Croatian Supreme Court partially allowed appeal, reclassifying attempted murder charges and adjusting sentence under Criminal Law.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially allowed the appeals, reclassifying the defendant's actions into two distinct charges of attempted murder rather than one charge of attempted murder and one of violent behavior. The court found that the defendant's intent to kill two victims necessitated a unified legal characterization under Article 91 of the Criminal Law, while also applying mitigation provisions due to the defendant's reduced age at the time of the crime. Consequently, the original verdict was amended to reflect the correct legal classification and a revised combined sentence of four years and eight months in prison.
Legislator headnote
AI generatedčl. 90., 91. toč. 3. i 8., 33., 57. st. 2. toč. d), 60. st. 2. toč. c), 63. KZ; When a defendant acts with a unified intent to kill multiple victims, the conduct constitutes multiple charges of attempted murder rather than attempted murder combined with violent behavior, and mitigation applies if the offender was underage.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-118/1999-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Josipa Budinskog, kao predsjednika vijeća, te Senke Klarić-Baranović, Vesne Vrbetić, Milivoja Mikora i Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. T., zbog kaznenog djela iz čl. 91. toč. 3. i 8. KZ i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 24. rujna 1998. godine, br. K- 70/98, u sjednici održanoj dana 19. rujna 2002. godine, u nazočnosti branitelja optuženika N. R., odvjetnika iz O. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,
p r e s u d i o j e :
I. Povodom žalbi državnog odvjetnika i optuženika, po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci kaznenog djela i odluci o kazni te izriče da je optuženik djelom opisanim u toč. 3. izreke počinio kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju iz čl. 91. toč. 7. KZ u svezi čl. 33. KZ, za koje mu se uz primjenu propisa o ublažavanju kazne iz čl. 57. st. 2. toč. d) KZ, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, dok se kao utvrđene uzimaju kazne zatvora iz prvostupanjske presude i to za kazneno djelo iz čl. 90. u svezi čl. 33. KZ opisanog u toč. 1. izreke kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca, za kazneno djelo nasilničkog ponašanja iz čl. 331. KZ opisanog u toč. 2. izreke kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci, pa se optuženik za sva ta kaznena djela, na temelju istih zakonskih propisa i uz primjenu čl. 60. st. 2. toč. c) KZ osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 8 (osam) mjeseci, u koju kaznu mu se po čl. 63. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 27. travnja 1998. do 24. rujna 1998., te od 27. travnja 2002., pa nadalje.
II. Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženika kao neosnovane te se u pobijanom i nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Pobijanom presudom opt. I.T. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u toč. 1. izreke pobijane presude počinio kazneno djelo pokušaja ubojstva iz čl. 90. KZ u svezi čl. 33. KZ, za koje mu je uz primjenu propisa o ublažavanju kazne utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, u toč. 2. izreke zbog kaznenog djela nasilničkog ponašanja iz čl. 331. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci, te u toč. 3. izreke za kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju iz čl. 91. toč. 3. i 8. KZ u svezi čl. 33. KZ, za koje mu je uz primjenu propisa o ublažavanju kazne utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, pa je optuženik za ta kaznena djela uz primjenu propisa za djela u stjecaju osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i osam mjeseci, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru 27. travnja 1998. do 24. rujna 1998.
Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik. Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni s prijedlogom, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i predlaže, da se optuženiku izrekne daleko stroža kazna zatvora.
Na žalbe nije podnesen odgovor.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske nakon razgledanja spisa na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, pismeno je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana a nasuprot toga, da se prihvati žalba državnog odvjetnika i postupi sukladno tom žalbenom prijedlogu.
Sjednici vijeća, sukladno zahtjevu iz žalbe optuženika, uz zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, bio je nazočan branitelj optuženika, N.R. odvjetnik iz O., dok nazočnost optuženika koji je u pritvoru i ima branitelja nije osigurana, jer vijeće to nije našlo svrshovitim (čl. 374. st. 2. ZKP).
