Criminal appeal partially allowed; sentence reduced from five to two and a half years due to excessive retributive element.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially accepted the defendant's appeal against a five-year prison sentence for rape. While the court upheld the finding of guilt and the victim's resistance, it found the original sentencing too harsh given the defendant's marital status, family responsibilities, and the passage of over eight years since the crime. Consequently, the sentence was reduced to two years and six months to balance social condemnation with the principles of proportionality and reintegration.
Legislator headnote
AI generatedČlanci 153. stavak 1. i 54. Kaznenog zakona; Članci 148. i 482. Zakona o kaznenom postupku: A criminal court must not impose a sentence that is excessively retributive when mitigating circumstances such as the passage of time and the defendant's personal situation exist, ensuring the penalty remains proportional to the harm caused.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 623/15.-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Marina Mrčele i Miroslava Šovanja kao članova vijeća i više sudske savjetnice Martine Ljevačić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Š. K., zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 21. rujna 2015. broj K- 48/14., u sjednici održanoj 1. veljače 2016., u prisutnosti optuženog Š. K. i branitelja optuženika, odvjetnika Z. G.,
p r e s u d i o j e:
I. Prihvaća se djelomično žalba optuženog Š. K., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženik, za kazneno djelo iz članka 153. stavka 1. Kaznenog zakona, na temelju tih zakonskih odredbi, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci u koju mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 21. rujna 2015. pa nadalje.
II. Žalba optuženog Š. K. u ostalom dijelu odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijskog suda u Osijeku donijetom u ponovljenom postupku, optuženi Š. K. proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo iz članka 153. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.; dalje u tekstu: KZ/11.) te je na temelju iste odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju pet godina.
Na temelju članka 158. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/11., 121/11., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje u tekstu: ZKP/08.) oštećena Z. S. je s imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu.
Na temelju članka 148. u svezi s člankom 145. stavkom 2. točke 1. i 6. ZKP/08. optuženik je obvezan nadoknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu 43.737,16
I Kž 623/15.-8
kuna i to za obavljena vještačenja ukupno 41.377,16 kuna, na ime troškova za svjedoke 360,00 kuna te paušalni iznos 2.000,00 kuna. Na temelju članka 148. u svezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 7. ZKP/08. optuženik je dužan nadoknaditi troškove punomoćnika oštećenice u iznosu 12.187,50 kuna, a o preostalim troškovima psihijatrijskog vještačenja će biti doneseno posebno rješenje.
Protiv te presude žalbu je podnio optuženi Š. K. po branitelju odvjetniku Z. G., odvjetniku iz Z., zbog „bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede Kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenoj sankciji, odluke troškovima kaznenog postupka“ s prijedlogom da pobijana presuda bude preinačena „tako da se optuženi oslobodi optužbe“ odnosno da „se…pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje, ali pred drugim Županijskim sudom ili potpuno izmijenjenim vijećem jer optuženik više nema povjerenja u Županijski sud u Osijeku da će se u ponovljenom postupku donijeti zakonita presuda“. Žalbu je podnio i optuženik osobno zbog „bitne povrede odredaba kaznenog postupka posbno pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje“ s prijedlogom da žalba bude uvažena. Zbog podudarnosti žalbenih navoda, sa žalbama je postupljeno kao s jednom žalbom.
Odgovor na žalbe podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da budu odbijene, a prvostupanjska presuda u cijelosti potvrđena.
U skladu s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., spis je dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Sjednica je održana u prisutnosti optuženika i njegovog branitelja, odvjetnika Z. G. Na sjednicu nije pristupio uredno izvješteni zamjenik glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske pa je sjednica održana u njegovoj odsutnosti (članak 475. stavak 5. ZKP/08.).
Žalba optuženog Š. K. je djelomično osnovana.
Nije u pravu optuženik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka. Žalitelj ne obrazlaže koja bi to bitna povreda bila. U žalbi je navedeno da se „obrazloženje presude…sastoji samo od sumarne ocjene dokaze“, da je prvostupanjski sud „površno citirao dijelove provedenih dokaza samo u onim segmentima koji odgovaraju za opstojnost optužbe“, da je obrana optuženika „sumarno“ prenesena, da prvostupanjski sud nije valjano obrazložio „iz kojih razloga nije prihvatio određene dokazne prijedloge obrane“ i da nije obrazložio „zbog čega je pojedine dokaze i kojim dijelovima prihvatio, a zbog čega nije“. Iz tih navoda dȁde se zaključiti da žalitelj smatra da je prvostupanjski sud napravio pogreške u sastavu presude koje su bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.
