Rev-1156/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1156/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak- Radej, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, Jasne Guštek, mr. sc. Jadranka Juga i Gordane Jalšovečki, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. B. iz Z., koju zastupaju odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda N. S.-R. i M. Š. iz Z., protiv tuženika Z. b. d.d. Z., koju zastupa M. B., odvjetnik iz Z. i D. B. iz Z., zastupanog po S. G., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja i proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj XL Gž-2665/08-2 od 1. prosinca 2009., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-14568/06 od 20. prosinca 2007., u sjednici održanoj 2. veljače 2011.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se prihvaća, te se preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu broj XL Gž-2665/08-2 od 1. prosinca 2009. tako da se odbija kao neosnovana žalba tuženika Z. b. i potvrđuje prvostupanjska presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-14568/06 od 20. prosinca 2007.

Nalaže se tuženicima naknaditi tužiteljici troškove cijelog postupka u iznosu od 9.684,50 kn u roku 15 dana.

r i j e š i o j e:

Glede pravnih pitanja zbog kojih je revizija izjavljena naznačenih u reviziji pod toč. 1.a, 2. i 3. revizija se odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se da su A. B. i D. B. suvlasnici svaki u 1/2 dijela nekretnine koja je u 2 , II. kat plus potkrovlje, stan naravi 4,5-soban stan (dvoetažni), ukupne površine 123,22 m

2 u podrumu, a koji stan nije upisan broj 5, s pripadajućim spremištem broj 5, površine 3,62 m

u zemljišne knjige Općinskog suda u Zagrebu, a nalazi se u stambenom objektu „objekt …“ na K. u Z., …, sagrađen na k.č.br. 2251/1, k.o. M..

II. Proglašava se da ovrha, određena rješenjem ovog suda posl. br. I-1163/97 od dana 26. rujna 1997., na 1/2 dijela nekretnine u vlasništvu A. B. iz Z., …, u naravi 4,5-soban stan (dvoetažni), ukupne površine 123,22 m , II. kat plus potkrovlje, stan broj 5, s pripadajućim spremištem broj 5, površine 3,62 m u podrumu, a koji stan nije upisan u zemljišne knjige Općinskog suda u Zagrebu, a nalazi se u stambenom objektu „objekt …“ na K. u Z., …, sagrađen na k.č.br. 2251/1, k.o. M., nije dopuštena.

III. Nalaže se I i II-tuženiku naknaditi tužiteljici trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 8.147,00 kn, u roku 15 dana.“

Presudom suda drugog stupnja drugostupanjska presuda je preinačena na način da je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, a tužiteljici je naloženo naknaditi tuženiku Z. b. troškove prvostupanjskog postupka u iznosu od 5.612,00 kn i trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.525,00 kn.

Protiv te drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) ističući da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja koja se tiču primjene i tumačenja odredaba čl. 277. i čl. 299. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“, broj: 51/89, 59/90 i 25/94 – dalje: ZBPO) i to:

„1.a) ulazi li u kategoriju zajedničke imovine bračnih odnosno izvanbračnih drugova i ona imovina koju su supružnici zajednički naplatno stekli zajedničkim ulaganjem novčanih sredstava koja sredstva predstavljaju darovanje trećih osoba (npr. rodbine, oba bračna druga) učinjeno u korist oba bračna druga zajedno i

b) gubi li imovina obuhvaćena tužbom kao bračna stečevina karakter zajedničke imovine bračnih drugova u smislu čl. 277. i čl. 299. ZBPO, samo zato što je – iako stečena kupoprodajom, a cijena plaćena bankovnim kreditom, otplata kredita kasnije financirana iz novčanih sredstava koja su supružnicima darovali njihovi roditelji?

2. je li dopušteno u parnici pokrenutoj tužbom s istaknutom pravnom osnovom bračne stečevine po čl. 277. ZBPO pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu na utvrđenje suvlasništva bračnog druga na određenoj imovini, sud odbije takav zahtjev ako utvrdi da je imovina stečena onim zajedničkim sredstvima supružnika koja nisu ostvarena njihovim radom nego darovanjem trećih osoba u korist oba supružnika, ili je dužan takav tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje suvlasništva materijalnopravno ocijeniti iz osnove stjecanja zajedničkim ulaganjem zajedničkih sredstava s namjerom da tako stečena imovina bude zajednička ili po nekoj drugoj pravnoj osnovi, kada zaključak o takvoj osnovi stjecanja proizlazi iz izričitih činjeničnih navoda tužitelja istaknutih tijekom postupka?, te