Žalbe nisu osnovane, ali je ovaj sud, povodom podnesenih žalbi a po službenoj dužnosti, preinačio prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim u toč. 3. izreke, budući da je u međuvremenu došlo do izmjene u kaznenom zakonodavstvu Republike Hrvatske tako da je člankom 20. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona koji je stupio na snagu 29. prosinca 2000. (“Narodne novine” br. 129/00 od 22. prosinca 2000.) toč. 3. čl. 91. KZ koja se odnosila na teško ubojstvo s umišljajnim dovođenjem u opasnost života još jedne ili više osoba, brisana, pa se ta okolnost sada može samo uzeti u obzir pri odmjeravanju kazne.
Budući da je dakle, u konkretnom slučaju, pri izvršenju kaznenog djela otpala jedna kvalifikatorna okolnost koja je u stjecaju egzistirala sa kvalifikatornom okolnošću iz toč. 8. čl. 91. KZ koja okolnost je međutim ostala, samo sada kao toč. 7. čl. 91. KZ, to je postupljeno kao pod toč. 1. izreke ove drugostupanjske presude.
Iz sadržaja žalbe optuženika proizlazi da se on žali samo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, osobito u odnosu na kazneno djelo iz toč. 1. izreke smatrajući, da su pogrešni zaključci suda o učinu tog kaznenog djela a ne kaznenog djela ubojstva na mah u pokušaju. U prilog takovog stajališta poziva se na mišljenje vještaka neuropsihijatra te analizira sadržaj provedenih dokaza ističući da "sud nije dao razloge o odlučnoj činjenici zato što smatra da je optuženik počinio to djelo s izravnom namjerom".
Međutim, takovo se stajalište optuženika ne može prihvatiti jer nema uporišta u izvedenim dokazima. Sud je dao razloge o svim odlučnim činjenicama pa tako i o izravnoj namjeri kao obliku krivnje u odnosu na kazneno djelo iz toč. 1. izreke, a iskazima brojnih svjedoka, što ne poriče ni optuženik, utvrđeno je, da je on progonio oštećenika V.V. (ali i Ž.B.) koji je pred njim bježao znajući da je optuženik naoružan pa kada se optuženik zaustavio na prikladnom mjestu u podnožju jednog zida, na udaljenosti od oko 50 m od oštećenika koji je i dalje pred njim bježao, repetirao pušku tzv. "pumpericu" koja je bila napunjena dovoljnom količinom streljiva odnosno sačmenog zrna među kojima i ona 7,65 mm, pogodna da usmrti i na toj udaljenosti i iz iste u pravcu oštećenika ispalio dva hica time da ga je jednim zrnom pogodio u lijevu slabinu, onda je iz tako utvrđenih činjenica ustrajnog progona oštećenika i pucanja u njegovom pravcu iz navedene puške, snabdjevene opisanim streljivom, jedino ispravno zaključiti, kao što je zaključio i sud prvog stupnja, da je optuženik te radnje poduzeo u namjeri da oštećenika liši života i da je to htio, iz čega nedvojbeno proizlazi da je kazneno djelo počinio s izravnom namjerom.
Te činjenice, osobito ona koja se odnosi na progon oštećenika od strane naoružanog optuženika i kojom je optuženik manifestirao ustrajnost u izvršenju kaznenog djela ujedno isključuju mogućnost odlučivanja na mah i bez dovoljne kritičnosti, već naprotiv, upućuju na smišljeno i proračunato postupanje optuženika, dok je njegovo psihičko stanje, prema pravilnom tumačenju nalaza vještaka neuropsihijatra, prvenstveno posljedica trajnog karakternog poremećaja optuženika a ne prethodnog napada na njegovog brata R.T., pa je time u cijelosti isključeno i stajalište obrane da bi optuženik ostvario elemente bića kaznenog djela ubojstva na mah (u pokušaju) a ne pokušaja kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ u svezi čl. 33. KZ, za koje je i proglašen krivim.
