Croatian Supreme Court dismisses appeal against criminal conviction for robbery, upholding first-instance judgment.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a first-instance criminal judgment convicting him of robbery. The lower court had previously convicted the defendant in absentia and confirmed an earlier verdict based on evidence including expert reports and witness testimony, rejecting the defendant's claims regarding shoe size discrepancies and lack of police witness interviews. The appellate court found the factual findings sufficient and the sentencing appropriate, ruling that no new evidence required a retrial.
Legislator headnote
AI generatedArticles 374, 398, 45 of the Criminal Procedure Act; The Supreme Court upheld a criminal conviction where the lower court's factual findings were supported by sufficient evidence, rejecting the appellant's arguments that new witness interviews or shoe size discrepancies necessitated a retrial.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: IKž-772/1993-3
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Gudelj Milana, kao predsjednika vijeća, te Zmajević mr. Branka i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i sudskog savjetnika Baranović-Klarić Senke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Š.A. zbog krivičnog djela iz čl. 131. st. 1. i dr. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Osijeku od 15. srpnja 1991. K-95/91-10, u sjednici održanoj 20. rujna 1994., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske V.P.
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovana žalba opt. Š.A. i potvrđuje prvostupanjska presuda.
O b r a z l o ž e n j e
Okružni sud u Osijeku je kao sud prvog stupnja presudom od 15. srpnja 1991. K- 95/91-10 nakon provedene glavne rasprave u ponavljanju krivičnog postupka po čl. 398. st. 1. ZKP prema pravomoćnom rješenju istoga suda od 19. lipnja 1991. K-106/90-1, K-277/91- 3, pod točkom 1. ostavio u cijelosti na snazi raniju presudu Okružnoga suda u Osijeku od 25. ožujka 1991. K-106/90-100, kojom je opt. Š.A., nakon provedene glavne rasprave u odsudstvu optuženika, a ne u prisustvu branitelja, bio nepravomoćno oglašen krivim zbog djela iz čl. 131. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 130. st. 1. KZRH (sada čl. 126. st. 1. toč. 1 u svezi čl. 125. st. 1. KZRH), opisanih u toč. 1 do 5, te djelo opisano u toč. 6. te presude, učinjenog zajedno s D.Ž.. Za svako od tih dijela utvrđene su mu kazne zatvora u trajanju od po jednu godinu, pa je primjenom odredaba o stjecanju osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. Po čl. 108. st. 2. ZKP (sada čl. 100. st. 2. ZKP) obavezan je na ime imovinsko-pravnog zahtjeva isplatiti 22.982,10 dinara ošt. TP "V. " iz S.M., a po čl. 98. st. 4. ZKP (sada čl. 90. st. 4. ZKP) oslobodio ga u cijelosti dužnosti nadoknade krivičnog postupka. Time da je novom presudom pod toč. 2. po čl. 50. OKZRH (sada čl. 45. OKZRH) optuženiku u izrečenu kaznu uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 15. lipnja do 15. srpnja 1991.
Protiv te nove prvostupanjske presude optuženik je po branitelju C.Z., odvjetniku iz V., podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se ta presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Sud prvog stupnja po čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske
nije
dostavljao
primjerak žalbe protivnoj strani na odgovor.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske je po čl. 360. st. 2. ZKP u podnesku od 7. rujna 1993. Ktž-1240/93 predložio da se žalba odbije kao neosnovana.
Žalba nije osnovana.
