I Kž-264/2000-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-264/00-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić, Josipa Budinskog, Neve Šibl i Ane Garačić, kao članova vijeća te tajnika u odjelu, višeg sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. L. J. zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ-a u vezi s čl. 33. KZ-a, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 14. veljače 1999. godine, broj K-81/99 u sjednici održanoj 5. prosinca 2000. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Pantlika,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se opt. Lj.J. zbog kaznenog djela iz čl. 90. u vezi s čl. 33. KZ-a, za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju odredbe čl. 90. KZ-a te primjenom odredaba čl. 57. st. 1. i st. 2. toč. d) KZ-a osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci (tri godine i šest mjeseci). Na temelju odredbe čl. 63. st. 1. KZ-a optuženiku se u izrečenu kaznu uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 20. prosinca 1999. godine, pa nadalje.

II. Odbijaju se kao neosnovane, žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelom i žalba opt. Lj.J. u cijelosti te se potvrđuje prvostupanjska presuda u pobijanom a ne preinačenom dijelu.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Osijeku proglasio je krivim opt. Lj.J. zbog kaznenog djela pokušaja ubojstva iz čl. 90. u vezi s čl. 33. KZ-a, opisanog u njezinoj izreci. Za to kazneno djelo optuženik je primjenom odredbe čl. 57. st. 1. i st. 2. toč. d) KZ-a osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, u kojemu se u skladu s odredbom čl. 63. st. 1. KZ-a uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 20. prosinca 1999. godine. Na temelju odredbe čl. 80. st. 1. KZ-a optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta – metalne poluge, a na temelju odredbe čl. 122. st. 4. ZKP-a u cijelosti je oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka, dok je ošt. Ž.Z. u skladu s odredbom čl. 132. st. 2. ZKP upućen da imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici.

Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i opt. Lj.J., putem branitelja.

Državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu u cijelosti ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Optuženik je podnio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te predložio da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ujedno je predložio da se njega i branitelja obavijesti o sjednici drugostupanjskog suda.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u pismenom podnesku od 26. svibnja 2000. godine, broj DOKŽ-647/00 predložio je da se uvaži žalba državnog odvjetnika dok je u tom slučaju žalba optuženika bespredmetna.

U skladu s odredbom čl. 374. st. 1. ZKP o sjednici drugostupanjskog suda obaviješteni su optuženik i njegov branitelj V.V., odvjetnik iz O.. Sjednici vijeća prisustvovao je zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske i branitelj optuženika, dok nazočnost optuženika nije osigurana, jer se on nalazi u pritvoru, a predsjednik vijeća i vijeće su smatrali da njegova nazočnost nije svrhovita.

Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

Državni odvjetnik nije u pravu kada prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz odredbe čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP. Protivno njegovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi iznio razloge o svim odlučnim činjenicama pa tako i o subjektivnom odnosu optuženika prema počinjenom djelu tj. o namjeri optuženika kao o obliku krivnje, kada je ustanovio da je optuženik inkriminirano djelo počinio neizravnom namjerom. To zato, jer je optuženik bio svjestan da svojim činjenjem može usmrtiti oštećenika pa je na to pristao. Za zaključak o utvrđenju te odlučne činjenice prvostupanjski sud je iznio valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj Vrhovni sud kao drugostupanjski sud. Naime, iz okolnosti inkriminiranog događaja proizlazi da je optuženik najprije dva puta udario oštećenika metalnom polugom po glavi, a kada je ovaj pao na pod, još ga je nekoliko puta udario po nogama. S obzirom da je konkretna metalna poluga prema svojim karakteristikama u pogledu dužine i debljine svakako, bez dvojbe sredstvo podesno da se njome nekog liši života, jer to životno proizlazi iz prirode stvari, optuženik je, udarajući oštećenika tom metalnom polugom po glavi, kao najvitalnijem dijelu tijela, svakako bio svjestan da svojim činjenjem može usmrtiti oštećenika. Kako je unatoč toga ipak iznenada oštećenika dva puta snažno udario po glavi, jer se radilo o udarcima između srednjeg i jakog stupnja, onda je pravilan zaključak prvostupanjskog suda o utvrđenju navedenog oblika krivnje tj. neizravne namjere. Prema tome prvostupanjski sud nije ostvario navedenu bitnu postupovnu povredu. No, ovaj Vrhovni sud kao drugostupanjski sud je u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. ZKP, i po službenoj dužnosti ispitao prvostupanjsku presudu u pogledu postojanja ostalih bitnih postupovnih povreda iz toč. 1. citiranog članka kao i postojanje povrede kaznenog zakona iz toč. 2. istog članka, ali nije ustanovio njihovo postojanje.

Nadalje, ni državni odvjetnik ni optuženik nisu u pravu kada prvostupanjsku presudu pobijaju zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Protivno njihovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje kada je našao da je optuženik inkriminiranim činjenjem neizravnom namjerom počinio kazneno djelo iz čl. 90. KZ-a u vezi s čl. 33. KZ-a. Slijedom toga, nisu osnovani ni žalbeni navodi državnog odvjetnika kako je optuženik inkriminirano djelo počinio izravnom namjerom, a niti žalbeni navodi optuženika da mu je cilj bio oštećenika samo teško tjelesno ozlijediti. Ocjena žalbenih navoda državnog odvjetnika kojima pobija utvrđenje prvostupanjskog suda o obliku krivnje kao odlučne činjenice je izložena pri razmatranju i ocjeni žalbenih prigovora u okviru bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Zbog istih razloga nije osnovano stajalište optuženika kako prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio oblik krivnje jer nije utvrdio, koliko je udaraca zadao oštećeniku po glavi, a koliko po drugim dijelovima tijela, s obzirom da se tek na temelju tih okolnosti, prema tvrdnji optuženika, može donijeti zaključak o njegovom subjektivnom odnosu prema počinjenom djelu. Naime, prvostupanjski sud je točno utvrdio da je optuženik udario oštećenika po glavi dva puta, a to ujedno znači i više puta pa je taj izraz pravilno naveden u izreci prvostupanjske presude u činjeničnom opisu djela, kako za udarce po glavi tako i za udarce po drugim dijelovima tijela. Isto tako, s obzirom na razloge, izložene u okviru osvrta na bitne povrede odredbe kaznenog postupka, nisu osnovani žalbeni navodi optuženika, kako iz okolnosti da je on oštećenika, nakon što ga je oborio na pod, udarao isključivo po nogama, proizlazi da je optuženik znao da neće nastupiti smrt oštećenika, da je nije ni želio niti pristao na nju.