Nadalje, ponašanje optuženika onako kako je nastavno utvrđeno u postupku i opisano u toč. 2. izreke te valjano obrazloženo, ako se izuzme ono u odnosu na vozilo Ž.B., nije imalo drugog motiva do iživljavanja naoružanog optuženika, te bez dvojbe sadrži sve elemente kaznenog djela nasilničkog ponašanja za koje je također ispravno proglašen krivim.
Konačno, na temelju brojnih izvedenih dokaza, detaljno analiziranih u prvostupanjskoj presudi utvrđeno je, da je optuženik ispalio dva hica iz navedene puške u pravcu policajaca T.P. i D.V. koji su povodom dojave da optuženik puca na ulici iz vatrenog oružja poslani na intervenciju i u čijoj se blizini u tom trenutku nalazio građanin S.M. koji je i pogođen u ruku, pa je s obzirom na udaljenost optuženika i oštećenika u tom trenutku od 22 m i ubojitost streljiva evidentno, da je optuženik pucao u cilju da oštećenike liši života. Naime, radnje koje je optuženik poduzeo po naravi stvari nužno su povezane s ciljem koji je želio postići i s njime čine jednu cjelinu.
Stoga je, prema pravilnoj primjeni kaznenog zakona optuženika zapravo trebalo proglasiti krivim za dva kaznena djela pokušaja teškog ubojstva kada je utvrđena njegova istovjetna namjera da pogodi oba oštećenika, pa je kazneni zakon povrijeđen u njegovu korist, što ovaj sud zbog izostanka žalbe državnog odvjetnika u tom dijelu, ne može ispraviti, a ne da bi on učinima pod toč. 2. i 3. izreke samo s namjernom doveo u opasnost život i imovinu opće opasnom radnjom ili sredstvom, te počinio kazneno djelo iz čl. 263. KZ, kao što se to neosnovano smatra u žalbi.
Slijedom svega naprijed izloženog, žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona nije mogla biti prihvaćena.
Nisu osnovane ni žalbe stranaka zbog odluke o kazni.
Nije u pravu državni odvjetnik kada smatra da nije bilo osnova da se prema optuženiku primjene propisi o ublažavanju kazne. Naprotiv, kada je optuženik proglašen krivim za dva kaznena djela ubojstva koja su ostala u pokušaju i kada je u postupku utvrđeno da je u vrijeme njihovog počinjenja bio smanjeno ubrojiv, onda su to okolnosti koje ima u vidu čl. 57. st. 1. KZ i za koje zakon izričito propisuje mogućnost blažeg kažnjavanja. S obzirom na to, a vodeći računa i o društvenoj opasnosti počinjenih djela, pojedinačno utvrđene kazne ukazuju se primjerenima te slijedom toga jedinstvena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i osam mjeseci, koja je, i po mišljenju ovog suda dostatna ali i nužna da poluči sve zakonske svrhe kažnjavanja a što se blažom kaznom, kako to smatra optuženik, ipak ne bi moglo postići.
Kako je optuženiku u međuvremenu, rješenjem ovog Vrhovnog suda od 18. studenog 1998. godine (list 331 spisa) produljen pritvor time da je isti realiziran tek 27. travnja 2002. godine, to mu je u izrečenu kaznu, uz trajanje pritvora od 27. travnja 1998. do 24. rujna 1998., trebalo uračunati i vrijeme koje provodi u pritvoru od 27. travnja 2002. godine, pa nadalje.
Slijedom svega naprijed izloženog, sa žalbama stranaka postupljeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude, na temelju čl. 390. st. 1. i 387. ZKP.
U Zagrebu, 19. rujna 2002.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Ahmed Kapetanović, v. r.
Josip Budinski, v. r.