No, ti žalbeni navodi nisu osnovani. Obrana optuženika i iskaz oštećenice preneseni su u prvostupanjskoj presudi vrlo opširno. Obrana optuženika na četiri stranice, a iskaz oštećenice na osam stranica. Osim ocjene vjerodostojnosti njihovih iskaza u tim dijelovima prvostupanjske presude, prvostupanjski sud je raščlanio njihove iskaze i doveo ih u vezu s ostalim dokazima koje je prenio u svim važnim dijelovima te dao ocjenu vjerodostojnosti svih izvedenih dokaza na dodatnih dvanaest stranica. To je više nego dostatno za zaključak da pobijana presuda ima razloge o svim odlučnim činjenicama, a ti razlozi su jasni i bez
I Kž 623/15.-8
proturječnosti. Osim toga, razlozi presude su razumljivi pa se pobijana presuda može ispitati. Zato nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.
S tim u vezi, žalitelj prigovara ocjeni prvostupanjskog suda u odnosu na provedeno psihijatrijsko vještačenje po prof. dr. N. M. i psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja provedeno po vještacima Klinike za psihijatriju V. S obzirom na oprečne zaključke u tim vještačenjima o (ne)postojanju duševne bolesti kod oštećene Z. S., žalitelj smatra „da je dužnost suda…da otkloni bitne razlike u nalazima vještaka provođenjem trećeg vještačenja“. No, žalitelj nije u pravu jer takva dužnost odnosno provođenje trećeg vještačenja (tzv. „nadvještačenje“) ako se vještaci u mišljenjima i zaključcima ne slažu ne postoji jer to ne proizlazi iz zakonskih odredbi koje propisuju postupanje kod obnove vještačenja (članci 317. i 318. ZKP/08.). Doduše, „nadvještačenje“ je često potrebno i poznata je praksa da sudovi tako postupaju jer postoji dužnost svestranog raspravljanja o predmetu (članak 393. stavak 2. ZKP/08.). No, ako prvostupanjski sud dȁde valjane razloge zbog kojih prihvaća jedan nalaz i mišljenje, a ne i drugi te valjano obrazloži zašto smatra da treće vještačenje o istim pitanjima nije nužno, onda „nadvještačenje“ nije potrebno. Upravo o tome se ovdje i radi.
Naime, prvostupanjski sud na više od dvije stranice izlaže oba oprečna vještačenja te ih raščlanjuje koristeći i argumente iznesene na raspravi prilikom usuglašavanja vještaka. Razloge zbog kojih prvostupanjski sud prihvaća kombinirano psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje vještaka Klinike za psihijatriju, a ne vještačenje psihijatra prof. dr. N. M. prihvaća i ovaj sud te na njih upućuje žalitelja, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja (stranica 23. prvostupanjske presude, drugi i treći odlomak). Ipak, treba naglasiti da je zaključak kombiniranog vještačenja donesen na zajedničkom sastanku psihijatara forenzičara Centra za forenzičnu psihijatriju V. i da su razlozi neprihvaćanja zaključka prof. dr. N. M. dani stručno i argumentirano.
Osim toga, na nevjerodostojnost potonjeg vještačenja upozoreno je i u ranijoj odluci ovog suda (I Kž 922/11.). Naime, vještak prof. dr. N. M. se upustio u ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenice navodeći da je „uvjerljiva i sklona paranoidnim interpretacijama“. Niti jedan vještak pa niti psihijatrijski u kaznenom postupku ne ocjenjuje vjerodostojnost izvedenih dokaza; to je isključiva dužnost suda. Nadalje, vještak u dva navrata za iskaz oštećenice rabi izričaj „obrana“. To podrazumijeva pristup kao da se oštećenica od nečega u postupku u kojem je žrtva treba braniti pa takav nalaz i mišljenje nije sačinjen sukladno članku 312. stavku 1.
ZKP/08. prema kojem vještak svoje mišljenje treba iznijeti „nepristrano i u skladu s pravilima znanosti i vještine“. Stoga je prvostupanjski sud pravilno otklonio vjerodostojnosti nalaza i mišljenja vještaka prof. dr. N. M., a prihvatio kombinirani nalaz i mišljenje vještaka Klinike za psihijatriju V. koji je vrlo jasno, logično i stručno zaključio da oštećenica ne boluje od duševne bolesti. Slijedom toga, potpuno je pravilna odluka prvostupanjskog suda prema kojoj nije bilo potrebe za provođenje trećeg vještačenja pa je taj dokazni prijedlog pravilno odbijen i valjano obrazložen.