Sud drugog stupnja je prvostupanjsku presudu ispitao u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, ali je po službenoj dužnosti ispitao i jesu li počinjene povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1., 5., 6. i 8. do 11. Zakona o krivičnom postupku i je li glavna rasprava protivna odredbama tog Zakona održana u odsutnosti optuženika i branitelja i je li na štetu optuženika povrijeđen krivični zakon iz čl. 355. ZKP, no pri tome nije našao da bi bile počinjene one povrede zakona koje se ispituju po čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP
Žalitelj najprije prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, ali pri tome ne naznačuje izričito koja je povreda iz čl. 354. ZKP u njoj počinjena. Navodi žalbe u kojima se iznosi da optuženikov branitelj P.M.,odvjetnik iz O., koji je bio postavljen po službenoj dužnosti, tijekom postupka nije poduzimao potrebne radnje za zaštitu optuženikovih prava, između ostaloga nije ukazivao na činjenice i dokaze na koje ga je optuženik upozoravao, niti je podnosio žalbu protiv presude, a nakon provedene glavne rasprave prebjegao je na neprijateljsku - četničku stranu, pokazuju da žalitelj ističe bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. ZKP, koja bi se sastojala u povredi prava obrane na glavnoj raspravi, odnosno da za pripremanja glavne rasprave ili u njenom tijeku sud nije pravilno ili uopće nije primjenio koju odrebu ZKP.
Sud drugog stupnja, međutim, ne smatra da je sud prvog stupnja tijekom glavne rasprave povrijedio pravo obrane, odnosno ni šire, da je za pripremanja glavne rasprave ili u njenom tijeku ili pri donošenju presude nepravilno primjenio ili uopće nije primjenio koju odredbu Zakona o krivičnom postupku tako da bi to bilo ili moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude. Stoga sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZKP.
Naime, optuženiku je 25. rujna 1990. postavljen branitelj po službenoj dužnosti kojem je dostavljena optužnica (list 129 do 130 u spisu K-106/90), 20. lipnja 1991. uručena je optuženiku optužnica (list 2), zakonski rokovi su pri tome poštivani, optuženik i branitelj prisustvovali su glavnoj raspravi, optuženik je iznio svoju obranu, tijekom glavne rasprave izvršen je uvid u zapisnike o uviđaju i fotodokumentaciju, zapisnike o vještačenju, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta i o primopredaji predmeta, uvjerenje o imovnom stanju i izvadak iz kaznene evidencije optuženika, u imovinsko pravne zahtjeve oštećenika i uz suglasnost stranaka pročitani su zapisnici o iskazima ranije saslušanih svjedoka, pri čemu je optuženik jedino nakon čitanja iskaza svjedoka B.I. stavio primjedbe da je taj iskaz neistinit, no vijeće suda prvog stupnja nije odlučilo da neposredno sasluša tog svjedoka, a u odnosu na ostale pročitane iskaze obrana nije stavljala primjedbe, na sve to nije iznosila daljnje dokazne prijedloge, branitelj i optuženik dali su završne riječi, presuda je izrečena te u njihovom prisustvu objavljena i usmeno obrazložena, nakon čega je optuženik iz pritvora pušten na slobodu, a pismeni otpravak presude dostavljen je optuženiku i branitelju (list 7 do 24). Time su bile pravilno primjenjene sve odredbe iz glave XX do XXII Zakona o krivičnom postupku koje je u datoj procesnoj situaciji trebalo primijeniti za pripremanja glavne rasprave, u tijeku glavne rasprave i pri donošenju presude.
Optuženik je po čl. 67. st. 1. i 4. ZKP umjesto postavljenog branitelja mogao uzeti drugog branitelja, odnosno postaviti zahtjev za njegovim razrješenjem, ali to pravo nije koristio sve do 21. svibnja 1993., kada je uzeo drugog branitelja, opunomoćivši C.Z., odvjetnika iz V. (list 300 do 301 u spisu K-106/90). Time što postavljeni branitelj protiv nove prvostupanjske presude nije podnosio žalbu pravo obrane nije bilo povrijeđeno već i uslijed toga što je optuženiku naknadno bio dopušten povrat u prijašnje stanje radi podnošenja žalbe protiv te presude, te je žalba predmetna i podnesena (list 306 u spisu K-106/90), a samo time što postavljeni branitelj nije ulagao prigovor protiv optužnice i što se na glavnoj raspravi i to uz prisustvu optuženika suglasio s čitanjem zapisnika o iskazima ranije saslušanih svjedoka, kao ni time što protiv presude nije podnio žalbu, on svoju dužnost nije obavljao neuredno u toj mjeri da bi to iziskivalo njegovo razrješenje po službenoj dužnosti.