Nadalje, optuženik nije u pravu kada tvrdi da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje trebalo primijeniti odredbe o dragovoljnom odustanku iz čl. 34. KZ-a. Naime, u inkriminiranom postupanju optuženika nisu ustanovljene okolnosti koje bi ukazivale da je optuženik dragovoljno odustao od kažnjivog pokušaja kaznenog djela. Kada je optuženik željeznom motkom dva puta snažno udario oštećenika po tjemenu glave, uslijed čega se oštećenik srušio na pod, a s obzirom na podobnost sredstva izvršenja da se njime nekoga i usmrti te, s obzirom da je oštećenik zadobio teške i po život opasne tjelesne ozljede pa da je smrt izbjegnuta samo pravodobnom medicinskom intervencijom, pravilno je stajalište prvostupanjskog suda kako se radi o svršenom pokušaju ubojstva, a ne o dobrovoljnom odustanku od izvršenja djela. Okolnost, da je optuženik nastavio udarati oštećenika po drugim dijelovima tijela, nakon što je ovaj pao na pod uslijed udaraca po glavi, ne opovrgava pravilnost navedenog zaključka prvostupanjskog suda. Imajući u vidu sredstvo izvršenja, njegovu podobnost te napad, odnosno snažne udarce po životno najvažnijem dijelu tijela (tjemenu glave), po prirodi stvari je nedvojbeno da se i jednim udarcem s opisanim metalnim predmetom može nekoga usmrtiti, pa, prema tome i dovršiti pokušaj ubojstva. Zato, daljnje inkriminirane radnje optuženika usmjerene da se oštećenik, kojem su već nanesene teške po život opasne tjelesne ozljede, polome još i obje noge, predstavlja bešćutnu kriminalnu volju optuženika da se oštećenik, već na smrt pretučen, kao takav još i potpuno tjelesno osakati.

Međutim u pravu je državni odvjetnik kada se žali zbog odluke o kazni. Razmotrivši odluku o kazni Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud je utvrdio da prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne optuženiku nije pravilno ocijenio sve okolnosti utvrđene u prvostupanjskoj presudi, koje u smislu odredbe čl. 56. st. 1. i 2. KZ-a utječu na odluku o kazni. Naime, izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci nije primjerena težini počinjenog kaznenog djela, opisanom u izreci prvostupanjske presude i okolnostima tog djela. Prvostupanjski sud je precijenio značaj olakotnih okolnosti, smanjenu ubrojivost, nezaposlenost i da je djelo ostalo u pokušaju. Naprotiv, nije dovoljno uzeo u obzir otegotne okolnosti, izraženu upornost optuženika u počinjenju djela, koja se očituje u njegovom dolasku iz mjesta B.N. u O., traženje oštećenika po lokalima kao i u načinu zadavanja ozljeda. Osim toga, dosadašnja osuđivanost optuženika u tri navrata zbog kaznenih djela prijevare, protivno stajalištu prvostupanjskog suda, ne može biti irelevantno pri odmjeravanju kazne.

S obzirom na navedene olakotne i otegotne okolnosti te uzimajući u obzir stupanj krivnje (neizravnu namjeru), jakost ugrožavanja i povredu oštećenikovog života i tijela kao zaštićenog dobra, počinjenu s neizvjesnim njegovim zdravstvenim stanjem, prema stajalištu ovog Vrhovnog suda, kao drugostupanjskog suda, primjerena kazna za kazneno djelo je kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, koju mu je izrekao na temelju odredbe čl. 90. KZ-a te primjenom odredbe čl. 57. st. 1. i 2. toč. d) KZ-a, dakle primjenom odredaba o ublažavanju. No, kako je za kazneno djelo iz čl. 90. KZ-a propisana kazna zatvora najmanje pet godina, ublažavanje ispod izrečene kazne zatvora ovom drugostupanjskom presudom, ne bi bilo opravdano. Po stajalištu ovog drugostupanjskog suda, upravo tom izrečenom kaznom zatvora ostvarit će se svrha kažnjavanja iz čl. 50. KZ-a.

Iz razloga zbog kojih je prihvaćena žalba državnog odvjetnika nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Kako je ovaj Vrhovni sud kao drugostupanjski sud ocjenom žalbenih navoda državnog odvjetnika u pogledu odluke o kazni utvrdio da su oni osnovani, trebalo je na temelju odredbe čl. 390. st. 1. ZKP prvostupanjsku presudu preinačiti u odluci o kazni pa je presuđeno kao u toč. I. ove drugostupanjske presude. Međutim, njegovu žalbu je u ostalom dijelu kao i žalbu optuženika u cijelosti kao neosnovane trebalo odbiti na temelju odredbe čl. 387. ZKP pa je presuđeno kao u toč. II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 5. prosinca 2000.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović, v.r.

Ante Potrebica, v.r.