Jednako vrijedi i u odnosu na dokazne prijedloge obrane za ispitivanje svjedoka koji su trebali svjedočiti na okolnost da je oštećenica i prije susreta s optuženikom imala „više ljubavnika“. Prvostupanjski sud je pravilno odbio taj dokazni prijedlog smatrajući da je nevažan, ali to obrazloženje nije sasvim valjano. Naime, iskazi svjedoka o tim okolnostima bi bili nezakoniti jer to jasno slijedi iz odredbe članka 422. stavka 1. ZKP/08. Ta odredba propisuje da se u postupku „ne mogu upotrijebiti kao dokazi činjenice koje se odnose na
I Kž 623/15.-8
ranije spolno ponašanje žrtve i njene seksualne sklonosti“. Zato se svjedoke na predložene okolnosti niti ne smije ispitivati pa su i ti dokazni prijedlozi pravilno odbijeni.
U najvećem dijelu žalbe, optuženik prigovara ocjeni vjerodostojnosti njegove obrane, a posebno iskaza oštećenice. Smatra da je njen iskaz lažan, motiviran njenom bolešću – „paranojom“ i materijalnom korišću jer je oštećenica postavila imovinskopravni zahtjev. Prvi razlog je otklonjen kombiniranim psihijatrijsko-psihologijskim te ranijim psihologijskim vještačenjima iz kojih jasno proizlazi pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da oštećenica ne boluje od duševne bolesti i da je sposobna vjerno iskazivati. U odnosu na drugi motiv, ne postoji niti jedna okolnost koja bi ukazivala da je zbog korištenja procesnog ovlaštenja postavljanja imovinskopravnog zahtjeva iskaz oštećenice nevjerodostojan.
Naprotiv, prvostupanjski sud je detaljno raščlanio njen iskaz i pravilno ocijenio da je u odnosu na odlučne okolnosti iskaz oštećenice vjerodostojan. Tijekom postupka, a i u žalbi, obrana upire na nedosljednosti i razlike u iskazima oštećenice. Razlike uočava i prvostupanjski sud te ih pravilno ocjenjuje kao nebitne jer je oštećenica višekratno davala iskaz te je logično i životno prihvatljivo da osoba ne može u takvoj situaciji iskazivati istovjetno od riječi do riječi. Ovo tim više, ako se ima na umu da su psihijatrijski problemi oštećenice nastupili nakon počinjenja kaznenog djela na njenu štetu te je kod nje utvrđen posttraumatski stresni poremećaj pretežito kao posljedica silovanja, a u manjem dijelu kao posljedica smrti njenog muža pet godina prije silovanja.
Ovaj sud u cijelosti prihvaća i ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenice koja je vrlo detaljna i razložna pa upućuje žalitelja na razloge prvostupanjske presude, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja. Treba, ipak, naglasiti da su pojedine okolnosti koje navodi žalitelj, a za koje smatra da su „dokaz“ da oštećenica ne govori istinu o nedobrovoljnosti seksualnih odnosa s optuženikom nevažne, a neke su zasnovane na rodnim predrasudama.
Tako nije važno je li oštećena održavala spolne odnose s drugim muškarcima, koliko dugo su pili kavu pri prvom susretu, jesu li se na prvom sastanku par dana prije silovanja držali za ruke i ljubili, koliko je težak optuženik, je li i kada obrisala broj optuženikova mobitela s njenog telefona, koji su razlozi spaljivanja bluze, je li prilikom posljednjeg odnosa s optuženikom bila izvan automobila. S obzirom na jasan i dosljedan iskaz oštećenice prema kojem nije željela seksualni odnos s optuženikom i to mu više puta dala do znanja riječima, a i tjelesnim otporom, navedene okolnosti su sasvim nevažne.
