sa dijagnozom "graničnog stanja", koje također spada u krug poremećaja ličnosti, zbog čega se ništa bitno u ocjeni optuženikove ubrojivosti i s ovom dijagnozom ne bi promijenilo.

Iz izloženog proizlazi da je i tu okolnost razjasnio neuropsihijatrijski vještak u cijelosti, osobito je uzimajući u obzir kod izvođenja zaključaka o stanju svijesti i volje optuženika u vrijeme počinjenja djela iz čega očigledno slijedi da je tu okolnost u sklopu svih odlučnih činjenica cijenio na taj način i prvostupanjski sud.

Uz navedeno isticane žalbene tvrdnje nisu ni osnovane i što je još važnije ne dovode u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu ocjene optuženikove ubrojivosti u vrijeme počinjenja djela, a isto tako ne upućuje na potrebu upotpunjavanja činjeničnog stanja provedbom novog neuropsihijatrijskog vještačenja ustanovom – Medicinskim fakultetom u Z., kada je neuropsihijatrijski vještak ocijenio i stanje "Borderline" sindroma, kako to slijedi iz priložene liječničke dokumentacije, a na koju se okolnost izričito izjasnio u svom nalazu, mišljenju i zaključku, te dopuni mišljenja na glavnoj raspravi, zbog čega isticane žalbene tvrdnje ne upućuju na potrebu, u bilo kojem smislu, provedbe novog neuropsihijatrijskog vještačenja, niti izazivaju sumnju u pouzdanost činjeničnih zaključaka prvostupanjske presude u pogledu ocjene optuženikove ubrojivosti kao odlučne činjenice za ocjenu optuženikove kaznene odgovornosti i krivnje.

Iz izloženog slijedi da su činjenice duševnog stanja optuženika, kao i činjenice svijesti i volje optuženika razjašnjene u prvostupanjskoj presudi u svemu na pravilan i pouzdan način, a imale su temelj u provedenom neuropsihijatrijskom vještačenju po stalnom sudskom vještaku dr. B.U.

Stoga ni u tom dijelu zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana žalba optuženika.

Optuženik pobija prvostupanjsku presudu i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ali sada u svezi s povredom kaznenog zakona, tvrdnjom da iz činjenica kako su one utvrđene u pobijanoj presudi slijedi da je on mogao počiniti samo kazneno djelo ubojstva, a nikako u njegovim kvalificiranim oblicima, tj. na krajnje podmukao način i iz bezobzirne osvete. Ovo stajalište suda žalba vidi pogrešno utvrđenim i neprihvatljivim, već i zbog činjenice da je optuženik duševno bolesna osoba, i kao takva neubrojiva, što nije bilo jasno ni djelatnicima Centra za socijalnu skrb, kojima je podastro svu medicinsku dokumentaciju tražeći temeljem te svoje duševne bolesti i ona socijalna prava koja bi ga po toj osnovi pripadala. Suprotno tome, pravilnom i potpunom ocjenom odlučnih činjenica po neuropsihijatrijskom vještaku, optuženik je smanjeno ubrojiva osoba, a pri ocjeni njegova ponašanja u smislu ostvarivanja zakonskih obilježja kaznenog djela teškog ubojstva na krajnje podmukao način, pored svih onih okolnosti koje je cijenio i sud prvog stupnja u objektivnom smislu, s pravom sud prvog stupnja nalazi da oštećenik nije očekivao napad, a zbog iznenadnosti napada nije ni došao u mogućnost da kao sportaš i fizički osposobljen reagira na napad optuženika na adekvatan način.

U tom sklopu potrebno, je još reći da je optuženik zloupotrijebio oštećenikovo povjerenje, koje je inače optuženiku ukazivano od strane oštećenika, jer u njihovim međusobnim komunikacijama nije bilo konflikata, kao ni na dan inkriminiranog događaja, kada sukladno iskazu svjedokinje Č.T. proizlazi da ga je oštećenik jedino uspio pitati: "Izvolite V., što trebate.", da bi optuženik odmah bez odgovora prišao oštećeniku i ubo ga, koje ponašanje u sebi doista sadrži visoki stupanj podmuklosti u smislu krajnje podmuklog postupanja, čega je očito optuženik i bio svjestan kada netom prije toga tri puta provjerava da li je oštećenik prisutan u svojoj sobi, i bez odgovora nakon trećeg ulaska prilazi oštećeniku, iskorištavajući pritom odnos povjerenja kakav je u sadržaju njihovih komunikacija do tada postojao, zbog čega su opisane značajke krajnje podmuklog ponašanja optuženika ostvarene i u subjektivnom smislu.

