Croatian Supreme Court allows appeal, ruling lower courts erred by applying housing law instead of contract law.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the defendant's appeal and remanded the case for a new decision, while rejecting the plaintiff's request. The lower courts had incorrectly ordered the defendant to assign a specific apartment to the plaintiff's family based on a labor-related housing law. The Supreme Court found this error because the defendant had already been legally bound by a final labor union decision prohibiting a new assignment, meaning the obligation was not a contractual duty enforceable under general contract law. Consequently, the Supreme Court held that the lower courts misapplied the substantive law by ignoring the binding nature of the prior administrative decision.
Legislator headnote
AI generatedčl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku; The Supreme Court held that when a final administrative decision legally binds a party regarding the non-assignment of property, lower courts cannot order a contractual performance based on housing law, as such an obligation does not exist.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: II Rev-53/1994-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Brodograđevna industrija S. S., kojeg zastupa Lj.G., odvjetnik iz Š., protiv tuženika B. export-import d.d. S., radi ispunjenja ugovorne obveze, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Privrednog suda Hrvatske (sada Visokog trgovačkog suda RH) br. Pž-1695/93 od 13. srpnja 1993., kojom je potvrđena presuda Okružnog privrednog suda (sada Trgovačkog suda) u Splitu br. P-5501/92 od 18. veljače 1993., u sjednici održanoj dana 11. ožujka 1998.,
p r e s u d i o j e :
Prihvaća se revizija tuženika preinačava presuda Privrednog suda Hrvatske (sada Visokog trgovačkog suda RH) br. Pž-1695/93 od 13. srpnja 1993. i presuda Okružnog privrednog suda (sada Trgovačkog suda) u Splitu br. P-5501/92 od 18. veljače 1993. i zahtjev tužitelja odbija.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja tuženiku je naloženo da supružnicima M.i Z.P. dodijeli na korištenje stan u S., Naselje S. ., objekt S 3/2, strukture 2/4 S, ulaz 6, kat I, stan broj 6, površine 73,40 m5 i naknadi troškove postupka u iznosu od 251,00 kn.
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.
Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja pravodobnu, potpunu i dopuštenu reviziju izjavio je tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se pobijane presude preinače na način da se zahtjev tužitelja odbije.
U odgovoru na reviziju tužitelj pobija navode revizije i predlaže da se revizija odbaci kao nedopuštena ili odbije kao neosnovana uz naknadu troška revizije.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.
Revizija je osnovana.
Predmet spora je zahtjev tužitelja da se tuženiku u ispunjenju njegove ugovorne obveze naloži da dodijeli M. i Z.P. na korištenje stan označen u izreci presude.
U postupku je utvrđeno, da su stranke zaključile ugovor o zajedničkom rješavanju stambenih potreba domaćinstva M. i Z.P. i učestvovale u kupnji stana svaka sa 50% dijela s tim da je kupac i davatelj stana na korištenje bio tuženik. Tuženik je donio odluku o dodjeli stana Z.P. dana 11. VII. 1996. br. 127/86 MBIB, međutim, ta odluka je poništena pravomoćnom odlukom Osnovnog suda udruženog rada u Splitu br. S- 3224/88 od 16. X. 1989. koja je potvrđena odlukom Suda udruženog rada Hrvatske br. Sž-1143/90 od 22.
III. 1990. godine.
Pogrešan je pravni stav nižih sudova, da je tuženik u ispunjenju ugovorne obveze dužan dodijeliti stan na korištenje obitelji P.. To zato, jer tuženik obvezu nije preuzeo u skladu sa kogentnim odredbama Zakona o stambenim odnosima (NN br. 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93, dalje: ZSO) i općeg akta tuženika donesenog u skladu s tim zakonom, koji su propisivali mogućnost dodjele stana na korištenje u svezi sa radnim odnosom. Pravomoćna odluka suda udruženog rada vezuje tuženika na način, da nije mogao donijeti novu odluku o dodjeli spornog stana na korištenje Z.P., pa se ni sudskom odlukom ne može ta obvezati nalagati tuženiku. Stoga zahtjev tužitelja nije osnovan.
Iz iznesenih razloga slijedi da revident osnovano ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava slijedom čega je temeljem odredbe čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91 i 91/92) valjalo reviziju tuženika prihvatiti i odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 11. ožujka 1998.
Predsjednik vijeća:
Veseljko Šeparović v.r.