Optuženik u žalbi navodi da je „notorna laž“ da je urlao za vrijeme seksualnih odnosa. To je „ona činila jer pri odnosu to je odlika žena a ne muškaraca što svi znamo“. Osim toga, optuženik smatra da silovanja nije bilo jer „dok je bila na meni pri odnosu govori da je trajalo dugo te da je vlažila po nozi, zar to nisu znaci da silovanja nije bilo da je uživala“. Osim što optuženik potpuno pogrešno tumači nesvjesnu fiziološku reakciju žene kao njeno „uživanje“, njegovi žalbeni navodi očito su utemeljeni na rodnim predrasudama. Zato su takvi žalbeni navodi ne samo neprihvatljivi, nego i za svaku osudu jer su diskriminatorni.
Nadalje, prvostupanjski sud pravilno analizira i objašnjava i druge okolnosti na koje upire žalitelj. To se odnosi na sadržaj medicinske dokumentacije i objašnjenje oštećenice kako i zašto je pri prvom pregledu kod ginekologa rekla da je silovanje bilo 1. lipnja, a ne 1. srpnja i kako je došlo do toga da je u traumatološkom listu kao datum ozljeda oštećenice naveden 29. lipanj, a ne 1. srpanj 2007. Raščlanjujući potonju okolnost, prvostupanjski sud je
I Kž 623/15.-8
dovodi u vezu s iskazom oštećenice, fotoelaboratom i nalazom i mišljenjem sudskomedicinskog vještaka te pravilno zaključuje da je upisani datum 29. lipanj očita pogreška onoga tko je pisao traumatološki list, a u kojem je inače jasno navedeno da su ozljede nastale „na strani oštećene od poznate osobe prilikom silovanja“.
Jednako je prvostupanjski sud ocijenio okolnosti koje su dovele do toga da oštećenica kod prvog pregleda kod ginekologa 3. srpnja kaže da je silovanje bilo 1. lipnja, a ne 1. srpnja. Oštećenica navodi da je pogriješila jer je bila zbunjena i snažno pod dojmom događaja od prije dva dana, a ginekolog Z. M. je naveo da je oštećenica bila vidno uznemirena, teško je bilo s njom uspostaviti kontakt, a ponekad je nesuvislo odgovarala. Kraj takvog stanja stvari, mišljenje tog svjedoka da je njen iskaz uzeo s rezervom je prvostupanjski sud pravilno ocijenio kao subjektivni dojam svjedoka jer se i inače od svjedoka traži da iskazuju o činjenicama, a ne o dojmovima. Osim toga, dojam svjedoka je i ovdje nevažan jer iskaz oštećenice sadrži sve činjenične sastavnice silovanja, a njen iskaz u odlučujućim dijelovima potkrijepljen je drugim dokazima.
Tako prvostupanjski sud pravilno uočava i uspoređuje iskaz oštećenice s ozljedama koje opisuje, a koje su vidljive na fotoelaboratu, a navedene su i u medicinskoj dokumentaciji. Sudskomedicinski vještak ih je ocijenio kao tjelesne ozljede koje su mogle nastati mehanizmom koji je opisala oštećenica. Zato je prvostupanjski sud i zbog te okolnosti pravilno ocijenio iskaz oštećenice kao vjerodostojan.
Žalitelj upire na okolnost da je oštećenica navela da se pomokrila u automobilu, a da
DNA vještačenje nije našlo takvih tragova. Smatra da „niti jedno kemijsko čišćenje i pranje ne mogu ukloniti navedene tragove, a što je svakako poznato i predsjedniku vijeća“. Nerazumljiva je pravno logična povezanost između čišćenja i pranja tragova mokrenja i možebitnog saznanja o tome predsjednika vijeća. No, odlučno je da je u pobijanoj presudi valjano obrazloženo zašto okolnost da tragovi mokraće nisu nađeni nije važno za ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenice. Naime, pravilno uočava prvostupanjski sud da je pretraga vozila optuženika obavljena četiri dana nakon događaja. Mnogo je važnije pritom da je vještak iz unutrašnjosti vozila izuzeo vlasi kose i dlake humanog porijekla te papirnate maramice. Na maramicama nisu pronađeni tragovi krvi i sperme niti je dokazano da postoje humane molekule DNA, a kosa i dlake nisu bile pogodne za analizu kromosomskih molekula
DNA niti za morfološku usporedbu. Osim toga, vještak se o mogućim tragovima mokraće očitovao tek u ponovljenom suđenju, a po uputi ovog suda. Pritom se mogao očitovati samo u odnosu na predmete koji su izuzeti u pretrazi vozila četiri dana nakon događaja, a tada okolnost mokrenja nije bila poznata. Zato je sasvim razumljivo što u danim uvjetima u vozilu nisu pronađeni tragovi mokraće oštećenice pa to ne utječe na to da bi njen iskaz o toj okolnosti bio nevjerodostojan.