Isto tako optuženik je u konkretnom slučaju objektivno poduzeo sve radnje kojima se ostvaruju zakonska obilježja kaznenog djela ubojstva iz bezobzirne osvete, kada je imao saznanja da osvetu vrši prema nevinoj osobi, koja mu do tada nije davala povoda za ovakvo postupanje, posebno, s obzirom na činjenicu da odlazi kući, hladnokrvno priprema djelo, uzima nož, stavlja ga u rukav kaputa, u tri navrata traži oštećenika, a treći puta, kada ga pronalazi, iznenada prilazi oštećeniku i ubada ga oštricom noža dužine 17 cm te ga usmrćuje.

U tom sklopu, okolnost da tog dana nije bio izvješen na popisu osoba, koje su trebale dobiti bonove za živežne namjernice, kraj činjenice da su mu osigurani bili bonovi za topli obrok u pučkoj kuhinji, kao i mogućnost dostave hrane na adresu gdje živi, što je sve on odbio, upućuje na zaključak da između takovog povoda za osvetu i izvršenog ubojstva, odnosno povrede dobra kojim se osvećivanje čini, postoji očigledan nesrazmjer, a to je jedan o osnovnih elemenata bezobzirnosti u postupanju.

Uz navedeno, kod optuženika postojao je i nedostatak osjećaja odgovornosti, jer nakon učina djela smatrao je da je pravda sada zadovoljena, i osjećao se smirenim.

Iz izloženog, dakle, proizlazi da je optuženik i u objektivnom, a i u subjektivnom smislu poduzeo sve one radnje kojima se ostvaruju zakonska obilježja kaznenog djela ubojstva i iz bezobzirne osvete.

Kako je pritom optuženik smanjeno ubrojivi počinitelj kaznenog djela teškog ubojstva, uz ispunjenje ostalih, prije navedenih elemenata krivnje, on podliježe kaznenopravnoj odgovornosti za počinjenje kaznenog djela teškog ubojstva na krajnje podmukao način i iz bezobzirne osvete.

Nije, dakle, u tom dijelu osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije osnovana ni žalba državnog odvjetnika zbog povrede kaznenog zakona.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda na kazneno djelo počinitelja primijenjen je zakon, koji se i morao primijeniti, a radi se o kaznenom djelu teškog ubojstva iz čl. 91. KZ za koje je kazneno djelo optuženik proglašen krivim, te osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora.

Pritom je sud prvog stupnja, doista, pogrešno pravno označio prethodno kaznenu djelatnost optuženika, kao kazneno djelo iz čl. 91. toč. 3. i 6. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, ali u tom pogrešnom označavanju nema povrede zakona iz naprijed izloženih razloga, zbog čega i ovaj drugostupanjski sud intervenira na način da u okviru djelomičnog prihvaćanja žalbe državnog odvjetnika glede odluke o kazni, naznačuje i ispravnu pravnu kvalifikaciju djela koja se pravno treba označiti kao kazneno djelo iz čl. 91. toč. 3. i 6. KZ, u svezi s čl. 20. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 129/00).

Nije, dakle, osnovana žalba državnog odvjetnika zbog povrede kaznenog zakona.

Na žalbu državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

Državni odvjetnik u svojoj žalbi ističe da sud prvog stupnja pri izricanju kazne dugotrajnog zatvora, nije posebno cijenio jačinu povrede zaštićenog dobra, sagledanu i kroz okolnost da je lišio života oštećenika na njegovom radnom mjestu, što povredu zaštićenog dobra čini izuzetno teškom, zbog čega smatra da kazna dugotrajnog zatvora, u svom minimumu, nije adekvatna i da je trebalo izreći kaznu dugotrajnog zatvora u dužem trajanju.

Optuženik u svojoj žalbi zbog ove žalbene osnove samo tvrdi da je kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od dvadeset godina prestrogo odmjerena, posebno ukoliko se cijeni utvrđena olakotna okolnost vezana za optuženikovu smanjenu ubrojivost, zbog čega se i blažom odmjerom kazne može postići svrha kažnjavanja.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio sve okolnosti, koje inače u smislu čl. 56. st. 2. KZ su od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, u kom sklopu je posebno vrednovao smanjenu ubrojivost optuženika u vrijeme učina djela, cijeneći je olakotnom okolnošću, dok je kao otegotno ispravno našao optuženikovu zlouporabu gostoprimstva Centra za socijalnu skrb kao instituta Republike Hrvatske, koja je optuženiku pružala novčanu pomoć, koje je povjerenje i gostoprimstvo na opisani način učinom djela zlouporabio.