Stoga na opisani način sud prvoga stupnja tijekom glavne rasprave nije povrijedio pravo obrane u onom smislu kako to tretira žalba, a ni na drugi način za pripremanja ili u tijeku glavne rasprave, odnosno pri donošenju presude, neprimjenom ili nepravilnom primjenom odredabaa ZKP. Bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZKP ne ostvaruje se time što postavljeni branitelj u ostvarivanju prava optuženika ne koristi sva raspoloživa sredstva, nego samo ako se branitelju odnosno optuženiku onemogućuje da koristi ta sredstva.
Žalitelj nadalje prvostupanjsku presudu pobija i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu sadržajno ponavlja svoj iskaz koji je dao tijekom glavne rasprave, negirajući počinjenje svakog od krivičnih djela opisanih u toč. 1. do 6. ranije presude i uz to prigovara i tome što na glavnoj raspravi nije izvršeno suočenje između optuženika i svjedoka Dž.Ž. (zapravo suoptuženika) i što kao svjedoci nisu saslušani M.M.,.L.I.,.S.S. i T.M..
Sud drugog stupnja, suprotno tome, smatra da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno čne činjenice i donio zakonitu i pravilnu presudu koju žalitelj svojim utvrdio sve odlu
navodima nije s uspjehom osporio.
Naime, žalitelj ispušta iz vida da je pobijana presuda donijeta nakon provedene glavne rasprave u tijeku ponavljanja krivičnog postupka u smislu čl. 398. st. 1. ZKP, uslijed čega se nova presuda, pa makar se tu radilo o ponavljanju krivičnog postupka prije pravomoćnosti ranije presude, ne može temeljiti na preocjeni istih činjenica i istih dokaza na kojima je temeljena prijašnja presuda, te da u ovome predmetu u optuženikovu zahtjevu za ponavljanje krivičnog postupka, a niti tijekom glavne rasprave nije bilo ni činjeničnih ni dokaznih novota, osim što je glavna rasprava sama provedena u prisutnosti optuženika i što je optuženik tu dao svoj iskaz. Stoga je sud prvog stupnja u smislu čl. 337. st. 2. ZKP trebao cijeniti samo optuženikov iskaz samostalno i u svezi s ostalim činjenicama i dokazima koji su bili prikupljeni tijekom ranijeg postupka i sada ponovno izvedeni na glavnoj raspravi, vršenjem uvida odnosno čitanjem zapisnika i drugih isprava, dakle, sadržajno istih dokaza kakvi su bili provedeni i na ranijoj glavnoj raspravi, pri čemu obrana nije imala primjedbi, izuzev u odnosu na iskaz svjedoka B.I., kojem iskazu se, međutim, sada u žalbi više ne stavlja prigovor neistinitosti.
