Rev-x-829/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 829/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. d.d. Z. (kao pravnog slijednika V. d.d. Z.), kojeg zastupa punomoćnik B. N., odvjetnik u O., iz Odvjetničkog društva G. u Z., protiv tuženika Nogometnog kluba O., O., kojeg zastupa punomoćnik A. F., odvjetnik u O., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-326/10-2 od 10. ožujka 2011., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-289/09-27 od 29. listopada 2010., u sjednici održanoj 3. siječnja 2017.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 508.416,03 kn sa zateznom kamatom po stopi od 15% tekućom od 21. rujna 1999. do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za 5%-tnih poena pa od isplate, te mu platiti iznos od 426.030,96 kn sa zateznom kamatom od 15% tekućom od 2. ožujka 2003. do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za 5%-tnih poena pa od isplate, te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 139.666, 63 kn (toč. I. izreke). Ostali dio tužbenog zahtjeva zajedno sa zateznom kamatom, kao i ostali dio zahtjeva za naknadu parničnog troška je odbijen (toč. II. izreke).

Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena i djelomično prihvaćena žalba tuženika, te je prvostupanjska presuda: a) potvrđena u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu 508.416,03 kn te za isplatu iznosa od 382.718,07 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 21. rujna 1999. pa do isplate, b) djelomično preinačena u dosuđujućem dijelu tako što je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu 43.312,89 kn sa zateznim kamatama tekućim od 2. ožujka 2003. pa do isplate, i c) preinačena u odluci o trošku tako što je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 99.533, 33 kn. Protiv drugostupanjske presude, u dijelu u kojem nije uspio sa žalbom, tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Sukladno odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 - dalje: ZPP), koji se u ovom predmetu primjenjuje u smislu odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) u svezi s čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 25/13), ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

U postupku koji je prethodio reviziji nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, na koju povredu ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Suprotno navodima revizije pobijana presuda sadrži jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u prikupljenoj procesnoj građi, a pritom je drugostupanjski sud u obrazloženju presude u dovoljnoj mjeri odgovorio na sve relevantne žalbene navode (čl. 375. st. 1. ZPP-a), pa slijedom toga nije počinjena istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Štoviše, obrazlažući navedenu bitnu povredu revident revizijskim navodima (prigovarajući nalazi u mišljenju sudskog vještaka za financije i knjigovodstvo) zapravo upućuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a takvi prigovori nisu dopušteni revizijski razlog u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

Slijedom rečenog, nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U ovom stupnju postupka prijeporna je osnovanost tužiteljeva potraživanja (po ugovorima o zajmu) te je li osnovano potraživanje koje tuženik stavlja u prijeboj (po usmenom ugovoru o reklamiranju).

Na temelju utvrđenja u postupku:

- da su prednik tužitelja (V. d.d.) i tuženik zaključili ugovor o kratkoročnom zajmu br. 61/99, kojim se tuženik obvezao vratiti predniku tužitelja 450.000,00 kn, uz ugovornu kamatu od 20% godišnje do 12. kolovoza 1999.,

- da je između istih stranaka zaključen i ugovor o zajmu br. 74/99 od 11. kolovoza 1999., kojim se tuženik obvezao vratiti predniku tužitelja 500.000,00 kn, uz ugovornu kamatu od 20% godišnje do 20. rujna 1999.,

- da je prednik tužitelja ove iznose isplatio, a tuženik zajam po dospijeću nije vratio. - da su tuženik i prednik tužitelja zaključili ugovor o propagandno promidžbenim uslugama, kojim se prednik tužitelja obvezao isplatiti tuženiku godišnje 12.000,00 DEM kroz razdoblje od 5 godina (od. 1. siječnja 1998. do 1. ožujka 2003.), odnosno ukupno 60.0000 DEM te je tuženik to potraživanje stavio u prijeboj sa potraživanjem tužitelja.

- da je tuženik, pored toga, stavio u prijeboj i iznos od 400.000 DEM pozivajući se na sklopljeni usmeni ugovor o reklamiranju (tijekom 1999.) kojim da se tužitelj obvezao isplatiti mu taj iznos, no u postupku nije utvrđeno da bi taj ugovor bio sklopljen. - da potraživanje tužitelja, nakon izvršenog prijeboja potraživanja tuženika (za iznos od 60.000 DEM) iznosi 426.030, 96 kn te 508.416,03 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (sve to prema prihvaćenom nalazu i mišljenju knjigovodstvenog vještaka),

prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i tuženiku naložio isplatu navedenih iznosa, sa pripadajućim zateznim kamatama navedenim u izreci prvostupanjske presude.

Drugostupanjski sud je, prihvaćajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda (izuzev glede visine tužiteljeva potraživanja), no istovremeno pozivajući se na zabranu anatocizma, tj. zabranu dosuđivanja kamata na kamatu (čl. 279. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) djelomičnim prihvaćanjem tuženikove žalbe preinačio prvostupanjsku presudu tako što je odbio dio tužbenog zahtjeva za iznos od 43.312,89 kn sa zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu (za dosuđeni iznos od 508.416,03 kn i za iznos od 382.718,07 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama) odbio tuženikovu žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Pri tome je ocijenio neosnovanim prigovor tuženika da je ugovorom o ustupanju potraživanja (cesiji) zaključenim u tijeku parnice 19. kolovoza 2004. između prednika tužitelja i umješača A. N. prestalo potraživanje tužiteljeva prednika prema tuženiku (čl. 436. ZOO-a).

Osporavajući pravilnost pobijane drugostupanjske presude tuženik u reviziji uglavnom ponavlja svoje navode i prigovore iz dosadašnjeg postupka (osporava visinu tužiteljeva potraživanja, utvrđenje sudova o nepostojanju pisanog ugovora o reklamiranju) - no takvim prigovorima činjenične naravi koji (kao što je već naprijed istaknuto) u revizijskom stupnju postupka nisu dopušteni, nije moguće s uspjehom osporavati pravilnost primjene materijalnog prava.

Neutemeljena je ponovljena tuženikova tvrdnja da je zaključenim ugovorom o ustupanju potraživanja (cesija) došlo do prestanka njegove obveze prema tužitelju jer, suprotno tome, drugostupanjski sud pravilno zaključuje da je tim ugovorom došlo samo do ustupa tražbine radi naplate na umješača, a što je razvidno iz čl. 4. st. 2. ugovora o cesiji. U reviziji se neosnovano ističe da je sud pritom ignorirao čl. 5. istog ugovora, a to naprosto zato jer taj članak ugovora o cesiji (zaključenog između vjerovnika i treće osobe) samo regulira obvezu primatelja potraživanja (A. N.) isplatiti ugovorenu naknadu za ustupljeno potraživanje (u visini predviđenoj čl. 3. ugovora) ustupitelju potraživanja (V. d.d.) i stoga ne utječe na sporni odnos stranaka.

Prema tome, suprotno navodima revidenta, drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo (čl. 557. st. 1. i čl. 436. ZOO-a) kada je pobijanom presudom potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je obvezan platiti tužitelju iznos od 508.416,03 kn i 382.718,07 kn, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama (čl. 277. st. 1. ZOO-a, u vezi s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima -„Narodne novine“, broj 35/05).

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 3. siječnja 2017.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.