3. postupovnopravnog pitanja mora li sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu razmotriti samo one činjenične navode koji ulaze u kompleks odlučnih činjenica prema pravnim normama naznačenim u pravnoj osnovi tužbe ili je dužan, nezavisno s pravnom osnovom tužbe ocijeniti sve činjenične tvrdnje iznesene tijekom postupka koje ulaze u činjenični kompleks parnice i određuju identitet predmeta spora, pa tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan ne već onda kad to proizlazi iz propisa sadržanih u pravnoj osnovi tužbe, nego tek kada, ni po kojem propisu, tužbeni zahtjev ne može biti prihvaćen?“,

te da je riječ o pravnim pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u smislu odredbe čl. 382. st. 2. toč. 2. i 3. ZPP.

U reviziji se predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i pobijanu presudu preinači na način da žalbu tuženice Z. b. odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

Tuženik D. B. podnio je odgovor na reviziju u kojem se predlaže jednako kao u reviziji da pobijana drugostupanjska presuda bude preinačena, dok tuženica Z. b. na reviziju nije odgovorila.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

U toj odredbi primjerice su navedeni slučajevi kada se može smatrati da je riječ o takvom pitanju, pa se tako u toč. 1. i 3. navedenog stavka, na koje se poziva revidentica, navodi da će to biti u slučaju ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitoga tumačenja određenih zakonskih odredaba, te ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjska suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

Prema odredbi čl. 392. st. 2. ZPP reviziju podnesenu protiv drugostupanjske presude iz čl. 382. st. 2. ovoga zakona vijeće sastavljeno od tri suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske odbacit će obrazloženim rješenjem ako ocijeni da pravno pitanje zbog kojeg je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, a prema odredbi stavka 3. tog članka ako nađe da samo neko od više istaknutih pravnih pitanja nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, revizija će se odbaciti samo glede toga pitanja.

Ocjenjujući pitanje dopuštenosti revizije u smislu potonjih odredaba ovaj sud je ocijenio da je za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u ovom sporu važno samo materijalnopravno pitanje naznačeno pod toč. 1.b) revizije, jer odluka u sporu ovisi o rješenju tog pitanja o kojem je revizijski sud već zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima, a odluka drugostupanjskog suda utemeljena je na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Stoga je u odnosu na to pitanje revizija dopuštena.

Glede ostalih pitanja ocijenjeno je da o njihovom rješenju ne ovisi odluka u ovom sporu, pa ta pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, zbog čega je u odnosu na njih revizija odbačena na temelju odredbe čl. 392. st. 3. ZPP.

Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev kojim se traži da se utvrdi suvlasništvo tužiteljice u 1/2 dijela na predmetnom stanu na kojem je određena ovrha rješenjem Općinskog suda u Zagrebu broj I 1163/97 od 26. rujna 1997. radi namirenja tražbine tuženice Z. b. prema dužniku L. d.o.o. Z., te da se ta ovrha proglasi nedopuštenom na suvlasničkom dijelu tužiteljice.

U odnosu na temeljno sporno pitanje je li predmetni stan predstavlja zajedničku imovinu tužiteljice i tuženika D. B. stečenu za vrijeme trajanja njihove izvanbračne zajednice, sa jednakim doprinosom u stjecanju te imovine, u postupku je utvrđeno da su tužiteljica i II- tuženik zasnovali izvanbračnu zajednicu 1989., a da su brak sklopili 21. prosinca 1991., da je predmetni stan kupljen na temelju kupoprodajnog ugovora sklopljenog 17. rujna 1990. između tuženika D. B. kao kupca i I. s.p.o. kao prodavatelja, da je tuženik D. B. za kupnju stana sklopio ugovor o dugoročnom kreditu s P. b. Z. d.d. 22. listopada 1990., s rokom otplate od 20 godina, time da je kredit u cijelosti isplaćen 27. prosinca 1993., nakon što je P. b. otkazala ugovor zbog neurednog podmirivanja dospjelih obveza otplate kredita, da je navedeni kredit u bitnome otplaćen novčanim sredstvima koja su roditelji tužiteljice i tuženika D. B. njima dali kao poklon u neutvrđenim iznosima, da je tužiteljica u vrijeme kupnje stana i u vrijeme isplate kredita bila zaposlena i to u K. E. I. d.d., a potom po ugovoru o djelu u Centru za strane jezike „S.“ u Z., dok je tuženik D. B. ostvarivao prihode igranjem nogometa, te da su njihova primanja bila podjednaka.

