Rev-x-16/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 16/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića, kao predsjednika vijeća, dr. sc. Ivana Kaladića, mr. sc. Andrije Erakovića, mr. sc. Lucije Čimić i Đure Sesse, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. L. iz Z., koga zastupa punomoćnik B. G., odvjetnik u Z., protiv tuženice Ž. S. iz Z., koju zastupa punomoćnik M. D., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžn 1075/07-2 od 5. lipnja 2007. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Pn 5622/96 od 26. listopada 2006., u sjednici održanoj 19. studenog 2008.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u toč. 1. izreke tuženica je dužna platiti tužitelju na ime nematerijalne štete 81.990,00 kn i naknaditi mu parnične troškove u iznosu 23.364,12 kn sa zateznim kamatama, - u toč. 2. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete u iznosu 108.010,00 kn, - u toč. 3. izreke tuženica je dužna platiti tužitelju na ime izgubljene zarade 148.683,89 kn sa zateznim kamatama, te joj od 1. srpnja 2002. plaćati mjesečnu rentu u iznosu 1.819,82 kn i to dospjele obroke odjednom sa zateznim kamatama, - u toč. 4. odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva s osnove izgubljene zarade u iznosu 37.171,23 kn, - u toč. 5. izreke odbačena je tužba u odnosu na zahtjev za naknadu štete s osnove tuđe pomoći i njege.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen pod toč. 1. i 3. izreke.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavila je tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj na reviziju nije odgovorio.

Revizija nije osnovana.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj kao radnik pravnog prednika tuženice – prvobitnog tuženika J. J. 11. listopada 1985. doživio nezgodu na radu,

- da je toga dana tužitelj radio na tarnoj preši i kada je prešao limene poklopce sa svrhom izrade rubova na način da je uzimao već izrezane limove i postavljao ih na matricu alata preše, nakon čega je stavljao prešu u pogon, uključivanjem gornjeg dijela alata u radni hod, pritiskanjem ručne poluge, a nakon čega je vadio otprešani lim, - da je tužitelj usprkos znanju da dolazi do povratnog hoda preše u situaciji kada lijevom rukom ne drži ručicu preše u krajnjem donjem položaju (alat otvoren) s obje ruke i to s lijevom u kojoj je bio odvijač i s desnom ušao u opasan radni prostor, pa mu je preša ozlijedila desnu ruku,

- da je preša sa stajališta zaštite na radu bila neispravna, jer na njoj nije postavljena opruga koja je pomagala da se ručica iz gornjeg položaja vrati u donji položaj (alat otvoren),

- da je tužitelj tom prilikom zadobio prijelom osnovnog članka četvrtog prsta, na drugom i trećem prstu presječene su tetive savijača, na dlanu postoji razderotina, a i ostala tkiva na prstima su zgnječena, te su nakon provedenog liječenja zaostale trajne posljedice koje umanjuju opću životnu i radnu sposobnost tužitelja za 45%,

- da je tužitelj zbog ozljeđivanja trpio fizičke boli jačeg intenziteta 2 tjedna, srednje jake boli 20 dana, boli blagog intenziteta 30 dana,

- da je tužitelj u vezi sa štetnim događajem doživio jaki strah 3 – 4 dana, nastavno sekundarni strah za zdravlje i egzistenciju, a trpio ga je i u vrijeme vještačenja zbog psihičkog opterećenja, jer ne vidi mogućnost da se čime bavi,

- da zbog posljedica ozljeđivanja tužitelj ima naruženje jakog stupnja,

- da je tužitelj zbog posljedica ozljeđivanja trpio štetu u vidu izgubljene zarade od 10. studenog 1985. do 30. lipnja 2002. u iznosu 185.855,12 kn, a od 1. srpnja 2002. pa ubuduće 2.274,78 kn mjesečno,

- da je tuženica nasljednica svoga oca J. J., a naslijedila je stambeno – poslovnu zgradu i radionicu s garažom u Z., kuću za odmor u M. L., teretno vozilo, traktor, osobni automobil i određena novčana sredstva,

- da je tuženica 15. ožujka 1993. tužitelju na ime naknade štete platila 10.000 DEM što je imalo protuvrijednost 8.410.000 HRD, a što preračunato u kune iznosi 8.410,00 kn,

- da je tužitelj štetnom događaju doprinio u 20% dijela.

Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da tuženica odgovara tužitelju za štetu iz predmetnog štetnog događaja u 80% dijela.

Prema odredbi čl. 6. tada važećeg Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 19/83) poslodavac je dužan naknaditi štetu radniku zbog povrede ako ne dokaže da je šteta nastala iz razloga koji ga oslobađaju odgovornosti (viša sila, radnja i djelovanje treće osobe i krivnja radnika). U konkretnom slučaju tuženica nije dokazala da ju krivnja tužitelja u potpunosti oslobađa odgovornosti za štetu, već je dokazala da ju ta krivnja oslobađa odgovornosti za štetu samo u 20% dijela.

Uzevši u obzir intenzitet i trajnost nematerijalne štete kao i životnu dob tužitelja (46 g. u vrijeme štetnog događaja) pravilno su nižestupanjski sudovi utvrdili puni iznos novčane naknade u vezi pretrpljenih fizičkih boli u iznosu 13.000,00 kn, straha 10.000,00 kn, duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti 60.000,00 kn, duševnih boli zbog naruženosti 30.000,00 kn, što ukupno iznosi 113.000,00 kn (čl. 200. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje u tekstu: ZOO), a s obzirom na tužiteljev doprinos nastanku štete od 20% njemu je pripadalo pravo na naknadu nematerijalne štete u iznosu 90.400,00 kn (čl. 192. ZOO), a kako mu je tuženica isplatom 10.000 DEM tu štetu podmirila u iznosu 8.410,00 kn, dužna mu je na ime naknade te štete platiti 81.990,00 kn sa zateznim kamatama (čl. 277. st. 1. ZOO).

Kako je tužitelj imao štetu i zbog izgubljene zarade od 10. studenog 1985. do 30. lipnja 2002. u iznosu 185.855,12 kn a zatim mjesečno 2.274,78 kn pripada mu pravo na naknadu te štete u iznosu 148.683,89 kn i pravo na mjesečnu rentu za izgubljenu zaradu od 1. srpnja 2002. pa ubuduće u iznosu 1.819,82 kn (čl. 195. i čl. 192. ZOO) sa zateznim kamatama (čl. 277. st. 1. ZOO).

Prema odredbi čl. 145. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 52/71, 47/78, 56/00) nasljednik odgovara za dugove ostaviočeve do visine vrijednosti naslijeđene imovine. S obzirom na naslijeđenu imovinu nižestupanjski sudovi su ocijenili da je njezina vrijednost veća od dosuđenog iznosa naknade štete, pa tuženica odgovara tužitelju za naknadu štete do dosuđenog iznosa.

Suprotno tvrdnji tuženice drugostupanjski je sud ocijenio navode u njezinoj žalbi protiv prvostupanjske presude koji su odlučnog značenja, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08 – dalje u tekstu: ZPP) a drugostupanjska presuda sadrži dovoljno razloga o odlučnim činjenicama, te nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. toga Zakona.

Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude naveo da se žalbom ne osporava osnova i šteta, a ne i tuženikova odgovornost za koju drugostupanjska presuda sadrži razloge.

Suprotno tvrdnji revidentice u provedenom postupku utvrđene su sve odlučne činjenice za rješenje predmetnog spora, a s obzirom na izvedene dokaze nije bilo potrebno izvoditi druge dokaze radi utvrđenja visine tužiteljeve štete.

Pogrešno revidentica smatra da je prvostupanjski sud morao vještačenjem po službenoj dužnosti utvrditi vrijednost imovine koju je ona naslijedila iza svoga oca. Naime prema odredbi čl. 7. st. 2. ZPP sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (čl. 3. st. 3.), ako zakonom nije drugačije određeno, a tijekom glavne rasprave niti jedna stranka nije predložila izvođenje toga dokaza.

Kako nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 19. studenog 2008.

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.