Revt-263/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 263/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća te Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. Š. iz B., koju zastupa punomoćnik V. U., pravni zastupnik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, protiv tuženika Z. d.d. u stečaju, Z., koga zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i utvrđenja osporene tražbine, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-8102/10-3 od 19. travnja 2011., kojim je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Zadru, poslovni broj P-127/09 od 1. srpnja 2010., u sjednici održanoj 9. lipnja 2015.,

r i j e š i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužiteljici od 31. svibnja 1996. nedopuštena te da radni odnos tužiteljici ne prestaje.

Rješenjem suda prvog stupnja u točki I. izreke odbačena je tužba u dijelu kojim tužiteljica traži utvrditi da postoji i da je osnovana tražbina tužiteljice prema tuženiku na ime neisplaćenih plaća za razdoblje od 1. prosinca 1996. do 7. travnja 2003. u iznosu od l. 14. i 15. Pravilnika o 337.500,00 kuna, a na temelju pravnog osnova – čl. 85. ZR RH, č

plaćama i drugim primanjima zaposlenika tuženika, te Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine RH čl. 4. st. 1. alineja 6., i to počevši od dospijeća tražbine tužiteljice – od pravomoćnog utvrđenja da je predmetna odluka tuženika o otkazu ugovora o radu od 31. svibnja 1996. godine za tužiteljicu protuzakonita, nedopuštena i u koliziji s KU za djelatnost trgovine RH, te da radni odnos tužiteljici ne prestaje, kao i u dijelu kojim traži utvrditi da se tražbina tužiteljice, neisplaćene plaće uslijed protuzakonitog, nedopuštenog te protivno KU za djelatnost trgovine prestanka radnog odnosa, treba uvrstiti u I. viši isplatni red – u skladu s čl. 71. st. 1. toč. 1. Stečajnog zakona RH.

U točki II. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Drugostupanjskom presudom žalba tuženika protiv presude prvog stupnja odbijena je kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Rješenjem suda drugog stupnja žalba tužiteljice protiv prvostupanjskog rješenja odbijena je kao neosnovana i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

Protiv rješenja suda drugog stupnja reviziju je podnijela tužiteljica pozivom na odredbu čl. 382. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP učinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predlaže pobijano rješenje preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev u dijelu „koji se odnosi na utvrđenje da postoji i da je osnovana tražbina tužitelja prema tuženiku na ime neisplaćenih plaća i dr. materijalnih naknada za predmetno razdoblje i to počevši od momenta utvrđenja da je predmetna odluka o otkazu Ugovora o radu za tužitelja protuzakonita, nedopuštena i u koliziji s KU za djelatnost trgovine RH te da radni odnos tužitelju ne prestaje pa dok su ispunjeni zakonski uvjeti za isplatu tražbine.“

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijano rješenje samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, a

čl. 354. st. 2. t. pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz 8. ZPP.

Ova parnica pokrenuta je 1996. tužbom u kojoj je istaknut zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu tužiteljici odlukom tuženika od 31. svibnja 1996. i da radni odnos stranaka nije prestao, a tijekom postupka podneskom od 5. svibnja 2005. tužiteljica je preinačila tužbu na način da je uz postojeći zahtjev istakla zahtjev za isplatu tražbine na ime neisplaćenih plaća i drugih materijalnih naknada za razdoblje od 30. studenoga 1996. do 17. prosinca 2002. u iznosu od 279.191,17 kn (list 200-210 spisa) da bi podneskom od 26. svibnja 2010. (list 307-308 spisa) isplatu plaća za razdoblje od 1. prosinca 1996. do 7. travnja 2003. zatražila u iznosu od 337.500,00 kn.

Smatrajući osnovano da je riječ o zahtjevu za utvrđenje postojanja i osnovanosti tražbine prijavljene u stečajnom postupku sudovi su u odnosu na taj zahtjev tužbu odbacili pozivom na odredbe čl. 178. st. 5. Stečajnog zakona („Narodne novine“, broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03 – dalje: SZ) i čl. 282. st. 1. ZPP.