Sud drugog stupnja prihvaća razloge pobijane presude na osnovu kojih je obrana optuženika ocijenjena neistinitom i ta ocjena žalbom nije uspješno osporena. Naime, žalitelj ne prigovara utvrđenju odlučne činjenice da je optuženik počinitelj krivičnih djela opisanih u toč. 1. do 5. ranije presude, tako da taj prigovor obrazlaže, već samo tvrdi da on ta djela nije počinio. To onemogućuje sud drugog stupnja da prema obavezi iz čl. 378. st. 1. ZKP iznese konkretnije razloge svoje ocjene žalbenih navoda, već ga stavlja u poziciju da žalitelja samo ponovno uputi na razloge pobijane presude (str. 4/III do str. 8/II), koje razloge nema potrebe ovdje ponavljati, već je dovoljno posebno ukazati na to da je na temelju tamo navedenih dokaza dovoljno pouzdano utvrđeno da je u automobilu optuženika koji je bio napušten tijekom (vremenski zadnje) provale u noći 20. na 21. studenoga 1989. u P. (toč. 6), pronađen, između ostaloga i montirač za kojega je pak utvrđeno da je od vlasnika bio oduzet prilikom provale u noći 30. na 31. kolovoza 1989. u Š. (toč. 1) i da su ostale provale koje su bile počinjene u međuvremenu (toč. 2 do 5) počinjene upotrebom takvog montirača, pa je ta dokazna činjenica, uz ostale utvrđene činjenice, tj. da je optuženik raspolagao s pojedinim stvarima koje su u tim provalama bile oduzete, u dovoljnoj mjeri zatvorila indicijalni krug da čna činjenica dovoljno pouzdano mogla pozitivno utvrditi i to ne samo u bi se ova odlu
odnosu na krivična djela iz toč. 1 do 5, nego i u odnosu na djelo opisano u toč. 6 ranije presude.
Sud drugog stupnja je unatoč tome što žalbeni navodi nisu usmjereni u tom pravcu, razmotrio i značenje okolnosti da tijekom ponovljenog postupka suoptuženici A.Đ. (za djelo pod toč. 4) R.D. (za djelo pod toč. 5) i Dž.Ž. (za djelo pod toč. 6) nisu bili iznova saslušani na novoj glavnoj raspravi, niti su tu bili pročitani zapisnici o njihovim iskazima, a ipak je sud prvog stupnja te zapisnika koristio kao dokaze, kako je to navedeno u razlozima pobijane presude (str. 6/II do str. 8/I), te je tako u određenoj mjeri povrijedio odredbu čl. 337. st. 1.ZKP koja nalaže da se presuda temelji samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi. Međutim, unatoč tome u pobijanoj presudi nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. ZKP, jer ta okolnost nije mogla biti, niti je bila od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude zbog toga što je ta presuda dovoljno utemeljena i na drugim dokazima, koji bi i bez iskaza navedenih suoptuženika opravdali iste zaključke o postojanju odlučnih činjenica i o primjeni krivičnog zakona.
Naime, glede konačnog djela iz toč. 4 iskaz suoptuženog A.Đ. korišten je samo pri utvrđenju činjenice raspolaganja televizorom koji je nabavljen tim krivičnim djelom, a preostali dokazi i bez iskaza ovog suoptuženika, napose zapisnik o uviđaju i nalaz i mišljenje o tragovima alata, koji su ukazali na izvršenje one provale istim montiračem kakve su bile počinjene i ostale u ranijoj presudi opisane provale, te iskaz svjedoka B.I., prema kojem je njemu optuženik nudio na prodaju i predao pile koje su bile nabavljene ovim krivičnim djelom, dovoljno pouzdano utemeljuju zaključak da je optuženik počinitelj ovoga djela, time da ovdje treba ponoviti da žalitelj više ne prigovara istinitosti iskaza ovog svjedoka, kako je to optuženik ranije prigovarao na glavnoj raspravi.
Glede krivičnog djela iz toč. 5 iskaz suoptuženika R.D. korišten je samo radi utvrđenja činjenica raspolaganja predmetnima koji su nabavljeni tim krivičnim djelom, no preostali dokazi, prije svega zapisnik o uviđaju i nalaz i mišljenje vještaka o tragovima alata, osobito kada se oni povežu s dokazima koji se odnose na druga krivična djela, također i bez iskaza ovog suoptuženika još uvijek dovoljno pouzdano utemeljuju zaključak da je optuženik počinitelj ovog djela.