Uz navedeno, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, trebalo je svakako cijeniti kao otegotno i okolnost da je oštećenik kao djelatnik Centra za socijalnu skrb usmrćen na svom radnom mjestu, što doista povredu zaštićenog dobra čini izuzetno teškom zbog čega je trebalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika, preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni i optuženiku izreći kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od dvadesetipet godina, jer će se po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, samo tako izrečenom kaznom dugotrajnog zatvora ostvariti svrhe i vidovi kažnjavanja iz čl. 50. u svezi s čl. 6. KZ.

Istovremeno iz naprijed izloženih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni, jer su samo tako izrečenom kaznom dugotrajnog zatvora ispunjene sve svrhe izricanja kazne za najteže i najpogibeljnije oblike teških kaznenih djela kojima će se očito utjecati na ostale da ne čine djela, kao i na svijest građana o težini i pogibeljnosti konkretnog djela, te pravednosti kažnjavanja njegova počinitelja.

Iz naprijed izloženih razloga, prihvaćena je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, te preinačena prvostupanjska presuda kao pod toč. I. izreke ove drugostupanjske presude.

Međutim, u povodu žalbe optuženika, a po službenoj dužnosti, u smislu čl. 379. st. 2. ZKP, sigurnosnu mjeru iz čl. 75. st. 1. KZ – obaveznog psihijatrijskog liječenja optuženika, trebalo je ukinuti.

Pritom je ovaj drugostupanjski sud kao osnov za ukidanje sigurnosne mjere iz čl. 75. st. 1. KZ cijenio onaj dio nalaza i mišljenja neuropsihijatrijskog vještaka iz kojeg proizlazi da je optuženiku potrebno odgovarajuće liječenje, i to prije svega medikamentozna terapija, uz nadzor, poglavito se misli pri uzimanju lijekova.

To je bilo i razlogom da psihijatrijski vještak ne predlaže izricanje sigurnosne mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja u pismenom nalazu i mišljenju.

U dopuni nalaza i mišljenja na glavnoj raspravi, neuropsihijatrijski vještak izričito navodi da s obzirom da optuženik boluje od poremećaja ličnosti s jedne strane paranoidnog tipa, a s druge strane od "Borderline" sindroma, nije potrebno dugotrajno liječenje zbog čega takovim osobama nije potrebno izreći mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja.

Stoga nisu, dakle, postojali zakonski razlozi za primjenu sigurnosne mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja, iako se radi o smanjeno ubrojivom počinitelju kaznenog djela, ali kod kojeg počinitelja nije utvrđeno postojanje opasnosti, a da razlozi za takovo stanje mogu i u budućnosti poticajno djelovati za počinjenje novog kaznenog djela.

Kako i optuženik u svojoj žalbi u odnosu na naprijed navedeni dio nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka, kao i dopune mišljenja smatra da postoji proturječje, potrebno je reći da je neuropsihijatrijski vještak u pogledu ocjene optuženikove opasnosti dosljedan, i smatra kako u pismenom nalazu i mišljenju, tako i u dopuni mišljenja na glavnoj raspravi da optuženiku iako je smanjeno ubrojiv nema potrebe za izricanje sigurnosne mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja, ukoliko će se uzimati redovna medikamentozna terapija, uz nadzor uzimanja iste, pa nema niti one proturječnosti koja se navodi u žalbi optuženika glede različitosti mišljenja neuropsihijatrijskog vještaka o potrebi izricanja te mjere.

Stoga je u pogledu izrečene sigurnosne mjere odlučeno kao pod toč. II. ove drugostupanjske presude.

S obzirom na sve naprijed izloženo o žalbi državnog odvjetnika i optuženika presuđeno je na temelju čl. 390. st. 1., te čl. 387. ZKP, kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 31. listopada 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

Katica Jelić, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi prvostupanjskom sudu, a o istoj rješava Vrhovni sud Republike Hrvatske u trećem stupnju temeljem čl. 394. st. 1. toč. 1. ZKP.