Rješenje o odbacivanju tužbe doneseno je na temelju činjenica da je predmetnu tražbinu tužiteljica prijavila stečajnom upravitelju tuženika koji je tražbinu osporio u cijelosti, da je rješenjem stečajnog suca o osporavanju tražbine koje je dostavljeno tužiteljici 21. travnja 2004. tužiteljica upućena da u roku od 8 dana od dostave rješenja pokrene parnicu radi utvrđenja osporene tražbine i da je zahtjev za isplatu, odnosno utvrđenje postojanja i osnovanosti osporene tražbine tužiteljica istakla u podnesku 5. svibnja 2005., dakle, više od godinu dana nakon primitka rješenja o upućivanju u parnicu.

U reviziji se iznosi tijek postupka te se ponavljaju žalbeni navodi tužiteljice da je nakon donošenja presude kojom je prihvaćen zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu tužiteljici stečajni upravitelj bio dužan izraditi izračun tražbine tužiteljice na ime neisplaćenih plaća i drugih materijalnih naknada za predmetno razdoblje i izvršiti isplatu na temelju tog izračuna, a to i u slučaju da tužiteljica nije podnijela zahtjev za isplatu, odnosno utvrđenje postojanja i osnovanosti tražbine.

Osim toga, ponavlja se i tvrdnja da tužiteljica nije mogla zakasniti sa zahtjevom za namirenje tražbine s osnove neisplaćenih plaća, jer da je ta tražbina dospjela tek po pravomoćnosti presude kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu.

Svoje tražbine prema dužniku stečajni vjerovnici mogu ostvarivati samo u stečajnom postupku i to prijavom tražbine stečajnom upravitelju (čl. 96. i 173. SZ), time da se tražbine vjerovnika viših isplatnih redova uvijek prijavljuju, a tražbine vjerovnika nižih isplatnih redova se prijavljuju samo ako stečajni sudac pozove i te vjerovnike da prijave svoje tražbine (čl. 173. st. 7. SZ).

Odredbom čl. 173. st. 2. SZ propisano je da će stečajni upravitelj sastaviti popis tražbina svih radnika i prijašnjih radnika dužnika dospjelih do otvaranja stečajnog postupka koje je u obvezi iskazati u bruto i neto iznosu i predočiti na potpis prijavu njihovih tražbina u dva primjerka te da će se smatrati da je radnik svoju tražbinu prijavio u skladu s popisom koji je sastavio stečajni upravitelj, ako najkasnije osam dana prije općeg ispitnog ročišta ne podnese svoju samostalnu prijavu.

Iz sadržaja te odredbe proizlazi da je uloga stečajnog upravitelja pomoći radnicima u sastavljanju prijave, s tim da oni mogu podnijeti samostalnu prijavu, a ako to ne učine smatra se da je tražbina prijavljena u skladu s popisom koji je sastavio stečajni upravitelj. Dakle, kao vjerovnik tražbine prvog višeg isplatnog reda, tužiteljica je mogla ostvarivati predmetnu tražbinu prema tuženiku samo podnošenjem prijave tražbine stečajnom upravitelju, a što je i učinila, pa je neosnovana i proizvoljna revizijska tvrdnja da tužiteljica nije niti trebala podnositi tužbu radi utvrđenja postojanja i osnovanosti osporene tražbine.

U odnosu na tvrdnju tužiteljice da tražbina s osnove neisplaćenih plaća dospijeva tek po pravomoćnosti presude, drugostupanjski sud je pravilno zaključio da za ocjenu dopuštenosti tužbe radi utvrđenja osporene tražbine nije odlučna činjenica kada je tužiteljičina tražbina dospjela već da je bitno je li tužiteljica pokrenula parnicu radi utvrđenja osporene tražbine u roku koji joj je određen rješenjem stečajnog suca o osporavanju tražbine. Budući da tužiteljica nije podnijela tužbu radi utvrđenja postojanja i osnovanosti osporene tražbine u roku propisanim odredbom čl. 178. st. 5. SZ pobijano rješenje o odbacivanju tužbe doneseno je pravilnom primjenom odredbe čl. 282. st. 1. ZPP, pa se u reviziji neosnovano ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP učinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom.

Donoseći rješenje o odbacivanju tužbe sud primjenjuje postupovnopravne, a ne materijalnopravne odredbe, pa se neosnovano ističe i postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 393. u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP revizija je odbijena kao neosnovana.

Zagreb, 9. lipnja 2015.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.