Glede krivičnog djela iz toč. 6. iskaz suoptuženog Dž.Ž. korišten je kao neposredni dokaz o činjenici da je optuženik suizvršitelj ovoga djela, ali i kod tog djela postoje i drugi dokazi koji su sami za sebe, a osobito u svezi s dokazima glede drugih krivičnih djela, dostatni za pouzdani temelj zaključka da je optuženik počinitelj i ovoga djela zajedno s opt. Dž.Ž.. Prije svega to su zapisnik o uviđaju i nalaz i mišljenje vještaka o tragovima alata. U svezi s ovim krivičnim djelom netočno žalitelj tvrdi da svjedok M.M. nije saslušavan i na okolnost zasjede koju je postavila policija pred otkrivanje počinitelja ovoga djela, jer u iskazu toga svjedoka (list 107 i 193 u spisu K-106/90) stoji opis zasjede u onoj mjeri koliko je o tome svjedoku bilo poznato. Neuspješno se žalitelj poziva i na zapisnik o uviđaju, odnosno službenu bilješku policije, tvrdeći da je u zasjedi za ovu provalu zatečen samo jedan počinitelj, što povezuje s podatkom da je prilikom uviđaja pronađena muška cipela br. 44, dok optuženik nosi cipele br. 46 i sugerira zaključak da je počinitelj netko drugi a ne on. Ovo zato jer u zapisniku o uviđaju (list 68 do 69 u spisu K-106/90) uopće nema podataka o počinitelju djela nego samo o tragovima koji su na mjestu događaja i u blizini pronađeni, između ostaloga i o pronalasku automobila optuženika te spomenutog montirača i cipele broj 44, a u službenoj bilješci o postavljanju zasjede (list 70 u spisu K-106/90), doduše, stoji da je en jedan počinitelj koji je uspio pobjeći, ali također i da su ga policajci L.I. i u zasjedi zateč
S.S. prepoznali i naveli da se radi o optuženiku. Takvo stanje stvari ne ukazuje na to da bi novi dokazi u vidu saslušanja tih osoba kao svjedoka dovelo u sumnju činjenično stanje u pobijanoj presudi, pa kraj takvih podataka i ostalih provedenih dokaza nema potrebe da se kao svjedoci saslušavaju spomenuti policajci i T.M., odnosno da se ponovno saslušava svjedok M.M. i da se izvrši suočenje između optuženika i suoptuženog Dž.Ž. (sada već svjedoka).
Utvrđenje preostalih odlučnih činjenica u prvostupanjskoj presudi žalitelj niti ne pobija.
Slijedom iznijetih razloga žalitelj nije uspio pobiti utvrđeno činjenično stanje, pa tako niti dovesti u pitanje zakonitost i pravilnost nove prvostupanjske presude, kojom je na snazi ostavljena ranija presuda.
Sud prvog stupnja je u pobijanoj presudi zakonito i pravilno odlučio da se po čl. 45. st. 1. OKZRH u izrečenu kaznu ranijom presudom, koja je ovom presudom ostavljena na snazi, uračuna i vrijeme koje je optuženik proveo u pritvoru.
Žalitelj najzad prvostupanjsku presudu pobija i zbog odluke o kazni, smatrajući je prestrogom, jer da je sud prvoga stupnja precijenio društvenu opasnost djela i počinitelja, a da je potcijenio utvrđene olakotne okolnosti.
Sud drugog stupnja, međutim, nalazi da žalba zbog odluke o kazni nije osnovana jer su potpuno i pravilno ocijenjene sve okolnosti od kojih ovisi visina izrečene kazne, pa se stoga izrečena kazna ukazuje primjerenom i dovoljnom za postizanje svrhe kažnjavanja.
Slijedom navedenih razloga po čl. 374. ZKP odlučeno je kao u izreci ove presude suda drugog stupnja.
U Zagrebu, 20. rujna 1994.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Klarić-Baranović Senka, v.r.
Gudelj Milan, v.r.
Suglasnost
ovog prijepisa s izvornikom ovjerava
Viši
administrativni referent:
(Štefica
Klepac)