Na temelju takvog činjeničnog utvrđenja prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim uz obrazloženja da je predmetni stan stečen za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice tužiteljice i tuženika D. B. koju treba izjednačiti sa bračnom zajednicom i to novčanim sredstvima koja su im dali roditelji kao poklon za otplatu kredita, pa budući da je darovanje učinjeno za oba bračna druga da se stan ima smatrati njihovom zajedničkom imovinom u smislu odredaba čl. 277. i čl. 279. ZBPO, te da je s obzirom na jednak doprinos tužiteljice i tuženika u stjecanju zajedničke imovine tužiteljica suvlasnik stana u 1/2 dijela.

Suprotno zaključivanju prvostupanjskog suda drugostupanjski sud smatra da predmetni stan ne može predstavljati zajedničku imovinu u smislu odredbe čl. 277. ZBPO, jer da je prema toj odredbi zajednička imovina ona koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe od te imovine, a da je u konkretnom slučaju predmetna imovina stečena na drugi način, poklonom od strane roditelja.

U reviziji se osnovano ističe da navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda na kojem je utemeljena pobijana presuda nije podudarno sa shvaćanjem ovoga suda zauzetom u pojedinim predmetima (Gzz 37/84 od 17. svibnja 1984., Rev 1299/84 od 3. listopada 1984. i Gž 728/57).

Predmetni stan kupljen je za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice tužiteljice i tuženika D. B. koja je prerasla u bračnu i plaćen je kreditom podignutim od strane II-tuženika, pa je u vrijeme stjecanja stan predstavljao njihovu zajedničku imovinu.

Pravno je shvaćanje ovoga suda izraženo u odlukama na koje se poziva revidentica da okolnost otplate kredita nakon što je zajednička imovina bračnih drugova već stečena ne utječe na promjenu njezinog stvarnopravnog karaktera bez obzira tko i iz kojih izvora otplaćuje kredit.

U konkretnom slučaju tužiteljici i II-tuženiku roditelji nisu darovali predmetne nekretnine, niti su u njihovu korist platili kupoprodajnu cijenu, već su nakon raskida ugovora o kreditu, do kojeg je došlo zbog neurednog podmirivanja dospjelih obveza otplate kredita supružnicima zajedno darovali novčana sredstva kojima su oni otplatili kredit, pa predmetni stan nije izgubio karakter zajedničke imovine.

Prema odredbi čl. 283. st. 1. ZBPO zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno, a prema odredbi stavka 2. toga članka svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.

S obzirom na te odredbe II-tuženik ne samo da bez suglasnosti tužiteljice nije mogao zasnovati založno pravo na njezinom udjelu u spornoj zajedničkoj imovini, već založnim pravom nije bio ovlašten opteretiti niti svoj udjel.

Navedene odredbe ZBPO prisilne su naravi, pa je ugovor koji je protivan tom prisilnom propisu ništav, sukladno odredbi čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91 i 3/94).

Stoga je ništav i sporazum o zasnivanju založnog prava na predmetnom stanu, sklopljen između tuženika Z. b. i D. B., pa to pravo tuženik Z. b. nije niti mogao steći.

Tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-493/2002 od 13. listopada 2004.

Tužiteljica ne traži proglašenje nedopuštenosti ovrhe na cijeloj nekretnini već traži da se ovrha proglasi nedopuštenom samo na njezinom suvlasničkom dijelu od 1/2 predmetnog stana, koji je utvrđen na temelju odredbe čl. 287. ZBPO prema doprinosu tužiteljice i tuženika kao izvanbračnih drugova u stjecanju te imovine, pa je odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim.

Slijedom navedenog proizlazi da je pobijana drugostupanjska presuda donijeta uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP uz prihvaćanje revizije pobijanu presudu valjalo preinačiti i presuditi kao u izreci.

Na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP odlučeno je o troškovima cijelog postupka tako da je tužiteljici dosuđena naknada troškova koje je utvrdio prvostupanjski sud u iznosu od 8.147,00 kn i trošak revizije u iznosu od 1.537,50 kn, što ukupno iznosi 9.684,50 kn. U Zagrebu, 2. veljače 2011.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v.r.