Niti žalbeni navodi koji prigovaraju ocjeni ispisa telefonskih kontakata između optuženika i oštećenice i ocjeni iskaza dvojice svjedoka, inače optuženikovih prijatelja, ne dovode u pitanje pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Prvostupanjski sud je i te dokaze valjano raščlanio i ocijenio.
Jednako su neosnovani žalbeni navodi da otpora oštećenice nije bilo. Najprije treba ponoviti da za postojanje ovog kaznenog djela nije potrebno da se žrtva brani „jer je to protivno razlogu propisivanja kaznenog djela silovanja koje je kao takvo određeno upravo da
I Kž 623/15.-8
se u sferi spolnosti u potpunosti zaštiti sloboda u odlučivanja s kim, kada i kako se osoba upušta u seksualni odnos. U tom smislu jedno jasno i odlučno „ne“ je sasvim dovoljno da osoba izrazi svoje protivljenje spolnom odnosu, a ne traži se“ otpor žrtve, kao što je to već naglašeno u ranijoj ukidnoj odluci ovog suda.
Osim toga, ovdje je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je oštećenica višekratno i jasno iskazala protivljenje seksualnom odnosu, a postojao je i njen otpor. To je prvostupanjski sud također pravilno utvrdio pa su žalbeni navodi u tom pogledu neosnovani.
Zbog svega navedenog, žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.
No, osnovana je optuženikova žalba, zbog odluke o kazni. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio olakotnu okolnost neosuđivanost optuženika, a kao otegotno to što se optuženik lažno predstavio i zadobio povjerenje oštećenice, a djelo čini unatoč višekratnom jasnom protivljenju oštećenice, uz uporabu sile. No, prvostupanjski sud je pogrešno ocijenio „odnos prema oštećenoj nakon počinjenja djela…koje se ogleda u dome da bi oštećena bila promiskuitetna“. Time je, naime, prvostupanjski optuženikov način obrane i pravo da predlaže dokaze koji bi mu išli u korist cijenio kao otegotno. Naime, optuženik ima pravo predlagati dokaze za koje smatra da bi mu išli u prilog pa i tvrditi da je oštećenica bila promiskuitetna. Osim što je takva tvrdnja neodlučna za utvrđivanje kaznenopravne odgovornosti optuženika, dokazi radi utvrđivanja te možebitne okolnosti nisu dopušteni i sud ih treba odbiti. No, istovremeno takav način obrane i predlaganje dokaza ne smiju biti cijenjeni kao otegotni jer bi se time potiralo pravo na obranu.
Osim toga, prvostupanjski sud je propustio cijeniti okolnost da je optuženik oženjen, otac troje djece i zaposlen. Bez obzira na to što se optuženik kao oženjen čovjek upušta u izvanbračnu kratkotrajnu vezu koja završava silovanjem, njegova obiteljska situacija ne smije biti zanemarena. Nadalje, od vremena počinjenja djela prošlo je više od osam godina. Zato je kazna koju je odmjerio prvostupanjski sud prestroga i pretjerano naglašava retributivnu sastavnicu svrhe kažnjavanja. Stoga je trebalo prihvatiti žalbu optuženika, zbog odluke o kazni. Uvažavajući navedene okolnosti optuženik je osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci. Ta kazna sadrži dostatnu količinu društvene osude za zlo koje je optuženik počinjenjem kaznenog djela nanio oštećenici i društvu u cjelini. Istovremeno, ta kazna može jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelje i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti ponovno uključivanje optuženika u društvo. Na temelju članka 54. KZ/11., optuženiku je u kaznu zatvora na koju je osuđen uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 21. rujna 2015. pa nadalje.
U odnosu na žalbu zbog troškova kaznenog postupka, ovaj sud nije našao okolnosti koje bi vodile zaključku da je odluka o troškovima nepravilna niti žalba sadrži navode koji bi dovodili u sumnju odluku prvostupanjskog suda u tom dijelu.
Pri ispitivanju pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08. na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa je slijedom izloženog, na temelju članka 482. i članka 486. stavka 1. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.
I Kž 623/15.-8
Zagreb, 1. veljače 2016.
Zapisničarka:
Predsjednik vijeća:
Martina Ljevačić, v.r.
Damir Kos, v.r.